Prenošenje zidnih slika na novu podlogu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Freska u apsidi koja prikazuje Krista na prijestolju, oko 1220., San Clemente,Tahull, nakon prijenosa na novu podlogu,danas u Nacionalnom muzeju Katalonije,Barcelona.

Prenošenje zidnih slika na novu podlogu uključuje uklanjanje slike sa zida na kome je naslikana,te time uklanjanje slike iz izvornog prostora za koji je naslikana.Nekada je ovaj postupak bio uobičajen,sa prelaskom na koncept očuvanja in situ,danas je ovaj postupak ograničen sam na slučajeve u kojem se istim spriječava potpuni gubitak djela..[1] Prema International Council on Monuments and Sites (ICOMOS),prenošenje zidnih slika na novu podlogu je opasan,drastičan i ireverzibilan postupak koji grubo narušava materijalnu strukturu i estetske osobine zidnih slika. Stoga se postupak može primijeniti samo u ekstremnim slučajevima,kada su mogućnosti očuvanja in situ nemoguće i neizvedive[2]

Porijeklo[uredi | uredi kôd]

Vitruvius bilježi da su u Sparti, godine 59 prije Krista, "određene slike bile isječene i otučene sa zidova te uokvirene u drvene okvire,i tako donešene pred Comitium".[3] Stoljeće kasnije rimski car Kaligula je pokušao odnijeti sa sobom slike Atalante i Helene Trojske ,no spriječen je u toj namjeri.[4] Amedeo Maiuri pak spominje primjere zidnih slika iz Pompeja,koje su odnešene sa izvornih iskopina. c[5][6] U vrijeme renesanse praksu više puta spominje Vasari].[7]

Motivacija[uredi | uredi kôd]

Mora, Mora, i Philippot u svojoj studiji citiraju 4 razloga odnosno motiva pretjerane uporabe ove tehnike:

Kritika[uredi | uredi kôd]

Minimum intervencije i reverzibilnost su jezgra konzervatorsko restauratorske etike koja favorizira očuvanje in situ.[8][9] Prenošenje slike dekontekstualizira djelo,te je uzrok ireverzibilne i u pravilu nepopravljive štete.[10]

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Weyer, Angela; Roig Picazo, Pilar; Pop, Daniel; Cassar, JoAnn; Özköse, Aysun; Vallet, Jean-Marc; Srša, Ivan, ur. 2015. EwaGlos. European Illustrated Glossary Of Conservation Terms For Wall Paintings And Architectural Surfaces. English Definitions with translations into Bulgarian, Croatian, French, German, Hungarian, Italian, Polish, Romanian, Spanish and Turkish. Michael Imhof. Petersberg. str. 344. doi:10.5165/hawk-hhg/233. ISBN 978-3-7319-0260-7
  2. Principles for the Preservation and Conservation-Restoration of Wall Paintings (Article 6: Emergency Measures) (PDF). ICOMOS. 2003. Pristupljeno 13. veljače 2012.
  3. Vitruvius, De Architectura II.8.9. Perseus Project. Pristupljeno 13. veljače 2012.
  4. Pliny the Elder, Natural History XXXV.6.17-18. Perseus Project. Pristupljeno 13. veljače 2012.
  5. Maiuri, Amedeo. 1940. Picturae Ligneis Formis Inclusae: Note sulla Tecnica della Pittura Campana. Atti della Accademia dei Lincei. Accademia dei Lincei. 18 (7–10): 138–60
  6. Moorman, Eric. 1991. Destruction and restoration of Campanian mural paintings in the 18th and 19th centuries. Cather, Sharon (ur.). The Conservation of Wall Paintings (PDF). Getty Conservation Institute. str. 87–102. ISBN 0-89236-162-X. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. svibnja 2012.
  7. Mora, Paolo; Mora, Laura; Philippot, Paul. 1984. Conservation of Wall Paintings. Butterworths. str. 260f. ISBN 0-408-10812-6
  8. Brajer, Isabelle. 2002. The Transfer of Wallpaintings; based on Danish experience. Archetype Publications. ISBN 978-1-873132-43-2
  9. Michaelides, Demetrios, ur. 2003. Philosophies favouring in situ conservation. Mosaics make a Site: The conservation in situ of mosaics on archaeological sites. ICCM. str. 17–29. ISBN 92-9077-179-8
  10. Brajer, Isabelle. 1999. Aspects of reversibility in transferred paintings. Oddy, Andrew; Carroll, Sara (ur.). Reversibility - Does it Exist?. British Museum Press. str. 63–71 (p. 65 for quote). ISBN 0-86159-135-6