Prijeđi na sadržaj

Prva Velika loža Francuske

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Velika loža Francuske
Grande Loge de France
Nasljednik Veliki orijent Francuske
Utemeljena 14. svibnja 1737.
Prestala postojati 1773.
Tip velika loža
Sjedište Pariz
Lokacija Kraljevina Francuska

Velika loža Francuske (fran. Grande Loge de France)[a] izvorna je slobodnozidarska velika loža u Kraljevini Francuskoj. Djelovala je između 1737. i 1773. kada se transformirala u Veliki orijent Francuske.

Godine 1894. uspostavljena je moderna Velika loža Francuske koja je aktivna do današnjih dana.

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Prve lože počinju se osnivati nakon 1725. godine, pod utjecajem i nadzorom Velike lože Londona, koja je osnovana 1717. godine. U početnoj fazi, prije nego što su postale neovisne, lože koje su osnovali Englezi bile su okupljene u labavo strukturiranim tijelima poznatim kao pokrajinske velike lože, kojima su na čelu obično bili britanski državljani.[1]

Philip, vojvode od Whartona (1698. – 1731.) priznat je kao "veliki meštar slobodnih zidara u Francuskoj" 1928.

Iako se naziv Velika loža Francuske prvi put pojavljuje tek 14. svibnja 1737.,[2] francuski su slobodni zidari još 1728. godine odlučili priznati jednog "velikog meštra slobodnih zidara u Francuskoj" u osobi Philipa, vojvode od Whartona, koji je boravio u Parizu i Lyonu od 1728. do 1729., a već je 1723. godine bio veliki majstor Velike lože Londona.[3] Nakon njega, i prije nego što je utemeljena neka francuska velika loža, postojala su još najmanje dva velika meštra u Francuskoj: jakobiti James Hector MacLean te Charles Radclyffe, grof od Derwentwatera,[1] koji je 27. prosinca 1736. izabran za "velikog meštra Reda slobodnih zidara u Kraljevini Francuskoj".[4]

Andersonove Konstitucije iz 1738. godine navode postojanje velikih meštara i loža u Francuskoj, stavljajući ih u ravnopravan položaj s onima u Yorku, Irskoj, Škotskoj i Italiji, iako iz formulacije nije moguće sa sigurnošću zaključiti o postojanju istinski nacionalne velike lože u Francuskoj. Za razliku od Francuske, u to su vrijeme Velika loža Irske i Velika loža Škotske bile neovisne o londonskoj:[5]

»Sve te strane lože [ranije spomenute u tekstu] pod zaštitom su našeg velikog meštra Engleske. Međutim, stara loža u gradu Yorku, kao i lože u Škotskoj, Irskoj, Francuskoj i Italiji, težeći neovisnosti, imaju vlastite velike meštre.[b] «

U prosincu 1736., vitez Ramsay imao je značajan govor u kojem razvija ideju o viteškom podrijetlu slobodnog zidarstva. Ta će ideja kasnije znatno utjecati na oblikovanje mnogobrojnih visokih stupnjeva u Francuskoj tijekom razdoblja od 1740. do 1770. godine.

Nekoliko godina kasnije, Francuz Louis de Pardaillan de Gondrin, II. vojvoda od Antina, izabran je za "velikog i doživotnog općeg meštra zidara u Kraljevini Francuskoj". Točan datum njegova izbora predmet je rasprava: neki povjesničari ga smještaju u 1738., a drugi u 1740. godinu.[c] Nije sasvim jasno je li vojvoda od Antina izravno naslijedio Derwentwatera, s obzirom na to da su engleski veliki majstori u pravilu birani na jednogodišnji mandat. U razdoblju od 1728. do 1738. poznata su samo tri britanska imena, što sugerira mogućnost da su neki meštri obnašali dužnost više puta, ili da su postojale i druge osobe o kojima nema sačuvanih podataka.[1] Razni autori izvor vojvoda od Antina za velikog majstora smatraju trenutkom osnutka Velike lože Francuske,[d] iako se naziv u tom obliku, koji se kratko javlja 1737., više ne pojavljuje sve do 1756. godine.

Luj Burbonski, grof od Clermonta bio je "veliki meštar svih regularnih loža Francuske" (1743. – 1771.).

Dana 11. prosinca 1743., nakon smrti vojvode od Antina, Luj Burbonski, grof od Clermonta, pripadnik kraljevske krvi i budući član Francuske akademije, izabran je od strane skupštine šesnaest majstora za "velikog meštra svih regularnih loža Francuske".[1] Istoga dana usvojene su "opće uredbe" u dvadeset točaka, od kojih posljednja po prvi put u Francuskoj spominje postojanje stupnja koji se predstavlja kao viši od prva tri, i pritom ga osuđuje sljedećim riječima:

»Kako se saznaje da se posljednjih dana neki braća predstavljaju pod imenom škotskih meštara i u pojedinim ložama postavljaju zahtjeve i polažu prava za koja se ne nalazi nikakav trag u starim arhivima i običajima loža raspršenih diljem svijeta; Velika loža odlučila je, radi očuvanja jedinstva i dobre sloge koja treba vladati među slobodnim zidarima, da se ti škotski meštri, osim ako nisu dužnosnici Velike lože ili neke pojedinačne lože, među braćom smatraju ravnopravnima s ostalim šegrtima i kalfama, te da nose njihovu odjeću bez ikakvih znakova razlikovanja.«

U to vrijeme Velika loža Francuske još nije bila čvrsto organizirana velika loža kakvu danas poznajemo. Sustav je bio izrazito decentraliziran, s velikim stupnjem autonomije za pojedine lože i regionalna tijela. Autoritet samog velikog majsotra bio je ograničen, a grof od Clermonta, zbog svog položaja princa kraljevske krvi i vojskovođe, često je bio fizički i politički udaljen od slobodnozidarskih poslova. Upravljanje je stoga delegirao svojim zamjenicima.[1] Što se tiče četvrtog stupnja, Velika loža se pogrešno informirala, jer su povjesničari naknadno dokazali da on ne potječe iz Škotske, gdje u to vrijeme nije bio poznat, već iz Engleske, kao i treći stupanj koji mu je neposredno prethodio, gdje se već oko 1733. nazivao škotski majstor (Scotch Mason, Scots Master Mason i Scots Master).[6]

Tijekom 1740-ih godina u Francuskoj nastaje velik broj takozvanih "škotskih" visokih stupnjeva, koji postižu veliki uspjeh, osobito u Bordeauxu, Lyonu i Marseilleu. Velika loža Francuske nije pridonijela tom razvoju, ali ga na kraju priznaje – pravilnikom od 4. srpnja 1755. dodjeljuje određene povlastice nositeljima stupnja "škotskog majstora".[e]

Pojava viših stupnjeva izazvala je dodatne napetosti. Iako je službeni stav Velike lože, barem velikog majstora grofa od Clermonta, bio rezerviran, a u slučaju stupnja kadoš čak i izričito zabranjivački, viši stupnjevi su se brzo širili i privlačili sve više članova. U sukobu između Vijeća vitezova istoka, koje je provodilo obred sa sedam stupnjeva, i Vijeća careva Istoka i Zapada (Conseil des Empereurs d'Orient et d'Occident), koje je koristilo sustav s 25 stupnjeva, grof od Clermonta se priklonio umjerenijim Vitezovima istoka. No, većina članova Velike lože snažno su podržavali Vijeće careva. Godine 1761., u odsutnosti i bez znanja velikog majstora, ta skupina je potpisala poznatu Morinovu povelju, kojom se francuskom slobodnom zidaru Etienneu Morinu ovlašćuje širenje 25-stupanjskog Obreda savršenstva u Francuskoj Zapadnoj Indiji. Taj je čin kasnije postao temeljem za razvoj Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda.[1]

Godine 1756. ponovno se pojavljuje naziv Velika loža Francuske, i to u konstituciji lyonske Lože "Savršeno prijateljstvo" (Loge La Parfaite Amitié):[8]

 »[…] odobrio ovu Konstituciju u ime svih majstora redovitih loža Pariza, takozvane Velike lože Francuske […]«

Struktura koja se tako naziva još uvijek nije u punom smislu riječi nacionalna velika loža, već prije "Velika loža regularnih majstora Pariza, zvana Francuska",[8] odnosno loža "Velikog meštra svih loža Francuske", čije su odluke vrijedile za dvadesetak loža u Parizu, a pokrajinske su ih lože prihvaćale u različitoj mjeri. Činili su je majstori loža iz Pariza, kojima bi se povremeno pridružili i neki majstori iz pokrajinksih loža, ovisno o njihovim kretanjima.[9] Te starješine nisu bili birani; svoj su autoritet crpili iz patenata,[f] a najčešće su bili i osnivači loža kojima su predsjedali. Ako su bili plemići ili imućni građani, sami su osiguravali prostorije i upravljali logistikom. Zbog toga se autoritet Velike lože Francuske nije mogao nedvojbeno proširiti na čitavu Kraljevinu, kao što je slučaj s današnjim nadležnostima. Primjerice, 1760. godine, na poticaj Jean-Baptistea Willermoza, u Lyonu nastaje "Velika loža regularnih majstora Lyona", a Loža "Parfaite Loge d’Écosse", koju je Etienne Morin osnovao 1745. u Bordeauxu, pariška loža naziva "Velika škotska loža Bordeauxa".

Od 1760. Velika loža suočava se s nizom raskola, koji se nakratko prekidaju između 1763. i 1766., ali zatim nastavljaju i kulminiraju 1773. godine,[g] dvije godine nakon smrti velikog majstora, grofa od Clermonta. Tada dolazi do preobrazbe prve Velike lože u nacionalnu veliku ložu – većinsku, aristokratsku i snažno centraliziranu – koja preuzima naziv Veliki orijent Francuske[h] i za velikog majstora imenuje se Louis-Philippe II., vojvoda Orléanski. Pod vodstvom vojvode od Luxembourga, zamjenika velikog majstora, usvajaju se brojne reforme: uvođenje izbora za čelnike loža, isključenje osoba "rođenih u podložnom staležu"[i] te zabrana održavanja sastanaka loža kod gostioničara ili u profanim prostorima.

Nakon te transformacije, osniva se Velika loža Clermonta (nazvana po preminulom velikom majstoru iz 1771.), znatno manje aristokratskog usmjerenja, koja okuplja dio pariških majstora i pedesetak pokrajinskih loža koje su im ostale vjerne.[11] Ona zadržava raniju praksu, posebno neizmjenjivost starješina loža i prodaju dužnosti, ali nema stvarnu snagu suprotstaviti se moći Velikog orijenta,[j] koji će do siječnja 1777. uspjeti ujediniti i većinu isprva nevoljkih loža.[13]

Francuska revolucija prisilila je Veliku ložu Clermonta da u studenom 1792. obustavi svoj rad. Kada je ponovno počela djelovati nakon razdoblja Terora, 17. listopada 1796., brojila je samo deset loža u Parizu i osam u provinciji. S druge strane, Veliki orijent, koji se sastao 24. veljače 1797., nije bio u boljoj situaciji — i on je imao tek sličan broj aktivnih loža, iako ih je uoči Revolucije bilo više od 600. Alexandre Roëttiers de Montaleau, pod titulom veliki časni, bio je ključna figura u procesu ujedinjenja Velike lože Clermonta s Velikim orijentom. To je formalizirano konkordatom o integraciji potpisanim 10. lipnja 1799.,[14] kojim je Veliki orijent mogao sebe proglasiti "jedinim i pravim nasljednikom Velike lože Engleske u Francuskoj".[15] Konkordat je predviđao i konačno ukidanje neizmjenjivosti časničkih dužnosti, ali je dopuštao da časnici loža koji još nisu odustali od te povlastice zadrže vodstvo svoje lože još najviše devet godina.[16]

Ustroj

[uredi | uredi kôd]

Uprava

[uredi | uredi kôd]

Slobodnim zidarstvom u Francuskoj upravljao je veliki majstor (fran. Grand-maître), i to su bili:[17][18]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ U literaturi koristi se još i naziv Première Grande Loge de France, odnosno Prva Velika loža Francuske
  2. ↑ Izvorni tekst glasi: All these foreign Lodges are under the Patronage of our Grand Master of England. But the old Lodge at York City, and the Lodges of Scotland, Ireland, France and Italy, affecting Independency, are under their own Grand Masters, [...]
  3. ↑ Alain Bernheim navodi da je povjesničar Claude-Antoine Thory (možda u svom djelu iz 1813.?) prvi iznio datum 24. lipnja 1738. kao dan osnutka prve Velike lože Francuske, no čini se da Bernheim izražava sumnju u točnost te informacije. André Kervella pak sugerira da se radije radi o početku 1740. godine.
  4. ↑ Primjerice, Naudon (Histoire générale de la franc-maçonnerie, 1981., str. 72) tvrdi da se toga dana održala "prava skupština predstavnika svih engleskih i škotskih loža". Međutim, Naudon ne navodi izvor na kojem temelji ovu tvrdnju, a noviji autori je nisu potvrdili.
  5. ↑ U jednom dokumentu iz tog razdoblja stoji: "Škotski majstori imat će nadzor nad svim radom. Jedino oni imaju pravo ukazivati na pogreške, slobodni su govoriti, biti uvijek naoružani i zadržati pokrivala na glavi, a ako bi neki od njih prekršio pravila, samo će ih drugi Škoti suditi."[7]
  6. ↑ Povelje o osnivanju.
  7. ↑ Tijekom 19 skupština (od 5. ožujka do 1. rujna 1773.) koje su okupljale časne lože Kraljevine Francuske, prva Velika loža Francuske provela je unutarnju reformu i uzela ime Veliki Orijent Francuske.
  8. ↑ Izraz "veliki orijent" u početku nije označavao veliku ložu već mjesto okupljanja velike lože: kao što se neka loža mogla sastajati "u orijentu Pariza", tako se Velika loža Francuske okupljala "u velikom orijentu Francuske".[10]
  9. ↑ U govoru velikog govornika Bacona de la Chevalerie, održanom 3. srpnja 1777., ističe se: "Kako bi se izbjegle neugodnosti koje bi mogle svakodnevno nastajati u društvu masonske jednakosti između gospodara i slugu."
  10. ↑ Pečati Velike lože Francuske predani su Velikom orijentu nakon što je prethodni čuvar pečata, Duret, bio zatvoren u Châteletu od 9. do 17. listopada 1773. godine zbog "slučaja vezanog uz slobodno zidarstvo".[12]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 3 4 5 6 History of the Grand Orient of France - Part One (1728-1815). nos-colonnes.com (engleski). Pristupljeno 12. rujna 2025.
  2. ↑ Graesel 2008, str. 6.
  3. ↑ Ligou 2000, str. 40-41.
  4. ↑ The Grand Lodge of France, two Obediences under a single name. nos-colonnes.com (engleski). Pristupljeno 25. svibnja 2025.
  5. ↑ Points de vue initiatiques 1980, str. 17.
  6. ↑ Points de vue initiatiques 1980, str. 22.
  7. ↑ Points de vue initiatiques 1980, str. 31-32.
  8. 1 2 Graesel 2008, str. 7.
  9. ↑ Dachez, Roger. 2003. Histoire de la franc-maçonnerie française. Que sais-je? izdanje. PUF. Pariz. str. 56. ISBN 978-2-13-053539-3
  10. ↑ Ligou 2000, str. 106.
  11. ↑ Graesel 2008, str. 16.
  12. ↑ Points de vue initiatiques 1980, str. 43.
  13. ↑ Ligou 2000, str. 77-106.
  14. ↑ Graesel 2008, str. 18.
  15. ↑ Bernardin, Charles. 2013. [1909.] Notes Pour Servir À l'Histoire de la Franc-Maçonnerie À Nancy Jusqu'en 1805: Précédées d'Un Précis Historique Du Grand Orient de France Jusqu'à La Même Époque (francuski). Hachette Livre - BNF. str. 186–187. ISBN 9782012861503
  16. ↑ Points de vue initiatiques 1980, str. 58-59.
  17. ↑ Les grands maîtres du Grand Orient de France : Du XVIIIe siècle à nos jours (francuski). Conform. 2016. str. 3. ISBN 978-2-917075-72-2
  18. ↑ Les Grands Maîtres du Grand Orient de France du xviii e siècle à nos jours: Première Grande Loge en France (PDF). conform-edit.com (francuski). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. rujna 2020. Pristupljeno 27. ožujka 2025.

Bibliografija

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Prva_Velika_loža_Francuske&oldid=7287974"