ITER

Izvor: Wikipedija
34 zemlje sudjeluju u ITER projektu među kojima je i Hrvatska

ITER (engleski International Thermonuclear Experimental Reactor) je međunarodni istraživački i inženjerski projekt na polju nuklearne fuzije, koji trenutno gradi najveći svjetski i najnapredniji eksperimentalni tokamak nuklearni fuzijski reaktor u mjestu Cadarache na jugu Francuske.[1] Cilj ITER-a je napraviti prijelaz od eksperimentalnih studija iz plazma fizike, do električnih elektrana punog proizvodnog kapaciteta, na fuzijski pogon. Projekt financira i vodi sedam članica: Europska unija (EU), Indija, Japan, Narodna Republika Kina, Rusija, Južna Koreja i SAD. EU dio sudjeluje s 45% u troškovima, dok ostale članice daju po 9% doprinosa, svaka[2][3][4]

Sam ITER fuzijski reaktor je dizajniran da proizvodi 500 megavata izlazne snage s 50 megavata ulazne snage, odnosno da proizvede 10 puta više energije, nego što je potrošio.[5] Za ovaj reaktor se očekuje da pokaže princip dobivanja više energije iz fuzijskog procesa, nego što je u procesu utrošeno za pokretanje. Izgradnja postrojenja je počela 2007., a prva plazma se očekuje 2019.[6] Kada ITER proradi, postat će najveći eksperiment u fizici magnetskog zarobljavanja plazme, koji je u upotrebi, nadmašujući Joint European Torus. Prva komercijalna eksperimentalna fuzijska elektrana, nazvana DEMO, je predviđena da slijedi nakon projekta ITER, da donese energiju na komercijalno tržište.[7]

Gorivo[uredi | uredi kôd]

Goriva koja se koriste u ITER-u prerađivat će se u zatvorenom ciklusu.

Fuzijska reakcija u ITER Tokamaku pokreću se deuterijem i tritijem, dva izotopa vodika. ITER će biti prvi stroj za fuziju u potpunosti dizajniran za rad deuterij-tritij. Puštanje u pogon odvijat će se u tri faze: vodikova obrada, zatim deuterijska obrada i napokon puna deuterij-tritijeva. Planirano je da gorivo u reaktoru budu izotopi vodika deuterij i tricij, koji se međusobno sudaraju i stvaraju helij pri temparaturama od 108 °C.

Kinetička energija je tako podijeljenja da neutroni dobivaju 14 MeV a helij 3,6 MeV. Ista reakcija se koristi kod nuklearnog oružja. Pošto je vrlo teško kontrolirati oslobađanje neutrona (dio odlazi na stvaranje novog tricija u reaktoru, a ostatak se taloži na zidovima reaktora praveći radioaktove supstance), predložena je uporaba helija-3. Vodik postoji u neograničenim količinama, za razliku od helija-3 koji se teško pronalazi na Zemlji. [8]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. EFDA. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. kolovoza 2006. Pristupljeno 12. listopada 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. BBC October 2010
  3. Fusion for Energy. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. listopada 2015. Pristupljeno 12. listopada 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. European Commission press release June 2005
  5. Key component contract for Iter fusion reactor. BBC NEWS. 14. listopada 2010. Pristupljeno 20. listopada 2010.
  6. BBC News: Deal finalised on fusion reactor
  7. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. rujna 2012. Pristupljeno 12. listopada 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  8. ExplainingTheFuture.com
Nedovršeni članak ITER koji govori o fizici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
Nedovršeni članak ITER koji govori o energetici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.