Prava LGBT osoba u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prava LGBT osoba u Hrvatskoj
Lokacija Hrvatske u Europskoj Uniji i Europi
Lokacija Hrvatske u Europskoj Uniji i Europi
Pravni status Legalno od 1977.
Dob pristanka izjednačena 1998. godine
Rodni identitet
ili izraz
Mijenjanje roda dopušteno
Zabranjena diskriminacija transrodnih osoba
Vojna služba Dopuštena[1]
Zakoni protiv
diskriminacije
Diskriminacija zabranjena od 2003. godine
Obiteljska prava
Priznanje
partnerstva
Neregistriran suživot od 2003.[2]
Životno partnerstvo od 2014.[3]
Ograničenja:
Brak je Ustavom ograničen na zajednice muškarca i žene od 2013.
Posvajanje Individualno[4]
Partnerska skrb od 2014.[5]

Prava LGBT osoba u Hrvatskoj proširena su u posljednjim godinama, iako se LGBT osobe još uvijek mogu suočiti s određenim pravnim ograničenjima u odnosu na ostale stanovnike.

Seksualna aktivnost između osoba istog spola u Hrvatskoj je legalna od 1977. godine. Status istospolnih veza prvi puta je službeno priznat 2003. godine kada je na snagu stupio zakon o neregistriranom suživotu.[2] Kao rezultat referenduma održanog 2013. godine, Ustav Republike Hrvatske definira brak kao zajednicu muškarca i žene čime je stupila na snagu zabrana istospolnih brakova.[6] Usprkos tome, zakon o životnom partnerstvu iz 2014. godine dao je istospolnim parovima jednaka prava kakva imaju i muško-ženski parovi, osim mogućnosti posvajanja djece.[3] Ipak, postoje zakoni koji omogućuju individualno posvajanje kod kojeg jedan od partnera posvoji dijete,[4] te partnerska skrb kojom, u slučaju smrti životnog partnera, skrb nad djetetom preuzima drugi životni partner.[5] U Hrvatskoj su zakonom zabranjeni svi oblici diskriminacije temeljene na seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.[7]

Prava LGBT osoba većinom podržavaju stranke ljevice, lijevog centra, centra i zelene stranke, dok su desnica, desni centar i organizacije bliske katoličkoj crkvi glavni protivnici njihovom proširenju.

Organizacija ILGA 2015. godine je rangirala Hrvatsku petom od 49. proučenih država prema pravima LGBT osoba, što je napredak u odnosu na 12. mjesto 2014. godine.[8] Godine 2016. Hrvatska je na istoj ljestvici pala za 4 mjesta, te se sada nalazi na 9. mjestu.[9]

Hrvatska je jedna od 11 članica LGBT Core Grupe Ujedinjenih Naroda za suzbijanje nasilja i diskriminacije (eng. LGBT Core Group at U.N. on Ending Violence and Discrimination).[10]

Povijest[uredi VE | uredi]

Do 20. stoljeća[uredi VE | uredi]

Ne postoje podatci o odnosu prema homoseksualnosti u Hrvatskom Kraljevstvu. Kazneni zakon Kraljevine Hrvatske pod vlašću Habsburgovaca, donesen 27. svibnja 1852. nije propisivao kažnjavanje homoseksualnosti.[11] Predložak novog kaznenog zakon za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju iz 1879. smatrao je homoseksualnost kažnjivom do 5 godina zatvora, ali nikad nije stupio na snagu.[12]

Presuda Josipu Mardešiću iz 1944. godine na kojoj je osuđen na smrt zbog svoje homoseksualnosti.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Iako su tijekom Drugog svjetskog rata homoseksualci bili dio žrtava holokausta u Europi, nisu postojali zakoni fašističkog režima koji bi kriminalizirali homoseksualnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ipak, jugoslavenski partizani su osudili na smrt nekolicinu vlastitih homoseksualnih članova.[13]

Doba komunizma[uredi VE | uredi]

Tijekom doba kada je Hrvatska bila dio SFR Jugoslavije, muške homoseksualne aktivnosti bile su ilegalne i kažnjive zatvorom do dvije godine prema kaznenom zakonu iz 1951. godine.[14] Homoseksualci, koje su komunisti proglasili "neprijateljima sustava", nisu mogli biti članovi Saveza komunista Jugoslavije.

Promjene su se dogodile nakon što je Hrvatskoj i ostalim republikama omogućena veća kontrola nad vlastitim zakonodavstvom. Ustavne reforme iz 1974. rezultirale su poništenjem federalnog kaznenog zakona, čime je svaka republika mogla stvoriti vlastiti. Godine 1977. SR Hrvatska stvorila je vlastiti kazneni zakon kojim je homoseksualnost dekriminalizirana. Hrvatska zdravstvena komora je 1973. godine uklonila homoseksualnost s popisa mentalnih poremećaja, što je četiri godine prije donošenja novog kaznenog zakona i 17 godina prije nego što je Svjetska zdravstvena organizacija učinila isto.[15]

LGBT osobe postale su otvorenije 1980.-ih godina. Godine 1985. Toni Marošević je postao prva javno otvorena homoseksualna osoba, a kratko je vodio i radijsku emisiju koja se bavila socio-političkim pitanjima. Prva lezbijska udruga u Hrvatskoj, Inicijativa Lila, osnovana je 1989., a prestala je s radom godinu dana kasnije.[15]

Doba tijekom i nakon Domovinskog rata[uredi VE | uredi]

Razvoj prava LGBT osoba usporio je 1990.-ih godina, uglavnom kao rezultat raspada SFR Jugoslavije i Domovinskog rata kada su se razne feminističke, mirovne i zelene organizacije pridružile kampanji protiv rata unutar Hrvatske. Nakon utvrđivanja neovisnosti Hrvatske, 1992. godine službeno je osnovana prva LGBT udruga, pod nazivom LIGMA. Udruga je postojala do 1997. godine jer društvene i političke prilike nisu bile priklonjene razvoju prava LGBT osoba. Najvažniji događaj 1990.-ih godina bio je izjednačavanje dobi pristanka za heteroseksualne i homoseksualne seksualne aktivnosti. Stanje je stagniralo sve do 2000. godine, nakon izbora zastupnika Hrvatskog Sabora 2000. godine kada je na vlast došla koalicija većinski sastavljena od stranki ljevice i lijevog centra, pod vodstvom Ivice Račana.[15]

Sljedeće godine pokazale su se kao prekretnica LGBT-ovske povijesti u Hrvatskoj - pojavile su se nove LGBT udruge (od kojih su među prvima bile LORI, osnovana 2000. i ISKORAK, osnovana 2002.), u zakon je uveden neregistriran suživot i kažnjavanje diskriminacije na temelju spolne orijentacije i rodnom identitetu, te održan je prvi Zagreb Pride.[15]

Udruga "U ime obitelji" zatražila je da se u Ustav uvede da je brak zajednica muškarca i žene. Važnu ulogu u tom naumu imala je i rimokatolička Crkva. Zagrebački kardinal Josip Bozanić izdao je pismo koje je bilo namijenjeno čitanju u crkvama, a navodilo je stavove katoličke Crkve da je brak zajednica muškarca i žene. Naknadno je proveden ustavni referendum na kojem je, od 38% birača koji su izašli na glasanje, 66% odlučilo podržati inicijativu udruge "U ime obitelji" te je u Ustav uvedeno da je brak zajednica muškarca i žene.[16] Tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović iskazao je svoje nezadovoljstvo referendumom i rekao da "s njim nismo bolji, ljepši ni pametniji, i da nismo odlučili ništa, a potrošili smo 50 milijuna kuna, iako je bilo korisnijih stvari na koje smo ih mogli potrošiti".[17]

Godine 2014., Vlada je donijela Zakon o životnom partnerstvu, čime su prava istospolnih parova gotov izjednačena onima heteroseksualnih parova. Istospolni parovi nemaju mogućnost zajedničkog posvajanja djece.[18][3]

Svakodnevni život[uredi VE | uredi]

Grad Zagreb ima najrazvijeniju društvenu scenu za LGBT osobe, što uključuje gay klubove, barove i ostali sadržaj oglašavan kao gay-friendly.[19] Zagreb je dom prvog LGBT centra u Hrvatskoj i organizacije Queer Zagreb koja promovira jednakost LGBT osoba kroz manifestacije kao što su festival Queer Zagreb i mjesečni filmski festival Queer MoMenti namijenjen filmovima vezanim uz LGBT sadržaj.[20] Drugi LGBT centar u Hrvatskoj otvoren je u Splitu 24. svibnja 2014., a treći u Rijeci 16. listopada 2014. godine.[21][22] Rijeka, Osijek, Hvar, Rab, Rovinj, Dubrovnik i drugi gradovi također imaju sadržaj namijenjen LGBT osobama.

Povorke ponosa[uredi VE | uredi]

Zagreb Pride[uredi VE | uredi]

Zagreb Pride 2010. godine na Zrinjevcu.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zagreb Pride
Prva povorka ponosa u Hrvatskoj održana je u Zagrebu 29. lipnja 2002. godine, a bila je popraćena incidentima.[23] Podrška javnosti, kao i broj sudionika, raste iz godine u godinu. Povorka je 2006. godine imala regionalni karakter, podržavajući sudionike koji dolaze iz zemalja u kojima su takve manifestacije zabranjene.[24] Dosad najveća povorka ponosa bila je ona 2016. godine, a prisustvovale su joj i mnoge javne osobe.[25]

Split Pride[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Split Pride

Prva povorka ponosa u Splitu održana je 11. lipnja 2011. godine, a obilježena je sigurnosnim incidentima zbog kojih su sudionici morali biti sklonjeni na sigurno. Nekoliko stotina protivnika povorci je uhićeno, a događaj je otkazan.[26][27] Nakon događaji su mediji iskazivali podršku sudionicima i pozivali na sudjelovanje u nadolazećem Zagreb Prideu. Nakon primanja podrške medija i javnih osoba, 2012. godine održan je drugi Split Pride, a sudjelovalo je i pet ministara tadašnje vlade.[28] Sljedeće, 2013., godine povorka je održana bez incidenta, a po prvi puta je sudjelovao i jedan gradonačelnik.[29]

Osijek Pride[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Osijek Pride
Dana 6. rujna 2014. godine održana je prva povorka ponosa u Osijeku bez ijednog incidenta. Organizirala ga je osječka LGBT udruga LiberOs. Sudjelovao je i tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak te LGBT aktivisti iz Srbije i Grčke.[30]

Ostale povorke[uredi VE | uredi]

Dana 9. lipnja 2012. godine nekoliko je stotina osoba sudjelovalo u povorci u Rijeci, koja je održana bez incidenata, kao podrška Split Prideu.[31]

Oko 1500 sudionika sudjelovalo je 27. svibnja 2015. u povorci podrške istospolnom braku od Zrinjevca do Trga svetog Marka.[32]

Dan prije referenduma o braku 2013. godine, oko tisuću ljudi sudjelovalo je u povorci podrške istospolnom braku u gradu Zagrebu. Povorke podrške održane su i u Puli, Splitu i Rijeci.[33]

Turizam namijenjen LGBT osobama[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Turizam u Hrvatskoj
Hrvatsku godišnje posjeti oko 200.000 turista iz LGBT zajednice. Destinacije, kao što su Dubrovnik, Hvar, Krk, Rab, Rijeka, Rovinj i Zagreb, oglašavane su kao gay-friendly, što znači da su otvorene i gostoprimljivo nastrojene prema osobama iz LGBT zajednice.[34]

Grad Rab još je od 1980.-ih godina popularna destinacija LGBT zajednice, a 2011. godine postao je prva destinacija u Hrvatskoj koja se oglašava kao gay-friendly.[34] U srpnju 2008. godine na Hvaru se vjenčao gay par iz Južne Amerike.[35] U lipnju 2012. godine, tadašnji ministar turizma Veljko Ostojić izrazio je dobrodošlicu svim LGBT turistima u Hrvatskoj te podržao Split Pride.[36]

Sažetak prava[uredi VE | uredi]

Istospolna seksualna aktivnost legalna U redu (od 1977.)
Izjednačena dob pristanka U redu (od 1998.)
Zakoni o suzbijanju diskriminacije U redu
Istospolni brak NE (ograničen Ustavom od 2013.)
Priznanje istospolnih veza U redu (od 2003.)
Životno partnerstvo U redu (od 2014.)
Posvajanje u slučaju smrti životnog partnera U redu (partnerska skrb)
Zajedničko posvajanje NE
Dopušteno služenje u vojnim tijelima U redu
Dopušteno mijenjanje pravnog spola U redu
Komercijalno surogatno majčinstvo dostupno muškim parovima NE
IVF dostupan lezbijskim parovima U redu
Osobama koje prakticiraju istospolne seksualne aktivnosti dopušteno doniranje krvi NE (muškarcima)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Nacional.hr Orhidea Gaura: "Biti gay u Hrvatskoj vojsci", 26. listopada 2010. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  2. 2,0 2,1 Sveučilišni računalni centar Sveučilišta u Zagrebu - Portal Hrčak Prof. dr. sc. Sanja Barić i Sanja Vincan, dipl.iur: "USTAVNOPRAVNO NAČELO JEDNAKOSTI I PRAVNO UREĐENJE ISTOSPOLNIH ZAJEDNICA", 10. siječnja 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Zakon.hr: "Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, NN 92/14" (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  4. 4,0 4,1 Narodne Novine: "OBITELJSKI ZAKON - ČETVRTI DIO - POSVOJENJE - Članak 185. - Status posvojitelja", 22. rujna 2015. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  5. 5,0 5,1 IUS-INFO Željko Čižmek: "Partnerska skrb – novo uređenje pravnog položaja djece u istospolnim zajednicama roditelja", 2. svibnja 2014. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  6. Jutarnji List Hina, Kristina Turčin: "25% GRAĐANA PRESUDILO ŠTO JE BRAK Istra i Rijeka jedine u Hrvatskoj glasovale PROTIV", 1. prosinca 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  7. Zakon.hr: "Zakon o suzbijanju diskriminacije, NN 85/08, 112/12" (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  8. Index.hr: "Dugina karta Europe: Hrvatska peta najbolja u Europi u prihvaćanju homoseksualaca", 11. svibnja 2015 (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  9. CroL: "Dugina mapa Europe 2016.: Hrvatska pala za četiri mjesta", 11. svibnja 2016. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  10. IIP Digital: "LGBT Core Group at U.N. on Ending Violence and Discrimination", 26. rujna 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  11. Google Books Josip Silović: "Kazneni zakon o zločinstvih, prestupcih i prekršajih od 27. svibnja 1852, sa zakoni od 17. svibnja 1875", 25. srpnja 2012. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  12. Google Books Marijan Derenčin, Željko Matić: "Osnova novoga kaznenoga zakona o zločinstvih i prestupcih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju 1879", 11. svibnja 2007. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  13. Jutarnji List Andri Paravić: "Smrt fašizmu i gayevima: Partizanski kapetan Mardešić '44. strijeljan je zbog homoseksualizma", 6. lipnja 2012. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  14. Internet Archive - Overa: "Krivični zakonik (1951)", arhivirano 5. studenog 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  15. 15,0 15,1 15,2 15,3 Internet Archive - LGBT-prava.ba Lejla: "POVIJEST LGBTIQ AKTIVIZMA U HRVATSKOJ", 17. veljače 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  16. Državno izborno povjerenstvo: "Referendum 1. prosinca 2013.", 1. prosinca 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  17. tportal.hr: "Milanović: Za referendum o braku kriv je pokojni Kennedy", 2. prosinca 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  18. The New York Times Dan Bilefsky: "Croatian Government to Pursue Law Allowing Civil Unions for Gay Couples", 2. prosinca 2013. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  19. Jutarnji List Sandra Golemac: "Zagreb sa 37 friendly lokacija postaje prava gay destinacija", 26. travnja 2010. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  20. Queer Zagreb: "About" (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  21. CroL: "Split dobio LGBT Centar, sve spremno za Povorku ponosa", 24. svibnja 2014. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  22. CroL: "Predstavljen LGBTIQ+ centar Druga Rijeka", 17. listopada 2014. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  23. Zagreb Pride: "O Povorci / About Pride March" (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  24. Zagreb Pride: "V. Povorka ponosa Internacionala Pride 2006, Zagreb – “Živ(j)eti slobodno”", 26. lipnja 2007. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  25. Večernji List Stela Lechpammer: "U Povorci ponosa Severina, Glavašević, Beus Richembergh: 'Ovo je okupljanje za slobode svih nas'", 11. lipnja 2016. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  26. Jutarnji List Jurica Pavičić: "SRAMOTA U SPLITU: 10.000 homofoba htjelo rastrgati 400 sudionika gay parade", 11. lipnja 2011. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  27. Slobodna Dalmacija Leo Kovačić: "KAOS U SPLITU Pride prekinut zbog nasilja, ozlijeđeno pet osoba, policija evakuirala sudionike (VIDEO, FOTO)", 11. lipnja 2011. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  28. tportal.hr: "Drugi Split Pride je uspio - može se kad se hoće", 9. lipnja 2012. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  29. Slobodna Dalmacija Sandi Vidulić: "U subotu Split Pride: Tražimo ravnopravnost za svoje obitelji, pridružite se svi koji ste protiv referenduma", 1. lipnja 2013. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  30. Jutarnji List Nikola Patković: "POLOŽEN ISPIT TOLERANCIJE Bez ijednog ružnog povika održan prvi Osijek Pride", 6. rujna 2014. (pristupljen 31. listopada 2016.)
  31. Queer.hr: "U RIJECI ODRŽAN MARŠ PODRŠKE!", 9. lipnja 2012. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  32. CroL: "Zagreb na Markovom trgu odlučno zatražio bračnu jednakost (foto, video)", 27. svibnja 2013. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  33. CroL: "Zagreb, Rijeka, Split i Pula glasno poručili 'protiv' (foto)", 30. studenog 2013. (pristupljeno 31. listopada 2016.)
  34. 34,0 34,1 Slobodna Evropa Ankica Barbir-Mladinović: "Zašto Hrvatska nema razvijeniji gay turizam?", 30. kolovoza 2014. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  35. Slobodna Dalmacija: "FOTO Na Hvaru održano prvo gay vjenčanje", 13. srpnja 2008. (pristupljeno 30. listopada 2016.)
  36. Index.hr: "Ostojić predstavio rekordne brojke i poručio: Gay turisti u Hrvatskoj su dobrodošli", 6. lipnja 2012. (pristupljeno 30. listopada 2016.)