Nikola Đuretić

Izvor: Wikipedija

Nikola Đuretić (Osijek, 24. srpnja 1949.) hrvatski je književnik, urednik, prevoditelj i nakladnik. Bio je dugogodišnji urednik časopisa Prologa. Radio je kao urednik u nakladništvu te novinar i urednik na BBC-u u Londonu.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rodio se u Osijeku, no već s pet godina odlazi u Zagreb gdje završava školovanje. Na Filozofskom fakultetu diplomira engleski jezik i književnost te komparativnu književnost. Po završetku studija zapošljava se kao urednik u nakladništvu, ali ubrzo odlazi u London gdje radi prvo kao novinar, a potom i urednik na BBC-ju. Za boravka u egzilu, u kojem je proveo više od dva desetljeća, jedan je od osnivača londonskog ogranka Matice hrvatske te glavni pokretač BBC-jevih emisija na hrvatskome jeziku. Bavi se i umjetničkom fotografijom. Na samostalnim i skupnim izložbama izlagao je u Ujedinjenom Kraljevstvu, Republici Irskoj te u Hrvatskoj. U domovinu se vraća 1999. godine. Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Književni rad[uredi | uredi kôd]

Napisao je i objavio nekoliko zbirki pripovijedaka, četiri romana, više zbirki pjesama te nekoliko knjiga ogleda, feljtona i autobiografskih zapisa. Prevodio je najznačajnije engleske i irske suvremene pisce (Salmana Rushdiea, Penelope Lively, Juliana Barnsa, Romesha Gunesekeru, Kazua Ishigura, Beryl Bainbridge, Iana Russella McEwana, Louisa De Bernièresa,[1] Huga Williamsa, Desmonda Egana i druge. Više godina bio je član Povjerenstva DHK za Zagrebačke književne razgovore, a od 2008. do 2011. obnašao je i dužnost predsjednika Povjerenstva.

Priznanja i nagrade[uredi | uredi kôd]

  • Zatsuei (Vrsni haiku), World Haiku Review, UK, 2022.
  • Pohvala 8. Susret hrvatskih haiđina, Ivanić-Grad, 2021.
  • Pohvala (Honourable Mention), Vancouver Cherry Blossom Festival, 2021.
  • The International Sakura Award, Vancouver Cherry Blossom Festival, 2021.
  • ITO EN Nagrada za vrsnost (Merit Award), (Japan), 2021.
  • Pohvala (Honourable Mention) The 2nd Morioka International Haiku Contest, 2020.
  • Priznanje (Commendation) "Polish International Haiku Competition", 2019.
  • ITO EN Nagrada za vrsnost (Merit Award), (Japan), 2018.
  • Nagrada Josip i Ivan Kozarac za roman "Posljednja predaja", 2017.
  • Nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području književnosti, 2016.
  • Visoka žuta žita za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, 2016.
  • Prva nagrada "Dubravko Horvatić" za prozu, 2015.
  • Druga nagrada (Runner up) na međunarodnom natječaju haiku pjesnika "Vladimir Devide", (Japan), 2015.
  • Pohvala/Honorable Mention, The 16th HIA Haiku Contest, Japan 2014.
  • Priznanje (Commendation) "Polish International Haiku Competition", 2013.
  • Nagrada "Duhovno hrašće" za zbirku pjesama Jesenji prozor, 2013.
  • Priznanje na međunarodnom natječaju haiku pjesnika "Vladimir Devide", 2013.
  • Priznanje (Commendation) na međunarodnom natječaju haiku pjesnika "Sharpening the green pencil" (Rumunjska), 2013.
  • Nagrada "Ksaver Šandor Gjalski", 2012.
  • Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998., za prinos hrvatskoj kulturi.
  • Nagrada "Sedam sekretara SKOJ-a", 1974.
  • Prva nagrada "Marko Marulić" na natječaju časopisa "Vidik", 1973., za rukopis zbirke priča Vragolovi.

Djela[uredi | uredi kôd]

Proza:

  • Vragolovi, 1974.
  • Vrijeme bijelih dana, 1978.
  • Suze Martina Jesenskog, 1997.
  • Lovac sjena, 2010.
  • Almanah smrti i nestajanja, 2011. (Drugo izdanje 2013.)
  • Posljednja predaja, 2016.
  • Izabrana djela (1-6), 2019.
  • Knjiga opasnih pripovijesti, 2019.
  • Nevrijeme, 2020.
  • Izabrana djela (7), 2021.

Poezija:

  • Kao zvuk otoka, 2006.
  • Male smrti ptica, 2008.
  • Gdje počinju ceste, 2009.
  • Raspuko se nar, 2011.
  • Osveta mimoza, 2011.
  • Crtež vedrine, 2011.
  • Jesenji prozor, 2012.
  • Lahor u šašu, 2012.
  • Plinska lanterna, 2013.
  • Zvuk tišine, 2014.
  • Ždral od papira, 2014.
  • Odlazak/Oproštaj, 2017.
  • Put u jesen, 2018.
  • Rijeka u magli, 2020.
  • Kad cvjetale su lipe, 2021.
  • Tragovi u snijegu, 2022.

Ogledi i feljtoni:

  • Kazališni putokazi i krajputaši, 1996.
  • Albionske razglednice, 1996.
  • Iskreno Vaš... zapisi s Otoka, 2004. (Drugo izdanje 2011.)
  • Između dodira - Bilješke za kroniku jednoga egzila, 2005.
  • Zavičajni oblog, 2010.
  • Nerazumni zapisi, 2013.
  • Ka totalnom teatru, 2015.
  • Književni pabirci, 2021.

Izvori[uredi | uredi kôd]

1. Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti (Od Bašćanske ploče do danas), Zagreb, Golden marketing, 2003. ISBN 953-212-033-5

2. Hrvatsko slovo, Kritička svijest ne dopire do javnosti, 27. svibnja 2011.

3. DHK

4. Osobna web-stranica (http://webograd.tportal.hr/nduretic/home  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. siječnja 2012. (Wayback Machine))

  1. ↑ Suvremena engleska priča, Republika 59 (2003.), 2, Zagreb, str. 3-66
v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nikola_Đuretić&oldid=6342264"