Ranko Marinković
| Ranko Marinković | |
|---|---|
 Fotografija Ranka Marinkovića | |
| Rođenje | 22. veljače 1913., Vis, Hrvatska |
| Smrt | 28. siječnja 2001., Zagreb, Hrvatska |
| Zanimanje | književnik |
| Nacionalnost | Hrvat |
Važnija djela
| |
Nagrade
| |
| Portal o životopisima | |
Ranko Marinković (Vis, 22. veljače 1913. - Zagreb, 28. siječnja 2001.), bio je hrvatski književnik i akademik.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Mladost i obrazovanje[uredi | uredi kôd]
Ranko Marinković rođen je u Visu gdje je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu od 1931. do 1935. godine studirao romanistiku gdje ju je i diplomirao 1935. godine.[1][2]
Književni i pedagoški rad[uredi | uredi kôd]
Tijekom Drugoga svjetskog rata u Splitu je uhićen od Talijana, te je interniran u logor Ferramonte (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. godine odlazi u Bari, i prebacuje se u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. godine. Godinu poslije, 1951. godine, postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do umirovljenja. 1983. godine postaje redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Političko djelovanje[uredi | uredi kôd]
Devedesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti podržavatelj nacionalne politike prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pri kraju života bio je zastupnik HDZ-a u Skupštini Grada Zagreba. Bio je jednim od aktivnih intelektualaca koji su podržavali detitoizaciju. Kao gradski zastupnik zalagao se za promjenu imena tadašnjeg trga Maršala Tita.[3]
Umro je u Zagrebu 2001. godine.[2] Pokopan je u Komiži 2. veljače 2001. godine.[4]
Djela[uredi | uredi kôd]
- Albatros (1939.), drama
- Proze (1948.), prozna zbirka
- Ni braća ni rođaci (1949.), prozna zbirka
- Oko Božje (1949.), prozna zbirka
- Geste i grimase (1951.), zbirka kritika i eseja
- Pod balkonima (1953.), prozna zbirka
- Ruke (1953.), prozna zbirka[5]
- Glorija (1955.), dramski mirakul[6]
- Poniženje Sokrata (1959.), prozna zbirka
- Karneval i druge priopovijetke (1964.), prozna zbirka
- Kiklop (1965.), roman
- Politeia ili Inspektorove spletke (1977.), dramski vodvilj
- Zajednička kupka (1980.), roman[7]
- Pustinja (1982.), drama
- Nevesele oči klauna (1986.), zbirka kritika, eseja i intervjua[8]
- Never more (1993.), roman
Bibliografija[uredi | uredi kôd]
Objavljena su mu sabrana djela (1982., 1988., 2008. – 2009.), izabrana djela (1981., 2002. – 2004.) te kraći izbori (Tri drame, 1977., U znaku vage, Zagreb, 1995., Izbor iz djela, Vinkovci, 2000.).[9]
Značaj[uredi | uredi kôd]
Književnom opusu Ranka Marinkovića po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.[10]
Citati[uredi | uredi kôd]
- "Nemojte me hvaliti jer bih se na nebu mogao postidjeti", govorio je prije smrti Marinković.[11]
Nagrade, odličja i priznanja[uredi | uredi kôd]
- 1965.: NIN-ova nagrada za roman Kiklop
- 1965.: Nagrada Ivan Goran Kovačić za roman Kiklop
- 1965.: Nagrada Vladimir Nazor za književnost
- 1975.: Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
- 1980.: Nagrada AVNOJ-a
- 1988.: Nagrada Fonda Miroslav Krleža
- 1993.: Nagrada Ivan Goran Kovačić za roman Never more[9]
- 1995.: Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom
- 1998.: Plaketa Dobrojutro, more, s pjesničkih susreta u Podstrani[12]
- Nagrada Grada Zagreba
Spomen[uredi | uredi kôd]
- Nagrada Ranko Marinković, nagrada Večernjega lista za najbolju kratku priču od 2001. godine nosi njegovo ime
- Dani Ranka Marinkovića, bijenalna manifestacija koja se od 2002. godine održava u Komiži[11]
- Gradska knjižnica "Ranko Marinković" u Komiži od 2002. godine nosi njegovo ime[11]
- Memorijalna zbirka Ranko Marinković u Visu, osnovana 2008. godine sa svrhom očuvanja uspomene na njegovo životno djelo
- Poštanska marka s likom Ranka Marinkovića u seriji Znameniti Hrvati Hrvatske pošte, izdana 2013. godine povodom 100. obljetnice njegova rođenja[9][13]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- Bilješke i literatura
- ↑ Marinković, Ranko, Višnja Rogošić, Leksikon Marina Držića, leksikon.muzej-marindrzic.eu, pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ a b M. Čale. Marinković, Ranko. Hrvatska književna enciklopedija, LZMK. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. veljače 2016. Pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Dražen Budiša: Mediji prešućuju, a ugledni Ranko Marinković bio je promjenu imena Trga maršala Tita, Maxportal.hr, 2. srpnja 2017., pristupljeno 10. ožujka 2018.
- ↑ Bogoljub Mitraković, Vis i Hrvatska slave otočnog Voltairea, Slobodna Dalmacija, 23. veljače 2013., pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Ova zbirka, u različitim izdanjima, sadrži pripovijetke Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke, Zagrljaj, Karneval, Mrtve duše, U znaku vage i Samotni život tvoj.
- ↑ M.L., Glorija, lektire.hr, pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Ranko Marinković - Zajednička kupka - interpretacija lektira, lektire.me, pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Ova zbirka sadrži dio kritika i eseja već objavljenih u kjizi Geste i grimase i dopunjena je autorovim intervjuima
- ↑ a b c Marinković, Ranko, Tea Rogić Musa i Filip Hameršak (2016.), Hrvatski biografski leksikon, hbl.lzmk.hr, pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Marinković, Ranko, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 29. siječnja 2016.
- ↑ a b c Pajo Bilinović, O Marinkoviću samo komiški iskreno, vecernji.hr, 16. rujna 2002., pristupljeno 13. listopada 2017.
- ↑ Pjesnički susreti u Podstrani. Dr. Ivanu Golubu uručeno priznanje "za osobit doprinos hrvatskoj književnosti", ika.hr, pristupljeno 16. rujna 2017.
- ↑ Znameniti Hrvati 2013. - Ranko Marinković, epostshop.hr, pristupljeno 13. listopada 2017.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Mrežna mjesta
- Ranko Marinković, Ruke, Svjetlost, Sarajevo, 1964.
- Tema II (Ranko Marinković), Vijenac, tema broja 453/2011.
- Ranko Marinković na portalu www.lektire.hr
- Ranko Marinković na portalu www.lektire.me
| |||||||||||||||||
| ||||||||
| ||||||||||||||||||||||
