Joža Horvat

Izvor: Wikipedija
Za druga značenja pogledajte Josip Horvat (razdvojba).
Joža Horvat

Joža Horvat (2007.)
Puno ime Josip Horvat
Pseudonim Joža
Rođenje 10. ožujka 1915., Kotoriba, Hrvatska
Smrt 26. listopada 2012., Zagreb, Hrvatska
Zanimanje književnik
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1939. – 2005.
Supruga(e) Renata Horvat (rođ. Jesensky)[1]
Djeca Radovan-Mićo († 1973.)
Marko († 1975.)[2]
Portal o životopisima

Josip Joža Horvat (Kotoriba, 10. ožujka 1915. – Zagreb, 26. listopada 2012.[3]), bio je hrvatski književnik, pripovjedač i putopisac.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Prvih deset godina života proveo je u Kotoribi.

Studirao je pedagogiju, filozofiju i književnost u Zagrebu i radio kao tajnik Matice hrvatske.[4] Bio je urednik Kola i časopisa Republika. Pisao je romane, pripovijetke, drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame. Knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski, slovenski kao i na esperanto jezik.[5]

Objavio roman Sedmi b (1939.), a tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata pisao je duhovite crtice i pripovijesti o ratnom i mirnodobnom životu.

Dva je puta, 1965. – 1967. i 1973. godine brodovima Besa i Modra lasta putovao je oko svijeta, što je postalo temom njegovih putopisa.[6]

Najznačajnija su mu djela putopisi brodski dnevnik Besa (1973.) i Molitva prije plovidbe (1995.).

Napisao je i nekoliko komedija, drama i filmskih scenarija.

Posljednjih godina života živio je u Zagrebu, ali značajni dio svojeg vremena provodio je i na imanju u Gorskom kotaru. Bez obzira na visoku dob, bio je vitalan i lucidan.

U hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen i kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet športskim jedrenjakom (s njim je bila i posada: supruga Renata, prva Hrvatica koja je oplovila svijet,[7][8] sin Marko, te Vladimir Hrlić).[9] Plovidba je trajala 23 mjeseca, a brod je prošao rutu Kotor-Brindisi-Palermo-Cagliari-Alžir-La Garrucha-Gibraltar-Tanger-Rabat-Casablanca-Agadir-La Luz-Hierro-Fort de France-Tortuga-La Guaira-Panamski kanal-Galapagos-Makemo-Tahiti-Moorea-BoraBora-PagoPago-Apia-Port Vila-Port Moresby-Torresov tjesnac-Cocoanut-Dilly-Kupang-Banjuwangi-Džakarta-Singapur-Weh-Colombo-Cochin-Aden-Port Sudan-Marsa-Oseif-Sueski tjesnac-Rodos-Krf-Bari-Kotor.[10]

Krajem 2005. godine objavio je memoare pod naslovom Svjedok prolaznosti, kao završno djelo u nizu njegovih izabranih djela. U toj knjizi opisao je svoj cjelokupni životni put, od rođenja i djetinjstva do odlaska u Zagreb, u partizane, kao i poslijeratni period u kojem je zbog svojega djela Ciguli Miguli bio označen kao neprijatelj Partije i nakratko uklonjen iz javnog života.

Svjedok prolaznosti prvi je put javno predstavljen 21. prosinca 2005. godine u Čakovcu.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Sedmi be, Zagreb, 1939., (2. izd. Zagreb 1978., 3. izd. Zagreb, 1985., 4. izd. Zagreb, 2004.)
  • Za pobjedu, Zagreb, 1945., (2. izd. Zagreb, 1946.)
  • Sedam domobrana, Zagreb, 1946.
  • Prst pred nosom, Zagreb, 1947., (2. izd. Zagreb, 1985.)
  • Zapisi o smrti Petra Arbutine, Zagreb, 1948., (2. izd. 1951., 3. izd. - skraćeno - Zagreb 1977., 4. izd. Zagreb, 1985.)
  • Zapisi, Zagreb, 1951.
  • Rasprodaja savjesti, Beograd, 1957.
  • Ni san ni java, Zagreb, 1958., (2. izd. Ни сон, ни иавь, Moskva, 1970., 3. izd. Posliedky za jelenom škodnikom, Bratislava, 1971., 4. izd. Crvena lisica, Zagreb, 1985., 5. izd. Zagreb, 1985., 6. izd. Zagreb, 1999.)
  • Abeceda ludih želja, Zagreb, 1960.
  • Mačak pod šljemom, Zagreb, 1962., (2. izd. Novi Sad, 1964., 3. izd. Maček s čelado, Ljubljana, 1966., 4. izd. Zagreb, 1968., 5. izd. Sisakos kanduri, Budimpešta, 1969., 6. izd. Zagreb, 1977., 7. izd. Zagreb, 1985., 8. izd. Zagreb, 1989., 9. izd. Zagreb, 2003.)
  • Besa, Zagreb, 1973., (2. izd. Nad brezni oceanov, Ljubljana, 1976., 3. izd. Zagreb, 1981., 4. izd. Besa - dziennik podrózy, Gdanjsk, 1981., 5. izd. Zagreb, 1985., 6. izd. Zagreb, 1986., 7. izd. Zagreb, 1987., 8. izd. Zagreb 1996., 9. izd. Besa, Koraben dnevnik, Sofija, 2005., 10. izd. Zagreb, 2005.)
  • Izabrana djela, PSHK. MH-Zora, Zagreb, 1977.
  • Operacija "Stonoga", Zagreb, 1982., (2. izd. Zagreb 1985., 3. izd. Operacija stonoška, Bratislava, 1987., 4. izd. Zagreb, 1988., 5. izd. Zagreb, 1993., 6. izd. Zagreb, 2003.)
  • Waitapu, Zagreb, 1984., (2. izd. Zagreb, 1984., 3. izd. Zagreb, 1985., 4. izd. Zagreb, 1985., 5. izd. Ljubljana, 1986., 6. izd. Zagreb, 1989., 7. izd. Wajtapu - esperanto - Zagreb, 1989., 8. izd. Zagreb, 1993., 9. izd. Wuppertal, 1995., 10. izd. Zagreb, 1999., 11. izd. Zagreb, 2003.)
  • Izabrana djela, Mladost Zagreb, 1985.
  • Ciguli Miguli, Zagreb, 1989.
  • Molitva prije plovidbe, Zagreb, 1995., (2. izd. Zagreb, 1999., 3. izd. Zagreb, 2003.)
  • Dupin Dirk i "Lijena kobila", Zagreb, 1997., (2. izd. Zagreb, 2004.)
  • Zvjezdane dubine, Zagreb, 1999.
  • Svjetionik, Zagreb, 2000.
  • Izabrana djela, Neretva, Zagreb, 2003.
  • Svjedok prolaznosti, Zagreb, 2005.

Prijevodi[uredi | uredi kôd]

Njegov roman za mlade Waitapu preveden je i na kineski (prijevod Hua Guozhua) kao Wakajtapu. Prijevod na kineski išao je preko esperantskog prijevoda.[11][12]

Nagrade, odličja i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • 1961. – Odličje od Josipa Broza Tita: orden rada – Crvena zastava.
  • 1970. - Nagrada Saveza novinara Jugoslavije za poseban doprinos u razvoju novinarstva.
  • 1964. - Nagrada grada Zagreba za roman Mačak pod šljemom.
  • 1975. – Odličje od Josipa Broza Tita: orden republike sa zlatnim vijencem za naročite zasluge na području javne djelatnosti
  • 1976. - Nagrada Večernjeg lista za kratku priču, za priču Promašaj.
  • 1978. - Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
  • 1982. - Nagrada Grigor Vitez za roman Operacija "Stonoga".
  • 1983. - Nagrada Politikina zabavnika za roman Operacija "Stonoga".
  • 1984. - Nagrada Grigor Vitez za roman Waitapu.
  • 1984. - Nagrada mlado pokolenje za roman Waitapu.
  • 1985. - Nagrada Ivana Brlić Mažuranić za roman Waitapu.
  • 1985. - Nagrada Kurirček za roman Waitapu.
  • 1986. - Nagrada Večernjeg lista za kratku priču, za priču Kišobran.
  • 2000. - Međunarodno priznanje za dječju književnost Časna lista IBBY za roman Dupin Dirk i "Lijena kobila".
  • 2000. - Nagrada "Zrinski" Međimurske županije za životno djelo.
  • 2005. - Za iznimni doprinos u književnosti i kulturi, prigodom 90. obljetnice života, dobio odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
  • 2006. - Nagrada grada Zagreba
  • 2012. - Priznanje za promicanje pomorske kulture (posmrtno)[13]

Spomen[uredi | uredi kôd]

  • Osnovna škola u njegovoj rodnoj Kotoribi 2013. godine nazvana je po njemu, Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba.[14]
  • Godine 2015. na zagrebačkoj kući Jesenski u kojoj je Joža Horvat živio i stvarao od 1948. godine do smrti postavljena mu je spomen-ploča (rad akademskog kipara Koste Kostova).[15]
  • U spomen na Jožu i njegovu suprugu Renatu od 2017. godine organizira se regata "Kup Renate i Jože Horvat".[16]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Vinko Brešić, Mačak iz autobiografije, Vijenac, Broj 311, 2. veljače 2006., ISSN 1330-2787, (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  2. ↑ Željko Ivanjek, Bolne uspomene našeg Vasca da Game, Jutarnji list. Objavljeno: 29. prosinca 2005., (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  3. ↑ Hrvatsko društvo pisaca  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. prosinca 2018. (Wayback Machine), (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  4. ↑ Kronologija Matice hrvatske  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. kolovoza 2011. (Wayback Machine), (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  5. ↑ HRT: Umro Joža Horvat, (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  6. ↑ Hrvatsko društvo pisaca: Joža Horvat  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  7. ↑ Sandra Zrinić Terlević, Na put oko svijeta isplovili iz Ribarske kolibe, glasistre.hr, 16. travnja 2018., pristupljeno 9. studenoga 2020.
  8. ↑ Mladen Gerovac, Razgovor s Jožom Horvatom: “Od sviju droga, more je najopojnije!”  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. listopada 2020. (Wayback Machine), dobarzivot.net, 24. srpnja 2013., pristupljeno 9. studenoga 2020.
  9. ↑ Denis Derk, Odlazak velikana čiji je moto bio: Živi samo onaj koji za nešto živi, Večernji list, objava: 26. listopada 2012 / 16:03, izmjena: 26. listopada 2012. / 17:13 (pristupljeno 27. listopada 2012.)
  10. ↑ PSD, Mirno more, kapetane!, slobodnadalmacija.hr, 29. listopada 2012., pristupljeno 9. studenoga 2020.
  11. ↑ Vjesnik Hlapić govori bengalski, a Waitapu kineski, 22. studenoga 2006., (u međumrežnoj pismohrani wayback.archive-it.org 28. veljače 2008.)
  12. ↑ esperanto.hr: Zahvaljujući prijevodu na esperanto: Joža Horvat na kineskom  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. listopada 2012. (Wayback Machine), preuzeto 1. prosinca 2012.
  13. ↑ Ministarstvo pomorstva svečano obilježilo Dan pomoraca, mmpi.gov.hr, pristupljeno 9. studenoga 2020.
  14. ↑ Mladen Grubić, OŠ Kotoriba svečano preimenovana u ime Jože Horvata, medjimurje.hr, 13. ožujka 2013., pristupljeno 9. studenoga 2020.
  15. ↑ Denis Derk, Joža Horvat dobio spomen-ploču na stoti rođendan, vecernji.hr, 11. ožujka 2015., pristupljeno 9. studenoga 2020.
  16. ↑ Lastovska regata u čast pustolova Renate i Jože Horvat  Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. studenoga 2020. (Wayback Machine), morski.hr, pristupljeno 9. studenoga 2020.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Joža_Horvat&oldid=6903198"