Posljednja večera (Leonardo)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Leonardo da Vinci (1452-1519) - The Last Supper (1495-1498).jpg
Posljednja večera
Leonardo da Vinci, 1495.-1498.
tempera na ciglenom zidu
422 × 904 cm
Santa Maria delle Grazie, Milano
Portal: Likovna umjetnost

Posljednja večera Leonarda da Vincija jedno je od najvećih svjetskih umjetničkih remek-djela. Unatoč jadnom stanju ova slika je postala ikonom kršćanskog slikarstva i jedna od najpoznatijih slika na svijetu. Njezin uspjeh potječe iz Leonardove sposobnosti prikazivanja karaktera i dramatične napetosti, te njihovim smještanjem u dominantan i ujedinjujući arhitektonski interijer.

Iznimno iluzionističko slikarstvo koju je Leonardo postigao na zidu samostanskog refektorija.

Povijest[uredi VE | uredi]

Propadanje Posljednje večere prije posljednje restauracije od 1978.-99.
Posljednja večera, kopija Leonardova djela koje je uljem na platnu naslikao Giovanni Pietro Rizzoli, poznatiji kao Giampietrino 1520. god.; danas u kolekciji Kraljevske umjetničke akademije u Londonu. Ova slika je bila uzorom za veliku dvadesetogodišnju restauraciju originalne slike jer se vjeruje kako je Giampietrino blisko surađivao s Leonardom dok je slikao u Milanu.

Vjerojatno 1494. god. Leonardo da Vinci dobiva zadatak da napravi sliku Posljednja večera u dominikanskoj crkvi Santa Maria delle Grazie, koju je Vojvoda od Milana izabrao sebi kao obiteljsku kapelu i mauzolej, i koju je 1492. godine Bramante djelomično renovirao. Slika je trebala ukrašavati sjeverni zid refektorija (blagovaonice u samostanu), nasuprot zidu na kojemu je već bilo naslikano Raspeće. Ove dvije nasuprotne slike su trebale podsjećati svećenike tijekom objeda na povezanost euharistije i Isusove muke. Dana 8. veljače 1498. Luca Pacioli u svom traktatu De divina proportione potvrđuje Vojvodi od Milana da je vidio djelo u potpunosti gotovo.

No, odmah po završetku slika je počela propadati, te je još za Leonardova života, oko 1517. godine, slika počela da se guli. Naime, Leonardo je, umjesto tehnikom freske na svježoj žbuci, sliku naslikao tada inovativnom tehnikom na suhoj žbuci premazanoj tankim slojem olovnog bijelila kako bi mogao polako slikati temperama, pa čak i uljenim bojama, kako bi dobio nježne kjaroskuro prijelaze po kojima je bio poznat[1]. No, ova tehnika nije odgovarala vlažnoj prostoriji i vanjskom zidu reftorija. Do 1556. godine (nepunih 60 godina nakon njezina nastanka), Leonardov biograf Giorgio Vasari je zabilježio kako je slika „uništena” i toliko propala da su figure neprepoznatljive[2].

Slika je preživjela bombaški napad saveznika 1943., no vlažni su zidovi uzrokovali konstantno pogoršavanje stanja cijele slike. Kompleksni i radikalni postupak restauracije započet je 1978., a dovršen je tek 1999., tako da je djelo opet dostupno javnosti. No, posjetitelji se moraju unaprijed najaviti i mogu provesti tek 15 minuta ispred slike.

Odlike[uredi VE | uredi]

Pored iznimnih linija geometrijske perspektive koje svoj nedogled imaju u središtu slike gdje se nalazi glava Isusa, Leonardo je koristio zlatni rez.

Poput Masacciovog "Svetog Trojstva", Leonardova Posljednja večera je smještena na razinu gledateljeva očišta i iluzionistički ispunjava zid tako da nam se čini kako se prostor otvara iza postojećeg prostora.

Leonardo je prikazao nekoliko pokreta likova koji su uslijedili nakon što je Isus najavio kako će ga jedan od njegovih učenika izdati:

Wikicitati „A evo, ruka mog izdajice sa mnom je na stolu. Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje." I oni se počeše ispitivati tko bi od njih mogao takvo što učiniti.”

Svaki od apostola je reagirao u skladu sa svojom osobnosti koje su opisane u Bibliji. Petar, koji se nalazi kao peti s lijeva, u bijesu je zgrabio nož kojim će kasnije odsjeći uho jednom od vojnika. Ivan, najmlađi apostol, pada u nesvijest prema Petru. Toma, Isusu prvi s desna, upire svojim nevjernim prstom u vis. Dok se Juda, koji je odmah Petru s lijeva, kao zlikovac na slici, nezainteresirano oslanja laktom na stol udaljivši se što više od Isusa. U Leonardovoj izvedbi Posljednje večere, Juda sjedi na istoj strani stola kao i Isus i Apostoli, a ne - kao po tradicionalnoj shemi - njima nasuprot. Leonardo ga je istaknuo tako što je on jedini lik čije je lice u tami i koji ne reagira jasnom gestom na Isusove riječi.

Likovi su također organizirani u jasnu geometrijsku kompoziciju izduženog pravokutnika koji je podijeljen na 5 piramida (dvije grupe po tri apostola i Isus s raširenim rukama u sredini). Isusova trokutasta forma ponavlja tri prozora iza njega što simbolično predstavlja Sveto Trojstvo. Polukružna luneta iznad središnjeg prozora, zajedno s svjetlošću prozora, služi kao arhitektonska aureola. Dominacija Krista je istaknuta i linijama perspektive arhitekture koje se radijalno šire iz njegove glave poput "zraka" božje svjetlosti koja se širi od "Svjetla svijeta" izvan slike.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. The Last Supper, Hello Milano, on line guide to Milan (engl.) Pristupljeno 20. studenog 2016.
  2. "Leonardo's Last Supper", Smart history presented by the Khan Academy (engl.) Pristupljeno 20. studenog 2016.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Posljednja večera (Leonardo)