Giuseppe Verdi

Giuseppe Verdi
Giuseppe Verdi
	;
	Životopisni podatci
Rodno ime	Giuseppe Fortunino Francesco Verdi
Rođenje	10. listopada 1813., La Roncole, Italija
Smrt	27. siječnja 1901., Milano, Italija
	Djelo
Razdoblje	romantizam
Poznatija djela	Opere: Nabucco, Rigoletto, Trubadur, Travijata, Aida
	Portal o glazbi
	Portal o životopisima

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Le Roncole pokraj Parme, 10. listopada 1813. – Milano, 27. siječnja 1901.), talijanski skladatelj. Bio je vodeći talijanski operni autor 19. stoljeća, a svojim se djelima uspješno nadovezao na stvaralaštvo Rossinija, Donizettija i Bellinija uz, dakako, jasnu stvaralačku individualnost. Međunarodnu reputaciju stekao je operom Nabucco u kojoj patriotske ideje zaodijeva u povijesni sadržaj. Nastojao je uskladiti tradicionalnu talijanski "muzičku operu" s dramskim tekstom te pridaje sve veću važnost literarnoj vrijednosti libreta. Vrhunac dostiže operama Rigoletto, Trubadur i Travijata. Za ruskoga cara napisao je operu Moć sudbine, a premijeri u Sankt-Peterburgu 1862. nazočio je i sam car. Utjecaj francuske opere u njegovim se djelima naročito očituje u skladateljskom osmišljavljanju masovnih scena. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Školovanje i stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]

Verdi je glazbenu naobrazbu započeo u Bussetu, gdje je djelovao kao orguljaš i skladatelj prigodnih skladbi. S 19 godina neuspješno se pokušao upisati na Konzervatorij u Milanu, pa je pohađao privatne sate kompozicije kod Vincenza Lavigne. Neko vrijeme ravnao je glazbenim životom Busseta, no nakon uspješnoga debija u milanskoj Scali operom Oberto, grof San Bonifacia (tal. Oberto, conte di San Bonifacio, 1839.) djelovao je uglavnom u Milanu. Operom Nabucco (1842.), koja rodoljubne ideje zaodijeva u povijesno ruho, započeo je strelovit proboj na talijanskim opernim pozornicama, koji je kulminirao velikim uspjehom opera Rigoletto (1851.), Trubadur (tal. Il trovatore, 1853.) i La traviata (1853.). Međunarodnu slavu učvrstio je inozemnim narudžbama, posebice za Aidu (1871.) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Kao pristaša risorgimenta te glazbeni konzervativac i protivnik utjecaja simfonijske glazbe na operu, pomalo razočaran političkim i estetičkim prilikama u Italiji, gdje je ojačala kozmopolitska glazbena kultura, Verdi se djelomice povukao iz javnoga života i manje skladao. Ipak, posljednje su mu dvije opere – Otello i Falstaff – izrazito inovativne.

S iznimkom malobrojnih komornih i vokalnih skladbi te Rekvijema (1874.), koji unatoč opernomu karakteru odlikuju polifonski postupci i strukturna kohezija, Verdi je isključivo operni skladatelj te i danas velik dio repertoara opernih kuća čine njegove opere. Odlikuje ih neposredan ritam, jednostavniji harmonijski jezik te naglašena izražajnost melodije, oblikovanje koje na razini pojedinih opera pokazuje visok stupanj jedinstva. Zahtjevan u radu s libretistima, Verdi je bio sklon predlošcima velikih dramatičara poput Williama Shakespearea i Friedricha Schillera te neprestanomu traženju novih rješenja, zbog čega niz od 26 opera očituje raznoliku razvojnu putanju.

Verdijevo stvaralaštvo može se podijeliti u tri faze. U prvoj (1839. – 1853.) nadovezuje se na tradiciju, ponajviše Gaetana Donizettija, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva te zamagljujući njihove formalne obrise. Uz zbor kao nositelja kolektivnih težnji, naglasak je pretežno na pojedincima (koji najčešće formiraju ljubavni trokut) i njihovoj glazbenoj karakterizaciji, a važnu ulogu pritom imaju ansambli. Verdi je poduzeo i korake prema realizmu, posebice u Traviati, glavna junakinja koje je prostitutka. Drugu fazu (1853. – 1871.) obilježava odlučujući utjecaj francuske velike opere, ponajviše u Sicilijanskim večernjama (fr. Les Vêpres siciliennes, 1855.) i Don Carlosu (1867., revidiran 1884.), praizvedenima u Parizu na francuskom jeziku, ali i u Krabuljnom plesu (tal. Un ballo in maschera, 1859.). Opere iz te faze postale su opsežnije i raznolikije i u njima se, odmakom od melodrame, miješaju žanrovska obilježja. Odabir teme ili mjesta radnje sve više utječe na karakter glazbe, npr. u slučaju egzotičnog ambijenta Aide, a određeni motivsko-tematski sklopovi dobivaju dramaturšku ulogu. Istodobno raste formalna raznolikost, ali i stupanj jedinstva u izgradnji prizora te udio orkestralne pratnje, kao i deklamacijskoga nasuprot pjevnom oblikovanju melodije. Osim što harmonijski jezik, orkestralni slog te dramaturška uloga motiva postaju još složeniji, za posljednje stvaralačko razdoblje (1871. – 1903.) značajna je suradnja s libretistom posljednjih dviju opera, Arrigom Boitom. Ona je uvelike utjecala na moderniju dramaturgiju i snažniji kontinuitet glazbenoga zbivanja u Otellu te na netipičan povratak tradiciji komične opere i ironično poigravanje s tradicijom, tj. oblicima instrumentalne glazbe u Falstaffu.

Privatni život[uredi | uredi kôd]

Verdi je imao dva sretna braka. Prva njegova supruga, Margherita Barezzi (1814. – 1840.) i njihovo dvoje djece umrli su u razmaku od dvije godine. Iako mu je bilo teško zbog gubitka, nije prestao skladati. Druga supruga bila je operna pjevačica, sopranistica Giuseppina Strepponi (1815. – 1897.).

Djela[uredi | uredi kôd]

Opere[uredi | uredi kôd]

Oberto, grof San Bonifacia (1839.)
Jedan dan kraljevanja (1840.)
Nabucco (1842.)
Ernani (1844.)
Dva Foscara (1844.)
Ivana Orleanska (1845.)
Alzira (1845.)
Atila (1846.)
Macbeth (1847.)
Razbojnici (1847.)
Jerusalem (1847.)
Gusar (1848.)
Bitka kod Legnana (1849.)
Luisa Miller (1849.)
Stiffelio (1850.)
Rigoletto (1851.)
Trubadur (1853.)
Travijata (1853.)
Sicilijanske večernje (1855.)
Simon Boccanegra (1857.)
Aroldo (1857.)
Krabuljni ples (1859.)
Moć sudbine (1862.)
Don Carlos (1867.)
Aida (1871.)
Otello (1887.)
Falstaff (1893.)

Izvori[uredi | uredi kôd]

	Napomena:	Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije
		https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=64313
		koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.lzmk.hr/o_portalu.aspx
		označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0
		Dopusnica nije važeća! Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.