Povijest Hrvatske ratne mornarice

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Spomenik mornarima otrantske bitke iz 1917. na poluotoku Prevlaci

Počeci Hrvatske ratne mornarice sežu u rani srednji vijek i pomorske sukobe hrvatskih kneževina, a kasnije i Hrvatskog Kraljevstva s Mlečanima, Arapima i drugim protivnicima. Kao dan Hrvatske ratne mornarice slavi se 18. rujna kao sjećanje na taj dan 887. i pobjedu flote pod knezom Branimirom nad Mlečanima kod Makarske. Hrvatski pomorci i brodovi sudjelovali su u raznim bitkama i mornaricama tijekom stoljeća. Od konačnog habsburškog preuzimanja Istre i Dalmacije 1815., ustrojava se prva moderna ratna mornarica na hrvatskom području. Gotovo sve važne mornaričke luke i tvrđave bile su na hrvatskom dijelu Jadrana, a više od trećine pripadnika bili su Hrvati. Moderna Hrvatska ratna mornarica osnovana je tijekom osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije, čije je brodovlje i luke preuzela, u rujnu 1991. Sudjelovala je aktivno u Domovinskom ratu, a od 2015. i u mirovnim operacijama i NATO-vim vježbama i izvan Jadranskog mora.

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Prema izvoru langobardskog pisca Pavla Đakona godine 642. Hrvati su nazočni mnoštvom brodova pod gradom Sepontom (Manfredonija u južnoj Italiji). U mletačkim zapisima iz druge polovine 7. stoljeća mnoštvo je zapisa o problemima Mletačke Republike s hrvatskim gusarima, što je u to doba bio za sve zemlje znatan izvor prihoda. Isti izvori govore o Hrvatima kao uspješnim brodograditeljima. Već u doba kneza Vladislava (821. - 835.) izvori spominju jaku mornaricu. Zahvaljujući pomorskoj moći Hrvatske knez Mislav (835. - 845.) je onemogućio Veneciji uspostaviti kontrolu na istočnom Jadranu. Za vladavine kneza Trpimira (845. - 864.) Hrvati su prodrli do Furlanije i pred samu Veneciju. Jaka hrvatska mornarica za vladavine kneza Domagoja (864.-876.) uspješno je obranila svoju obalu od Venecije, te je 866. Mletački dužd Partezipazio bio prisiljen sklopiti mir. Velika napast u to doba na Jadranu bili su Saraceni. Stoga je sklopljen savez Bizanta, Venecije i Hrvata, a kasnije i Pape i Franaka te se hrvatska mornarica 871. istakla kao saveznik franačkog cara Ludovika II. u oslobađanju Barija od Saracena.

Spomen-ploča prvoj zapisanoj hrvatskoj pomorskoj pobjedi u Makarskoj

U vrijeme kneza Branimira (879. - 892.), odnosno u vrijeme kada Hrvatska postaje potpuno neovisna država, i hrvatska mornarica nastavlja svoj uspon. To je razdoblje u kojem se odvija poznata bitka u srednjedalmatinskom akvatoriju i kada su u potpunosti poraženi Mlečani 18. rujna 887. Tada je poginuo i sam mletački dužd Petar Candiano. Sljedećih stotinu godina za slobodnu plovidbu Jadranom, Mlečani su plaćali Hrvatima danak.[1]

Replika ranosrednjevjekovne hrvatske kondure u Ninu

U djelu Konstantina Porfirogeneta De administando imperio navodi se da je Hrvatska u vrijeme Tomislava (925.-928.) imala 80 sagena s po 40 mornara i 100 kondura s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače. Razdoblje Stjepana Držislava ( 969. - 996.) obilježeno je uspješnom pomorskom trgovinom i čuvanjem pomorskih puteva te dominacijom Hrvatske na istočnoj obali Jadranskog mora. Kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. (1058. - 1074.) proširio je svoje kraljevstvo "na kopnu i na moru". Samostanu Sv. Krševana u Zadru godine 1069. daruje otok Maun koji se nalazi "u našem dalmatinskom moru" (in nostro dalmatico mari). U to vrijeme spominje se vojvoda hrvatske kraljevske mornarice Rusin, a sama titula "vojvoda" koju su nosili samo državni dostojanstvenici govori o važnosti mornarice.

U prvoj godini vladavine kralja Dmitra Zvonimira (1074. - 1089.) na Jadran prodiru Normani. Kao Normanski saveznik, Zvonimir se uključio u rat protiv Bizanta i Venecije. Tako je 1084. normanski knez i vojvoda od Apulije, Robert Guiscard napao zapadne provincije Bizantskog carstva, kralj Zvonimir mu je poslao u pomoć svoju flotu. Normani su zaposjeli gradove na istočnoj obali. Jedino je sigurno da Rab nikad nije pao. Od godine 1082. do 1084. doba je saveza Normana i Hrvata koji je sklopljen pod utjecajem Pape Grgura VII.: Zajedno su vodili niz pomorskih bitaka protiv bizantsko-mletačke mornarice. Tako je u studenom 1084. i u kolovozu 1085. strahovito je potučena mletačka flota.

Bitka kod Lepanta 1571.

Smrću Zvonimira 1089. pada državna i pomorska moć Hrvatske. Jadranska obala, uslijed manjeg interesa Ugarsko-Hrvatske Države za more, prelazi u ruke Bizanta, i, s prekidima, Venecije. Od 1358. Ugarsko-Hrvatska Kraljevina pod Ludovikom ponovno gospodari gotovo cijelom istočnom jadranskom obalom od Krka do Kotora te ustrojava ratnu mornaricu na čelu s "kraljevskim admiralom Hrvatske i Dalmacije" koji je istodobno bio i knez Hvara, Brača i Korčule.[2] Za mornaricu je svaki dalmatinski grad morao doprinositi galijom ili manjim brodom, ovisno o gospodarskoj snazi.[2] Ta hrvatsko-dalmatinska mornarica imala je 12-15 galija i više manjih brodova te je bila koncentrirana u vodama između Trogira, Visa i Hvara.[2] Postojala je do 1413., kada gotovo svu obalu zaposjeda Mletačka Republika. Hrvatski moreplovci služili su i u mletačkoj mornarici (admiral Ivan iz Vrane) te su sudjelovali i u mletačkim bitkama (Bitka kod Lepanta 1571.).[3] Dubrovačka Republika uspjela je očuvati neovisnost, specijaliziravši se za pomorsku trgovinu. Pred njen nestanak, 1800., ukupna flota (zajedno s ribarskim brodovima) imala je 673 jedrenjaka, od čega je bilo 255 većih brodova koji su plovili izvan teritorijalnih voda Dubrovnika. Ukupan broj jedrenjaka prekooceanske plovidbe iznosio je oko 230 brodova. Tada je u Dubrovniku bilo oko 7.000 pomoraca, brodograditelja, brodovlasnika i pripadnika drugih pomorskih struka.

Moderno doba[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Austro-ugarska ratna mornarica

Bitka kod Visa 1866. Bitka kod Visa 1866.
Bitka kod Visa 1866.
Grb ratne mornarice uključivao je i hrvatski grb

2. studenog 1818. Jadranskim morem zaplovio je prvi parobrod "Carolina". Početkom 1838. godine proglašena je slobodna parobrodska plovidba na Jadranu s redovitom parobrodskom prugom na relaciji Trst-Mali Lošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-Korčula-Dubrovnik-Kotor. Ova godina obilježena je i prestankom dominacije jedrenjaka i ulaskom parobroda u ratnu flotu. Tijekom talijansko-austrijskog rata 1866., obje flote su se sukobile 20. rujna u ključnoj bitki kod Visa Pobjedom koju je odnijela austrijska flota pod Wilhelmom von Tegetthoffom Habsburška Monarhija je osigurala prevlast na Jadranskom moru. Nakon 1867. mornarica je postala zajednička nadležnost Austro-Ugarske te je službeni jezik postao njemački, mada su časnici morali znati više jezika. Ambiciozna Monarhija slala je mornaricu u intervencije i pothvate izvan Jadrana. 1869. austrijska fregata Donau od 2000 BRT s 350 članova posade koji su, osim viših časnika, bili pomorci s hrvatskih otôkā i obale, poduzima putovanje oko svijeta. Brod je krenuo iz Pule u srpnju i vratio se u ožujku 1871. obišavši cijelu zemaljsku kuglu. Sačuvan je i brodski dnevnik kojeg je vodio član posade Matija Politeo iz Starigrada na otoku Hvaru. Razdoblje od 1911. do 1914. izuzetno je bitno za razvoj ratne mornarice. Tada su u Rijeci i Trstu porinuti njeni najveći brodovi: SMS Viribus Unitis, SMS Tegetthoff, SMS Prinz Eugen i SMS Szent Istvan. Ovo su razdoblje obilježili i pomorski zapovjednici hrvatskog porijekla na najvišim položajima u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici, poput admirala Maksimilijana Njegovana ili Janka Vukovića Podkapelskog. Godine 1915. 34% mornaričkog osoblja bili su Hrvati.[4] U sklopu mornarice, od 1915. hrvatski mornari sudjeluju u Prvom svjetskom ratu protiv Italije i ostalih saveznica Antante. Nezadovoljni mornari pokrenuli su i pobunu u bazi u Boki kotorskoj krajem rata.

Nakon sloma Austro-Ugarske, 1918. zapovjednik mornarice na admiralskom brodu Viribus Unitis u Puli, po nalogu cara Karla, predao je svo brodovlje i luke izaslanicima zagrebačkog Narodnog vijeća dr. Anti Tresiću Pavičiću, Vilimu Bukšegu i dr. Ivanu Čopu, te članovima Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli. Tada je na brodu istaknuta hrvatska zastava. Idućeg dana talijanska brodica specijalne konstrukcije zvana mignata, slična upravljanom torpedu, prodrla je u pulsku luku i potopila bojni brod Viribus Unitis zajedno s 250 mornara i zapovjednikom Jankom Vukovićem. Ubrzo su gotovo sve austro-ugarske brodove i luke preuzele snage Antante.

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Zarobljeni jugoslavenski brodovi u Boki u travnju 1941. Slijeva: laki krstaš Dalmacija te brod za opskrbu podmornica Hvar.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevska jugoslavenska ratna mornarica
Ratna mornarica nadalje se razvija i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. No, gubitkom Istre, Rijeke, Zadra i otoka u korist Italije 1921., glavne luke postaju Šibenik, Split, Gruž i Kotor. Mornarica je isprva posjedovala samo zastarjele stare austro-ugarske brodove te su polako opremani i nabavljani novi, uglavnom u inozemstvu. Nije sudjelovala u sukobima, a prilikom invazije na Jugoslaviju 1941. simbolično je djelovala protiv nastupajućih Talijana, koji su zarobili gotovo čitavu flotu. Hrvatska posada torpiljarke u Šibeniku po napadu na Jugoslaviju se pobunila i istaknula hrvatsku zastavu.[5]

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Mornarica NDH i Partizanska mornarica
U Drugom svjetskom ratu, čitava stara jugoslavenska mornarica pala je u ruke Talijanima, koji pripajaju ostatak Kvarnera i velik dio Dalmacije te Rimskim sporazumima zabranjuju novonastaloj NDH stvaranje vlastite mornarice. Mornarica NDH je ustrojena značajnije tek 1943., ali nije igrala gotovo nikakvu ulogu na jadranskom bojištu te su je Nijemci raspustili. Hrvatski mornari novačeni su i u njemačku i talijansku ratnu mornaricu.[6] U sklopu njemačke mornarice poslan je i odred mornara na Crno more. Padom Italije u rujnu 1943., sve više postaje vidljiva gerilska partizanska mornarica, osnovana od strane hrvatskih partizana u Podgori kraj Makarske 10. rujna 1942. Bila je opremljena priručnim i preuređenim plovilima, uglavnom za prijevoz vojnika i opskrbu te se oslanjala na savezničku podršku. Partizanska mornarica do kraja rata je zajedno s Britancima polako preuzela nadzor nad otocima te unutarnjim vodama.

Socijalistička Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Jugoslavenska ratna mornarica
Nakon 1945. Hrvatskoj su priključeni Rijeka, Zadar, Istra i otoci. Mornarica se nastavila razvijati iz gerilske partizanske mornarice. Hrvatski mornari i časnici bili su prisutni u svim strukturama ratne mornarice, a glavne pomorske baze su se nalazile na području Hrvatske. Tijekom Hladnog rata, Jugoslavija je značajno ulagala u mornaricu. Na Jadranu je izgrađeno mnogo luka, potkopa i pristana za ratne brodove i podmornice. Uz vlastite brodove, gradila je i podmornice, što ju je svrstavalo u jednu od pet zemalja svijeta koja ih proizvodi.[7] Projektirao ih je Brodarski institut u Zagrebu, a gradila brodogradilišta u Hrvatskoj. Tijekom 1991. JRM je, kao i ostatak JNA, ratovala protiv Republike Hrvatske, a kad se konačno morala povući iz hrvatskih baza i luka, temeljito je uništila gotovo svu tehniku i kapacitete. Hrvatske snage uspjele su zarobiti ili preoteti nešto manje od četvrtine flote. Otoke Vis i Lastovo, značajna uporišta JRM, mornarica je napustila tek u svibnju 1992.

Moderna hrvatska mornarica[uredi VE | uredi]

Domovinski rat[uredi VE | uredi]

Sveto Letica-Barba, prvi zapovjednik HRM (1991.-1996.). Borio se i u sklopu partizanske mornarice u Drugom svjetskom ratu

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Boj u Splitskom kanalu

Odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. kojom je imenovao admirala Svetu Leticu zapovjednikom, službeno je započelo ustrojavanje Hrvatske ratne mornarice osnivanjem prvih vojnih postrojbi. Prvi brod u floti bio je desantno-jurišni čamac DJČ-103 koji je zaplijenjen od JNA 14. rujna 1991. dok je bio na remontu u Veloj Luci. U Šibeniku od 16. do 22. rujna 1991. snage 113. brigade i postrojbe PU Šibenske zarobile su u vojarni Kuline 15 ratnih brodova i plovila dok su radnici ondašnjeg Mornaričkog tehničkog remontnog zavoda Velimir Škorpik preuzeli Zavod u svoje ruke, uključujući i 19 ratnih brodova i plovila. Taj plijen je obranjen u vrlo teškim borbama.[8]

Zapoviješću zapovjednika HRM-a 24. rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik, a 29. rujna zarobljeni brodovi ustrojeni su u Udarne pomorske snage (UPS):

1994. održana je združena vježba zrakoplovstva i mornarice pod nazivom "Posejdon-94", prilikom koje je s "Petra Krešimira IV" i "Šibenika" ispaljene rakete RBS-15B zarobljene od JRM.[9] Rakete i tehnologiju je Švedska prodala Jugoslaviji netom prije rata, a kako je tijekom rata Hrvatska bila pod embargom, bez mogućnosti nabave sustava upravljanja ciljanjem, razvio se vlastiti.

Poslije 1995.[uredi VE | uredi]

1997. planirana je izgradnja korvete po modularnom načelu, deplasmana do dvije tisuće tona, pod radnim nazivom „Hrvatski ratni brod za 21. stoljeće“ te obalne podmornice od 400 do 500 tona, no do ostvarivanja ovih planova nije došlo.[10] 2001. u Kraljevici je kao dio klase Kralj porinuta raketna topovnjača "Kralj Dmitar Zvonimir". "Zvonimir" je dugo bio nedovršenog naoružanja. Pod zapovjednikom kontraadmiralom Zdravkom Kardumom (2002.-2007.) HRM je imala podosta problema s ispravnošću i održavanjem brodovlja.[11] Američki radari Enhanced Peregrine nabavljeni su 2003./4. godine kako bi se uspostavio radarski nadzor Jadrana, no nikako nisu stavljeni u funkciju.[12] Dugoročnim planom razvoja obrambenog sustava 2006.-2015. otpisana je jedina hrvatska podmornica "Velebit". Kako je 2007. u sklopu HRM osnovana Obalna straža, prepušten joj je dio plovila i osoblja. HRM je 2008. u sklopu "offset" sporazuma s Finskom prilikom kupnje borbenih oklopnih vozila Patria AMV za simboličnu cijenu kupila dvije raketne topovnjače klase Helsinki, te ih je imenovala Dubrovnik (42) i Vukovar (41). Nakon toga, Ministarstvo obrane na čelu s Brankom Vukelićem je razmatralo prodaju raketnih topovnjača "Zvonimir" i "Krešimir" Gruziji tijekom rata s Rusijom, od čega se odustalo.[13] Iste 2008. Vijeće za obranu, nakon velike cijene koju je proizvođač zatražio, donijelo je odluku o odustajanju od remontiranja uskladištenih raketa RBS-15 koje čine glavno i najmoćnije oružje HRM-a te, zapravo, njihovom otpisu.[14] Uslijed toga se 2009. razmatrao i otpis dviju raketnih topovnjača, budući da su im motori dizajnirane za ratne zadaće - brzo isplovljavanje i raketno djelovanje - te nisu osobito pogodni za dugotrajni nadzor mora.[15]

"Kralj Petar Krešimir IV" na Dan HRM-a 18. rujna 2009. u Rijeci

2011., uslijed mjera štednje i višegodišnjeg nedovoljnog financiranja HRM-a, održavanje plovila i mornaričkih tehničkih sredstava obavljano je selektivno kako bi se zadržala plovidbenost, dok se pojedini brodski sustavi, oprema i mornarička tehnička sredstva nisu održavali propisanom dinamikom.[16] Obavljen je remont na 12 brodova, a odustalo se od remonta šest brodova.[16] U održavanju plovidbenosti brodova prioritet su brodovi Obalne straže (100% ispravnosti na kraju 2011. godine). Plovidbenost brodova Flotile HRM-a je iznosila 90%. Kao najveći pojedinačni problem u održavanju brodova i nadalje je bila neispravnost glavnih motora na RTOP-11 ("Krešimiru").[16] Nakon što je "Krešimir" proveo dvije i pol godine izvan funkcije, u lipnju 2014. je konačno remontiran u Šibeniku te je otad u punoj operativnoj uporabi.[17] U Brodosplitu 17. rujna 2014., nakon višestrukog odgađanja, ministar obrane Ante Kotromanović svečano je položio kobilicu za prvi iz serije od pet OOB-a (obalnih ophodnih brodova) koji se grade za potrebe Obalne straže HRM-a.[18] U listopadu 2014. Saborski odbor za obranu odlučio je konačno osposobiti i modernizirati radarski sustav Enhanced Peregrine te je natječan raspisan u prosincu.[12]

Odlukom Vijeća za obranu 2014. ipak je u konačnici odlučeno da će HRM zadržati svoje raketne sposobnosti.[14] Rakete su se prilikom pregleda pokazale u iznimno dobrom stanju te se pristupilo općem remontu u Hrvatskoj.[14][19] 14. svibnja 2015. izvršeno je pokusno lansiranje: prvi put u povijesti Hrvatske ispaljena je raketa RBS-15 s mobilnog obalnog lansera na cilj na moru, što je bio i prvi put da je raketa uopće ispaljena još od 1994.[14][20] Nakon uspješnog djelovanja, 6. listopada je prilikom velike vojne vježbe Združena snaga s "Dmitra Zvonimira" u akvatoriju Dugog otoka ispaljena raketa na 26 km udaljen cilj.[21]

U listopadu 2015. desantni brodovi-minopolagači Cetina i Krka su upućeni u Španjolsku kako bi prevezli vojnike i tehniku koji će sudjelovati na NATO-voj vojnoj vježbi.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Brković, Milko (October 2001). "The Papal Letters of the second half of the IXth Century to addressees in Croatia". Radovi: 31–32. Preuzeto 2012-07-27.
  2. 2,0 2,1 2,2 Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Opseg 2, Dij. 2-3,, L. Hartman, 1901., str. 25.
  3. Čoralić, Lovorka i Ivana Prijatelj Pavičić:"Ivan iz Vrane – mletački admiral u Lepantskom boju (1571.)", Povijesni prilozi, Vol.29 No.29 Prosinac 2005.
  4. Christian Falvey, Martina Bílá: "When Czech mariners sailed the seas", Radio Prague, 10.05.2011.
  5. Begić, Krešimir Miron; HOS 1941.-1945, 1998., 15. str.
  6. Prestint, Danilo: "Splićani i Zadrani stradali u Libiji - otkrivamo imena poginulih Dalmatinaca na talijanskoj mornarici", Slobodna Dalmacija, 05.11.2012.
  7. "Hrvatska vojska drastično je tehnički zapuštena", Večernji list/Deutsche Welle, 19.8.2014
  8. "Prva pobjeda u obrani od velikosrpske agresije – šibenska bitka u rujnu 1991. godine", Dean Čanić za "Vojna povijest", 22. rujna 2014
  9. Vesna Pintarić: "Protubrodskom raketom RBS-15B izravno u cilj", Hrvatski vojnik, Broj 474, 26.05.2015
  10. Denis Krnić: "Kotromanović najavio izgradnju pet brodova za Obalnu stražu i odbacio mogućnost da se Lora vrati Gradu", S. Dalmacija, 27.02.2013.
  11. Eduard Šoštarić: "HRM nema nijedan ispravni brod", objavljeno u Nacionalu br. 460, 2004-09-07, pristupljeno 17. listopada 2015.
  12. 12,0 12,1 dipl.ing. Vili Kezić: "Radarska lutanja - Falcon do Enhanced Peregrine i natrag", Obris.org, 23. siječnja 2015.
  13. Denis Krnić: "Moskva stopirala prodaju ‘Petra Krešimira’ Gruziji", Slobodna Dalmacija, Objavljeno 28.08.2008.
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 Igor Tabak: "Ispaljivanje RBS-15: Poduhvat ili rutina?", obris.org, 19. svibnja 2015.
  15. Denis Krnić: "Topovnjače "Krešimir" i "Zvonimir" idu u rashod", Slobodna Dalmacija, Objavljeno 12.05.2009.
  16. 16,0 16,1 16,2 Godišnje izvješće (...) za 2011. godinu, 15.
  17. Lada PULJIZEVIĆ: "RAKETNA TOPOVNJAČA KRALJ PETAR KREŠIMIR IV. PONOVNO ZAPLOVILA JADRANOM", Hrvatski vojnik, broj 452, srpanj 2014.
  18. D. Vlahović: "Položena kobilica obalnog ophodnog broda", Hrvatski vojnik, 18.09.2015
  19. "Kontraadmiral Robert Hranj: NATO nema dovoljno brodova, dat ćemo im jednoga", S. Dalmacija, 15. rujna 2014.
  20. Nadzorno tehničko gađanje protubrodskom raketom RBS 15B, youtube.com
  21. Integrirano djelovanje raketa RBS-15, youtube.com

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]