Željeznička pruga Beograd - Bar

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Pruga Beograd - Bar)
Skoči na: orijentacija, traži
Beograd - Bar
Željeznička pruga Beograd - Bar kod Priboja
Željeznička pruga Beograd - Bar kod Priboja
Duljina pruge: 476 km
Širina pruge: standardna (1435mm)
BSicon BHF.svg
Beograd
BSicon BHF.svg
Rakovica
BSicon HST.svg
Lazarevac
BSicon BHF.svg
Valjevo
BSicon HST.svg
Gradac
BSicon HST.svg
Kosjerić
BSicon HST.svg
Požega
BSicon HST.svg
Uzići
BSicon BHF.svg
Sevojno
BSicon BHF.svg
Užice
BSicon HST.svg
Stapari
BSicon HST.svg
Sušica
BSicon HST.svg
Vranešci
BSicon HST.svg
Zlatibor
BSicon GRENZE.svg
granica Srbije i Bosne i Hercegovine
BSicon DST.svg
Jablanica
BSicon pBHF.svg
Štrpci
BSicon GRENZE.svg
granica Bosne i Hercegovine i Srbije
BSicon BHF.svg
Priboj
BSicon HST.svg
Poljice
BSicon HST.svg
Pribojska banja
BSicon BHF.svg
Prijepolje
BSicon HST.svg
Vrbnica
BSicon GRENZE.svg
granica Srbije i Crne Gore
BSicon BHF.svg
Bijelo Polje
BSicon HST.svg
Mojkovac
BSicon HST.svg
Kolašin
BSicon HST.svg
Trebesica
BSicon HST.svg
Bratonožići
BSicon HST.svg
Bioče
BSicon BHF.svg
Podgorica
BSicon HST.svg
Golubovci
BSicon HST.svg
Zeta
BSicon HST.svg
Virpazar
BSicon HST.svg
Sutomore
BSicon HST.svg
Šušanj
BSicon KDSTe.svg
Bar

Željeznička pruga Beograd - Bar je međunarodna željeznička pruga koja prolazi teritorijem Srbije, Crne Gore te malim dijelom Bosne i Hercegovine. Ukupne je duljine 476 km, od toga u Srbiji 301 km, a u Crnoj Gori 175 km. Jedina je veza željezničkog sustava Albanije s ostatkom željeznica u Europi.

Povijest[uredi VE | uredi]

Već u drugoj polovini 19. stoljeća u Srbiji se javila ideja njena izlaska željeznicom na Jadransko more. U vremenu do kraja Prvog svjetskog rata, tu je težnju mogla ostvariti jedino preko teritorija Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. To je bilo nemoguće jer su obje ove države štitile svoje interese, a pogotovo imajući u vidu da su osim obale Jadranskog mora posjedovale i znatan dio teritorija u zaleđu. Početkom 20. stoljeća postojala je ideja o Transbalkanskoj pruzi za koju su osim Srbije i Crne Gore bile zainteresirane i Francuska, Italija i Rusija. Dugogodišnje usuglašavanje stavova, političke krize te Prvi svjetski rat odgodile su ovaj projekt. Između dva svjetska rata postojala je ideja Jadranske pruge koja bi povezala Crnu Goru s ostatkom države, ali niti ona nije ostvarena. Jedina veza s ostatkom države bila je pruga Nikšić - Bileća te Gabela - Zelenika, ali one nisu mogle zadovoljiti potrebe gospodarstva Crne Gore.[1]

Nakon Drugog svjetskog rata, u sklopu Prvog petogodišnjeg plana (1947.-1951.) pristupilo se elektrifikaciji i industrijalizaciji zemlje koja je predviđala i izgradnju željezničkih pruga. Rješenjem Privrednog savjeta Vlade FNRJ, od 20. kolovoza 1951. donešena je konačna odluka o izgradnji ove pruge. Poslovi projektiranja i izvođenja radova povjereni su Investicijskom odjelu Generalne direkcije Jugoslavenskih željeznica. U svibnju 1954. formirana je Glavna uprava za izgradnju pruge.[2]

Izgradnja pruge[uredi VE | uredi]

Trasa pruge
Profil pruge

Odlukom iz 1951. utvrđena je konačna trasa pruge koja od Beograda do Resnika koristi postojeću prugu BeogradNiš, gdje se odvaja i nastavlja kroz tunel Bela Reka, te dolinom rijeke Kolubare prema Valjevu te dalje dolinom rijeke Gradac. Prolaskom kroz brdski masiv Bukovi i tunelom "Drenovački kik" nastavlja dolinom rijeke Skrapež prema Kosjeriću i Požegi. Trasa dalje nastavlja dolinom rijeke Đetinje prema Zlatiboru te dolinama Crnog Rzava, Jablanice i Uvca prema Limu, Priboju i Bijelom Polju. Nakon prolaska dolinama Lima i Tare pruga nastavlja padinama Morače do Podgorice, a odatle prema Skadarskom jezeru i prema luci u Baru.[3]

Izgradnja je započela 1952. na dionicama Resnik - Vreoci (38 km) i Titograd - Bar (52 km). Usporedno s njima 1953. započelo je probijanje tunela "Sozina". Prva dionica i tunel su završeni 1958., a druga dionica 1959. Tada su se pojavili prvi problemi s financiranjem izgradnje koji će pratiti svih 25 godina izgradnje. Izgradnja donjeg stroja cijele pruge bila je prekinuta već 1956., a 1959. obustavljaju se svi radovi i pristupa se konzervaciji. Odlukom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ o nastavku gradnje 1961., umjesto republičkih izvršnih vijeća nositelji investicija postaju željeznička poduzeća dviju republika. Gradnja je nastavljena ali u bitno smanjenom obimu. U siječnju 1965. u Titovom Užicu održan je sastanak predsjednika svih općina i srezova užeg područja koje je gravitiralo pruzi, poslanika Skupština SFRJ, SR Crne Gore i SR Srbije te saveznog ministra za promet i veze. Odlučeno je da se trebaju osigurati sredstva za ubrzanje radova te njeno puštanje u promet krajem 1970. godine. Ubrzo je Skupština SFRJ donijela Zakon o sudjelovanju Federacije u financiranju radova. Po tom zakonu, Federacija je financirala izgradnju s tadašnjih 1.988,88 milijuna dinara, SR Srbija 192,84 a SR Crna Gora 156,75 milijuna dinara. Kao rok završetka određen je kraj 1972. Uz ova sredstva, osiguran je i zajam Međunarodne banke u Washingtonu u iznosu od 50 milijuna dolara. Ova sredstva su intenzivirala radove na pruzi, ali su zbog inflacije te prekoračenja cijena radova bila nedovoljna. Rok zadan ovim zakonom nije ispoštovan. Nedostatak sredstava nadoknađen je javnim zajmom u Srbiji a u Crnoj Gori kreditom Federacije. Posljednji radovi na pruzi napravljeni su 24. studenoga 1975. Pruga je puštena u promet 28. svibnja 1976. vlakom u kojem su bili i tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito sa suprugom i pratnjom.[4]

Izgradnja pruga normalnog kolosijeka (tako i ove) označio je kraj prometovanja i zatvaranje uskotračnih pruga. Tako je pruga Bar – Virpazar ukinuta 1959. (izgradnjom kolosjeka Podgorica - Bar). Nedugo nakon nje, zatvorena je pruga Podgorica - Donja Plavnica (1959.), te kasnije Uskoplje - Zelenika (1968.) i Nikšić - Bileća (1976.)[5]

Iako ne postoje točni podatci o financiranju pruge, procjene se kreću od 211 do 450 milijuna američkih dolara po čemu je bila najskuplji infrastrukturni željeznički poduhvat u SFRJ.[6]

Karakteristike pruge[uredi VE | uredi]

Plavi vlak prigodom otvaranja pruge
Most preko Male Rijeke

Tehnički podatci o pruzi:[7]

  • duljina: 476 km
  • kolosijeka: 1
  • postaja: 54 (4 ranžirne, 3 rasporedne, po 2 pretovarne i terente te 34 putničko – teretne)
  • mostova: 206 betonskih, 28 čeličnih ukupne duljine 14.593 m (najdulji most na Maloj rijeci (498 m), slijedi Ljuboviđa (450 m) te Uvac (380 m))
  • tunela: 254 ukupne duljine od 114 437 m (Sozina 6 170 m, Zlatibor (6 160 m), Trebješica (5 170 m), Goleš (4 949 m), Ostravica (3 131 m), Mojkovac (3 243 m))
  • minimalni polumjer: 300 m
  • predviđene brzine (po projektu): između postaja od 75 – 120 km na sat, srednja komercijalna za ekspresne vlakove oko 63 km/h, za putničke oko 40 km/h, za teretne oko 27 km/h te sabirne oko 16 km/h
  • osovinski pritisak: 22,5 t
  • napon el. mreže: monofazni 25 kV, 50 Hz.

Pruga ima karakteristike ravničarske i brdske pruge. Najveći usponi su 13 promila (od Beograda do Užica), 17 promila (od Užica do Priboja) te 25 promila (od Bijelog Polja do Podgorice). Najveća nadmorska visina pruge je u Kolašinu (1032 metra). Oko 44% pruge čine tzv. umjetni objekti.

Pruga je poznata po čeličnom mostu iznad Male rijeke koji je dug 498,8 metara a visok je 200 m. Do 2001. godine, kada je izgrađen željeznički most preko rijeke Beipan u Kini, bio je ovo najviši željeznički most na svijetu.[8]

Promet na pruzi[uredi VE | uredi]

Elektromotorni vlak serije 412 u Podgorici

Prema podatcima crnogorskog Republičkog zavoda za statistiku, na teritoriju Crne Gore u vremenu od 1976. do 1992. zabilježen je sljedeći promet (na osnovu prometa pet željezničkih postaja: Podgorice, Bara, Bijelog Polja, Kolašina i Mojkovca). Prve godine prometovanja (1976.) otpremljeno je 1.394.000 putnika te 1.661.000 tona robe. Godine 1980. dolazi do pada putničkog prometa, 1.158.000, ali je promet robe bio veći i iznosio je 2.554.000 tone. Već 1983. zabilježen je veći promet putnika (1.450.000) i robe (2.709.000 tona). Najveći je promet zabilježen 1987.: 1.910.000 putnika i 3.991.000 tona robe. Do pada prometa dolazi 1990. (1.634.000 putnika, 3.607.00 tona robe), te pogotovo 1992. (povećani promet od 1.845.000 putnika, te smanjeni promet 2.635.000 tona robe).[9]

Na cijeloj trasi pruge 1977. je prevezeno 3,198 tona robe, da bi već 1981. teretni promet narastao na 5,827 miljuna tona robe i 3,387 milijuna putnika. Godine 1985. zabilježen je robni promet od 6,9 milijuna tona robe i 4,8 milijuna putnika.[10]

Pruga danas[uredi VE | uredi]

Promet se i danas odvija ovom prugom, ali zbog njenog dugogodišnjeg neodržavanja, na određenim dionicama kroz Srbiju brzinama od 30 km/h.[11] Na crnogoroskom dijelu pruge najveće dopuštene brzine su od 50 do 80 km/h.[12]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 97.
  2. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 99.
  3. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 103.
  4. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 105.-108.
  5. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 113.
  6. Kežić
  7. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 103.-105.
  8. The Mala Rijeka bridge (pristupljeno 7. veljače 2017.)
  9. 100 godina željeznica Crne Gore, str. 118.
  10. Kežić, str. 17
  11. Stanje pruge Beograd - Bar alarmantno Politika (objavljeno 1. veljače 2010., pristupljeno 7. veljače 2017.
  12. Izjava o mreži (str. 53. i 54.) Željeznice Crne Gore (pristupljeno 7. veljače 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Željeznička pruga Beograd - Bar