Kijakovke

Kijakovke
	Z. standleyi
Sistematika
Carstvo:	Plantae;
Divizija:	Tracheophyta;
Razred:	Cycadopsida;
Red:	Cycadales;
Porodica:	Zamiaceae; Horan.
Baze podataka
	GBIF;
	wikivrste; WD; wikislike;

Kijakovke (lat. Zamiaceae), biljna porodica u redu Cikadolike (Cycadales). Ime je dobila po rodu zamija (Zamia), a pripada joj 9 rodova i preko 230 vrsta.^[1]

Opis[uredi | uredi kôd]

Kijakovke su višegodišnje, zimzelene, dvodomne biljke. Stabljike podzemne s otkrivenim vrhom ili nadzemne, mesnate, čvrste, cilindrične, jednostavne ili nepravilno razgranate. Korijenje s malim sekundarnim korijenjem; koraloidnim korijenima koji se razvijaju u podnožju stabljike na ili ispod površine tla. Listovi perasto složeni, spiralno skupljeni na vrhu stabljike, kožasti; listići cjeloviti, nazubljeni ili bodljasti, žilanje dihotomno ili mrežasto; odsutni smolni kanali. Češeri aksilarni, pojavljuju se na vrhu, kratke peteljke ili sjedeći, raspadaju se u zrelosti; sporofili gusto zbijeni, spiralno raspoređeni. Peludni češeri ubrzo otpadaju, općenito su manji i brojniji od sjemenih češera; sporofili koji nose mnogo zbijenih, malih mikrosporangija (peludne vrećice) adaksialno; polen sferičan. Sjemeni češeri traju godinu dana ili više, 1(2) po biljci, gotovo okruglasti do jajasti, oštro suženi ili tupi na vrhu; sporofili ljuskasti, zadebljani i bočno distalno prošireni, nose 2(3) ovula. Sjemenke uglate, unutarnja ovojnica otvrdnuta, vanjska ovojnica mesnata, često svijetle boje; kotiledona 2 (Landry 1993).^[2]

Distribucija i ekologija[uredi | uredi kôd]

Australija (Chigua, Lepidozamia, Macrozamia), Neotropici (Gruzija do Bolivije; Ceratozamia, Dioon, Microcycas, Zamia) i subsaharska Afrika (Encephalartos). Sve vrste nastanjuju suptropska ili tropska staništa, s režimima padalina u rasponu od polusušnih do močvara ili tropskih kišnih šuma (Jones 1993).^[2]

Zamiaceae su, općenito, vrlo značajne za očuvanje. IUCN (2020) je identificirao 4 svojte kao izumrle u divljini, 42 kao kritično ugrožene, 49 kao ugrožene i 43 kao ranjive. Tako je 62% svih svojti u opasnosti. Glavni čimbenici opadanja uključuju prenamjenu staništa kroz poljoprivredu ili razvoj, nezakonito uklanjanje samoniklog bilja za hortikulturno sakupljanje i klimatske promjene. ^[2]