Inteligencija

Izvor: Wikipedija

Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova i korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje. Još se definira kao sposobnost brzog i učinkovitog snalaženja u novim i nepoznatim situacijama, a postoji i apstraktna definicija da je "inteligencija ono što se mjeri testovima inteligencije".

Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.

Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine predviđanja nepouzdanim. Mehanizmi pretvaranja inteligencije u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.

Inteligencija, mjerena IQ-om i drugim testovima, se najčešće koristi u obrazovnim, poslovnim i vojnim organizacijama zato što je dobar pokazatelj na ponašanje pojedinca.

Psihometrija i inteligencija[uredi | uredi kôd]

Iako postoje razni koncepti inteligencije, najutjecajniji pristup shvaćanju inteligencije je psihometrija tj. psihometrijsko testiranje.

Inteligencija se može mjeriti testovima inteligencije, tj. IQ testovima. Mišljenje je da se ovim testovima mjeri g ili generalni faktor inteligencije (eng. general intelligence factor). G se često dijeli na fluidnu i kristaliziranu inteligencija: GF (fluid g, fluidna inteligencija) i GC (kristalizirana inteligencija, eng. crystallized intelligence)

Ovisno o Gaussovoj krivulji, vrijednost IQ-a, tj. visina inteligencije se može otprilike podijeliti na nekoliko grupa:[nedostaje izvor]

  • Vrlo visoka inteligencija (IQ je iznad 150)
  • Visoka inteligencija (IQ od 130 do 150)
  • Iznad prosječna inteligencija (IQ od 110 do 130)
  • Normalno razvijena inteligencija (IQ od 90 do 110)
  • Ispod prosječna inteligencija (IQ od 70 do 90)
  • Niska inteligencija (IQ od 50 do 70)
  • Vrlo Niska inteligencija (IQ manji od 50)

Prisustvo poremećaja inteligencije s vrijednostima IQ manjim od 70 od rođenja, ili ako su ti poremećaji nastali tokom razvoja inteligencije, onda se radi o mentalnoj retardaciji (oligofrenija), mentalna zaostalost, koja se dalje dijeli:[nedostaje izvor]

  • Laka mentalna retardacija (IQ je između 50-69)
  • Umjerena mentalna retardacija (IQ je između 35-49)
  • Teža mentalna retardacija (IQ je između 20-34)
  • Teška mentalna retardacija (IQ je ispod 20)

Inteligencija i dob[uredi | uredi kôd]

Tek nešto manje od 50 % pojedinaca ima manje-više konstantan IQ od rane dobi do adolescencije, a ostali pokazuju znatne oscilacije. Znatno je viša stabilnost verbalnog IQ-a u odnosu na neverbalni IQ.

Iz podataka se mogu izvući dvije pravilnosti:

  • što manje vremena protekne između testiranja, to su rezultati na testovima inteligencije povezaniji,
  • što su djeca starija, to rezultati unutar istog vremenskog intervala pokazuju veću povezanost

Postoji izrazita pojava snažnog pogoršanja uspjeha na testovima inteligencije i nekom mjerama ponašanja otprilike 5 godina prije smrti - „završni pad“. Fluidna inteligencija (GF) pada već poslije 25. godine i to ne samo u testovima brzine nego i snage. Mjere kristalizirane inteligencije (GC) pokazuju u funkciji dobi otprilike isti tempo porasta kao što je to pad GF.

Inteligencija i učenje[uredi | uredi kôd]

Po nekim definicijama inteligencija je determinirana brzinom učenja i/ili završnom razinom složenosti naučenog, osobito kod inteligencije životinja. Učenje omogućuje razvoj inteligencije, a inteligencija olakšava učenje. Riječ je o dinamičkom procesu međusobnog pojačavanja ili slabljenja, a ne uzročno posljedičnom odnosu. Kvocijent inteligencije nije mjera trenutačne sposobnosti za učenje, nego matematička tvrdnja o tempu kojim će se s vremenom mijenjati sposobnost za učenje po jednim teorijama, a po drugima IQ predstavlja trenutačnu mjeru sposobnosti za učenje. Kronološka dob ne korelira s učenjem pa je moguće eksperimentalno varirati IQ i mentalnu dob. Kod verbalnog učenja, ako nije došlo do restrikcije raspona u zavisnoj varijabli (težina zadatka) ili nezavisnoj varijabli (IQ), nađene su značajne korelacije između inteligencije i učenja.

Inteligencija visoko korelira s učenjem na početku učenja, a kad neka operacija postane automatizirana, IQ više ne igra značajnu ulogu.

Raspon pamćenja unaprijed, a još više unazad, ima značajne veze s g-faktorom inteligencije; oba konstrukta ovise o efikasnosti radnog pamćenja.

Inteligencija i učenje koreliraju to više što je :

  • složenije ono što treba naučiti, a čak je nađena blaga negativna korelacija između mehaničkog učenja jednostavnih zadataka i IQ-a visokointeligentnih osoba
  • veća smislenost materijala, tj. kad postoji mogućnost transfera učenja
  • vrijeme učenja ograničenije
  • učenje više u vezi s maturacijom

Inteligentni ljudi brže stvaraju kvalitetne asocijacije koje su temelji svakog učenja. Inteligentniji imaju bolje strategije učenja, mnemotehnike i bazu podataka, pa im veće stečeno znanje omogućuje bolje kognitivno funkcioniranje. Inteligentniji bolje razlikuju bitne od nebitnih informacija.

Među djecom s teškoćama u učenju u školama su ¾ muškarci - kod žena dolazi do pada sveukupnih sposobnosti pa ih se ranije uoči. U osnovnoj školi je korelacija između školskog uspjeha i inteligencije 0.5, ali taj se koeficijent smanjuje kako čovjek prelazi u više razrede školovanja.

Okolina - nasljeđe i inteligencija[uredi | uredi kôd]

Nativisti pripisuju inteligenciju jedino naslijeđu (Spearman, Bart). Empiristi kažu da se inteligencija formira isključivo zbog okolinskih utjecaja.

Neokolinski utjecaji na inteligenciju:

  • naslijeđeno (predvidljiv doprinos roditelja)
  • urođeno (definirano mutacijama i segregacijama u genima)
  • konstitucijonalno (varijabilnost u tjelesnoj građi i funkcioniranju)
  • kongenitalno (razvoj u maternici)

Najvažniji podaci za istraživanje doprinosa okoline i naslijeđa potječu od: jednojajčanih blizanaca (zbog jednakog genetičkog koda) i usvojene djece (zbog nulte genetičke sličnosti s usvojiteljima i njihovom biološkom djecom).

Osiromašena okolina proizvodi nepopravljive štete na razvoj inteligencije. Razmnožavanje između bliskog srodstva dovodi do pada kvocijenta inteligencije (25% takve djece je teško mentalno retardirano). Uzroci mentalne retardacije su uglavnom na recesivnim genima, a u bliskom srodstvu je vjerojatnije da će se „naći“. Do 65 % populacijske varijance rezultata na testovima inteligencije (na Zapadu) se može pripisati genetskim faktorima dok do 40 % varijance pripisuje se okolinskom utjecaju. U ranom djetinjstvu zanačajniji su utjecaji djeljene okoline.

Spol i inteligencija[uredi | uredi kôd]

Na odnos spola i kognitivnog funkcioniranja djeluju dob (razlika u maturaciji) i socio-ekonomski status.

Najznačajnije razlike u testovima inteligencije:

  • u korist žena: verbalno razumijevanje, verbalna fluentnost, socijalna inteligencija i neki aspekti pamćenja,
  • u korist muškaraca: socijalna sposobnost, numeričko rezoniranje i mehaničke informacije.

Postoje dvije različite spacijalne sposobnosti: vizualizacija i orijentacija. Vizualizacija je sposobnost mentalne manipulacije slikovno zadanog podražaja. Orijentacija je shvaćanje rasporeda elemenata unutar vizualnog sklopa i sposobnost zadržavanja orijentacije pri promijeni spacijalne konfiguracije. Oba procesa zahtijevaju paralelno procesiranje i bolje idu muškarcima. Za socijalizacijske aspekte razlika u kognitivnim sposobnostima značajna je i interakcija između maturacije i socijalizacijskih postupaka - djevojčice kao grupa ranije se verbalno razvijaju, a dječaci su genetski veći, jači i aktivniji. Žene se formiraju oslanjajući se na verbalno, odnosno socijalno posredovan pristup problemima, a manje vježbaju i razvijaju spacijalne vještine.

Žene i muškarci pokazuju određene razlike u načinima odgovaranja - žene su nešto sporije i točnije, a muškarci su nešto brži na uštrb točnosti. Postoje razlike u varijabilitetu kognitivnih spobnosti u funkciji spola - kod muškaraca je nešto veći (ima više visoko inteligentnih muškaraca, ali zato ima i više retardiranih).

U usporedbi uspješnih žena s uspješnim muškarcima u akademskim zvanjima:

  • žene s doktoratima su inteligentnije od muškaraca s doktoratima (ženama potreban veći inteligentni kapacitet za afirmaciju u akademskim zvanjima)
  • žene koje su radikalnije i koje napuštaju konzervativnu ulogu žene lakše uspjevaju
  • snaga ega i volje je jača u muškaraca

Iako se na velikim uzorcima dobivaju statistički značajne razlike u pojedinim testovima i faktorima inteligencije, te razlike nisu brojčano velike i ne dopuštaju generalizaciju na pojedinačnoj razini, tako da dolazimo do zaključka da ne postoje neke bitne ili velike razlike u inteligenciji spolova.

Zaslijepljena skupina[uredi | uredi kôd]

Zaslijepljena skupina (engl. groupthink) je termin koji označava način donošenja odluka u maloj, kohezivnoj skupini. Zbog pretjerane želje za jedinstvenim mišljenjem, članovi skupine nisu u stanju realno procjenjivati sve raspoložive mogućnosti, pa raste vjerojatnost donošenja krivih odluka.

Citati[uredi | uredi kôd]

  • “Sposobnost snalaženja u novim situacijama” – Ramiro Bujas, 1968.
  • “Sposobnost rješavanja apstraktnih problema” - Robert Sternberg, 1986, 1990.''

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • A što biste vi učinili ? IEP Majda Rijavec, Dubravka Miljković Zagreb 1997. ISBN 953-96305-2-5

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]