Push notifikacija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Push notifikacija je izravni notifikacijski mehanizam.[1] To je isporuka informacije iz softverske aplikacije prema računalu, a da pritom primatelj (klijent) ne mora to zahtijevati. Ovom se vrstom notifikacija služimo da ne bismo morali stalno provjeravati stanje određenog procesa, nego nas sustav obavještava o početku ili završetku tog procesa. Primatelju ova notifikacija dolazi od poslužitelja. Pritom primatelj (klijent) mora dati zahtjev, odrediti interval u kojem će stizati i vrstu obavijesti. Izvor notifikacije ne mora biti računalo, nego akcija drugog korisnika. Kod pull notifikacija, korisnik mora sam zatražiti informaciju.[2]

Najpoznatije su notifikacije o primitku i otvaranju poruke elektronske pošte, športski rezultati, podsjetnici, obavijesti o uplatama/isplatama, kretanju isporučene robe, promjene uvjeta poslovanja (banke, teleoperateri) i dr.[2]

Notifikacija je bila teškoća s kojom su se razvijatelji softvera suočavali kako dostaviti ih kroz preglednike. Notifikacije na stranici (on-site) su one koje se mogu dobivati kada se korisnik nalazi na samoj stranici ili se web stranicama nalazi otvorena u nekoj od kartica. Push notifikacije su one kod kojih nije potrebno preglednik uopće pokrenuti niti je potrebno imati otvorenu web stranicu s koje se poruka dobiva. Neprestano se izmišljalo i stvaralo različite mehanizme za slanje obavijesti, sve dok krovna organizacija za WWW W3C nije formalizirala i standardizirala Web Notifications API. Kroza nj je jasno određeno kako rade notifikacije u mrežnim preglednicima koji ih uopće i podržavaju (Chrome i sve izvedenice koje dijele Chromium kako svoj temelj, Firefox, Edge i Safari). Kod mobilnih aplikacija odobrenje za primanje notifikacija ide pri instalaciji, dok kod mrežnih stranica proces je ponešto drugačiji. Preglednik mora podržavati primanje, korisnik ih mora odobriti, a ako korisnik odbije primati poruke, korisnika se više neće moći niti priupitati za naknadno odobrenje. Korisnicima je problem što postavke za prihvaćanje i odbijanje su kod svakog preglednika i nerijetko u novijim inačicama uvijek na drugom mjestu, pa je problem naknadno poništiti dano odobrenje.[3]

Dva su API-ja ključna u ovom procesu. Notification API prikazuje poruku a Push API dostavlja poruku klijentu i to sa poslužitelja putem push servisa koji koristi sam klijent (mrežni preglednik). Da bi se sve dobro odvijalo, posebna skripta service worker je za to, a preglednici ju izvršavaju u pozadini i odvojeno od mrežnih stranica. Ta skripta omogućava dostavu poruke bez obzira na to je li mrežna stranica s koje poruka zapravo dolazi uopće otvorena u web pregledniku.[3]

Prednost ovog mehanizma je što se ista notifikacija može pojaviti i na pametnom telefonu bez potrebe za razvijanjem posebne aplikacije.[3]

Zloporaba ovog procesa je kad internetski servisi sa svojih poslužitelja zasipaju korisnike neprekidnim obavijestima koje korisnik ne može niti isključiti niti prosijati nekim softverskim sitom. [2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Nacionalni repozitorij završnih i diplomskih radova ZIR Tomislav Šulc: Izravni notifikacijski mehanizmi (push) i njihova primjena, Fakultet organizacije i informatike, Zagreb, 2014. (pristupljeno 25. veljače 2019.)
  2. 2,0 2,1 2,2 Mojatvrtka.hr Što su push notifikacije? (pristupljeno 25. veljače 2019.)
  3. 3,0 3,1 3,2 Bug.hr Matija Gračanin: Što su to web push notifikacije i kako funkcioniraju?, 13. veljače 2018. (pristupljeno 25. veljače 2019.)