Pussy Riot

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Pussy Riot je ruska feministička protestna punk rock i performans grupa sa sjedištem u Moskvi. Osnovana je u kolovozu 2011. i uključuje otprilike 11 članica (broj je promjenjiv)[1] u rasponu od 20 do 33 godine (podatak iz 2012.).[2] Grupa je organizirala neovlaštene provokativne gerilske svirke na javnim mjestima. Nastupi su snimljeni kao glazbeni spotovi i objavljeni na internetu.[3] Teme njihovih pjesama uključivale su feminizam, LGBT prava, protivljenje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegovoj politici[2] i Putinove veze s vodstvom Ruske pravoslavne crkve.[4]

Grupa je postala globalno poznata kada je pet članica grupe priredilo nastup unutar moskovske Katedrale Krista Spasitelja 21. veljače 2012.[5] Pravoslavno svećenstvo osudilo je nastup kao svetogrđe, a na kraju su ih zaustavili pripadnici osiguranja. Žene su rekle da je njihov prosvjed bio protiv potpore čelnika pravoslavne crkve Putinu tijekom njegove predizborne kampanje. Dana 3. ožujka 2012. dvije članice grupe, Nadežda Tolokonikova i Marija Aljokina, uhićene su i optužene za huliganstvo . Treća članica, Ekaterina Samučević, uhićena je 16. ožujka. Zadržane su u pritvoru do početka suđenja krajem srpnja, bez mogućnosti jamčevine. 17. kolovoza 2012. osuđene su za "huliganstvo motivirano vjerskom mržnjom", svaka na dvije godine zatvora. [6] [7] Ekatarina Samučević je, nakon žalbe, 10. listopada puštena iz zatvora s uvjetnom kaznom, a kazna za ostale je potvrđena.[8]

Suđenje i kazna izazvali su veliku pozornost i kritike,[9] osobito na Zapadu. Slučaj su podržale mnoge organizacije za ljudska prava, uključujući Amnesty International, koji je žene proglasio zatvorenicama savjesti,[10] i niz istaknutih poznatih osoba.[11] Javno mišljenje u Rusiji je prema njima pokazalo puno manje suosjećanja.[12] [13] Nakon što su odslužile 21 mjesec, Tolokonikova i Aljokina su amnestirane i puštene na slobodu 23. prosinca 2013.[14]


Govoreći podjednako zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj publici kao i ruskoj publici, Pussy Riot je predvidjela pobjedu Donalda Trumpa dva tjedna prije samih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama 2016. i objavila video Make America Great Again, koji prikazuje distopijski svijet u kojem predsjednik Trump, uz pomoć svojih sljedbenika, nameće svoja uvjerenja premlaćivanjem, osuđivanjem i obilježavanjem. Opisujući video, časopis Rolling Stone je primijetio da je "užurbana, bezbrižna glazba u suprotnosti s brutalnim događajima prikazanim na ekranu".

Članstvo[uredi | uredi kôd]

Grupu je pokrenulo 15 žena,[15] i iako ne postoji službeni sastav i članice tvrde da se svatko može pridružiti, obično ima između 10 i 20 članica.[16] Članice preferiraju anonimnost, poznate su po tome što nose balaklave jarkih boja prilikom nastupa i koriste pseudonime kada daju intervjue.[17] U početku je grupa bila relativno nepoznata, to se promijenilo nakon nastupa u veljači 2012. u moskovskoj Katedrali Krista Spasitelja.[18] Nakon toga tri su članice: Marija Aljokina, Ekaterina Samučević i Nadežda Tolokonikova javno identificirane i osuđene za huliganstvo motivirano vjerskom mržnjom.[19] Preostale dvije članice pobjegle su iz zemlje i nikada nisu imenovane.[20]

Tolokonikova se smatra licem grupe. Rođena je u Norilsku i studirala je na Moskovskom državnom sveučilištu. Tolokonikova i njezin tadašnji suprug Petar Verzilov bili su članovi Voine od 2007.[21] Bili su uključeni u provokativne umjetničke performanse koje su uključivale crtanje 65 metarskog penisa na mostu i javni seks u moskovskom biološkom muzeju.[22] Aljokina je samohrana majka, pjesnikinja[21] i bila je ekološka aktivistica.[22] Bila je studentica na Institutu za novinarstvo i kreativno pisanje u Moskvi.[23]

Samučević se pridružila Voini 2008., u isto vrijeme kada i Aljokina. [24] Ona je računalni programer i bila je članica moskovske Rodčenko škole fotografije i multimedije.[25] Njezina je kazna promjenjena u uvjetnu, a nakon puštanja na slobodu nestala je iz javnosti.[24]

Nakon izlaska iz zatvora, Tolokonikova i Aljokina su rekle da više nisu članice grupe, iako su se pojavljivale na raznim događanjima diljem svijeta pod imenom Pussy Riot. Ostale članice pokušale su se distancirati od njih dvije, govoreći da, iako im je drago zbog njihovog izlaska, ne podržavaju korištenje Pussy Riota za zaradu od pjesama i turneja. Kako ih nisu uspjele spriječiti da koriste ime Pussy Riot, grupu su proglasili mrtvom.[24]

Godine 2015. Tolokonikova i Aljokina krenule su svaka svojim putem i iako i dalje slijede slične puteve i održavaju kontakte, Pussy Riot neki vide više kao Tolokonikovin projekt nego kao kolektiv od kojeg je sve započelo.[24] Aljokina je stvorila vlastitu emisiju Pussy Riot: Riot Days, koja govori o njezinom životu ruske aktivistice. Tijekom finala FIFA Svjetskog prvenstva 2018., članovi koji su se identificirali sa grupom upali su na teren noseći policijske uniforme kako bi protestirali protiv nezakonitih uhićenja. Bili su to Verzilov, studentica ekonomije Veronika Nikulšina, novinarka Olga Kuračjova i Olga Pakhtusova.[21]

Glazba i performans[uredi | uredi kôd]

U intervjuu za Gazeta.ru, članica benda opisala je njihove dvominutne koncerte kao umjetnost performansa, stvarajući slike „čistog protesta, govoreći: super heroji u balaklavama i jarkim hulahopkama zauzimaju javni prostor u Moskvi." Druga članica, s pseudonimom Garađa, izjavila je za Moskovske novosti da je grupa otvorena za žene s ograničenim glazbenim talentima. Rekla je: „Ne moraš baš dobro pjevati. To je punk. Samo puno vrištiš."[26]

Kostimografija[uredi | uredi kôd]

Kostimi su obično bile haljine i tajice jarkih boja, čak i po jako hladnom vremenu, s licima maskiranim balaklavama. Tijekom intervjua koristili su nadimke poput „Mačka", „Terminator" i „Blondie".[27]

Ideologija[uredi | uredi kôd]

Civilno društvo[uredi | uredi kôd]

U intervjuu za The St. Petersburg Times, grupa je objasnila svoje političke stavove, rekavši da se kreću od anarhističke do liberalne ljevice, ali da su sve ujedinjene feminizmom, anti-autoritarizmom i opozicijom Putinu, kojeg članice smatraju nastavkom „agresivne imperijalističke politike" Sovjetskog Saveza. Interesi grupe su obrazovanje, zdravstvena skrb i centralizacija moći, a grupa podržava regionalnu autonomiju i lokalno organiziranje. Članice smatraju da su neodobreni skupovi temeljni princip, rekavši da vlast ne vide skupove koje je odobrila kao prijetnju i jednostavno ih ignorira. Iz tog razloga, svi nastupi Pussy Riota bili su ilegalni i koristili su javni prostor.[28] U intervjuu za BBC tijekom proba dan prije nastupa u Katedrali Krista Spasitelja, članice benda su tvrdile da samo živopisne, nezakonite radnje izazivaju pozornost medija.[29] U intervjuu za Slate u proljeće 2018. tijekom prve turneje po Sjevernoj Americi, Tolokonikova je izjavila da je ekonomska nejednakost „veliko pitanje za Pussy Riot", ističući da je takva nejednakost bila značajna karakteristika i ruskog i američkog društva, te da rasprava o nejednakosti nije u glavnom političkom diskursu niti u SAD-u, niti u Europi.[30]

Feminizam[uredi | uredi kôd]

Jedan od razloga osnivanja grupe je i potreba za protestom protiv vladine politike diskriminiranja žena zbog zakona o ograničavanju prava na legalan i dostupan pobačaj.[27] Prema Tolokonikovoj, Pussy Riot je bio „dio globalnog antikapitalističkog pokreta koji se sastoji od anarhista, trockistkinja, feministica i autonomaša."[31] U intervjuu iz veljače 2012. za časopis Vice, članica Pussy Riot „Serafima" navela je svoje glavne feminističke utjecaje kao Simone de Beauvoir, Andrea Dworkin, Emmeline Pankhurst, Shulamith Firestone, Kate Millett, Rosi Braidotti i Judith Butler.[3]

Pussy Riot su sebe doživljavale kao feminističke umjetnice pod utjecajem pokreta riot grrrl, glazbenih grupa kao što su Bikini Kill, Oi!, Cockney Rejects i pisaca, aktivista i umjetnika poput Alexandre Kollontai, Judith Butler, Karen Finley, Simone de Beauvoir i Vladimira Bukovskog.[32] Mediji su često propuštali značenje feminizma Pussy Riot; njihov kulturni kontekst bio je znatno drugačiji od zapadnog feminizma. Prema Elianni Kan u American Readeru, feminizam Pussy Riot usredotočio se na represiju autoritarnim režimima koji su stvarali idealizirane ideje seksizma, seksa i obiteljskog života.[33] Pussy Riot je nastojala istaknuti da je feminizam u Rusiji još uvijek problem i da postfeminizam nije razvijen.[34] Potrebno je prepoznati ruski kulturni kontekst i promatrati feminističke predodžbe drugačije od onih u zapadnom feminizmu, jer je u mjestima kao što su Sjedinjene Države feminizam evoluirao u opća „ženska pitanja", dok u Rusiji to nije bio slučaj.[33] U Rusiji se na feminizam gledalo kao na nešto „što bi moglo uništiti Rusiju", kako je rekao Kirill, poglavar Ruske pravoslavne crkve.[35]

Članice Pussy Riota otvoreno su podržavale LGBT prava, a u intervjuu iz 2012. godine potvrdile su da imaju barem jednu pripadnicu seksualnih manjina.[36] I Tolokonikova i Samučević sudjelovale su na zabranjenom skupu Gay Pridea 2011. godine u Moskvi, a nakratko su bili privedene nakon što je skup prekinula policija.[37] U intervjuu iz 2018. Tolokonikova je govorila o važnosti transrodnih prava za bend, objašnjavajući da je odbacila rodni esencijalizam i navodeći „vjerujemo da zapravo ne morate imati vaginu ili klitoris da biste bili žena, a to što imaš klitoris ne čini te nužno ženom. . . Uvijek govorimo da svatko može biti u Pussy Riotu, i stvarno to mislimo."[30]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kôd]

  • Članice Pussy Riota Nadežda Tolokonikova i Marija Aljokina pojavile su se u seriji Kuća od karata, u 3. epizodi 3. sezone, glumeći same sebe. Epizoda također sadrži snimke koncerta Pussy Riot. [38] [39]
  • Nadežda Tolokonikova pojavila se u filmu "Volim te i to me čini Bogom" umjetnika Fawn Rogersa . [40]
  • Godine 2016. norveški tekstopisac Moddi objavio je obradu na engleskom pjesme Pussy Riot "Punk Prayer" na svom albumu Unsongs.[41]
  • Originalna Netflixova serija Ruska lutka uključila je pjesmu "Orgulje" u 7. epizodi.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Charles Clover. 16. ožujka 2012. Pussy Riot dig claws into Putin. Financial Times. London. Pristupljeno 16. studenoga 2012.
  2. a b Carole Cadwalladr. 29. srpnja 2012. Pussy Riot: will Vladimir Putin regret taking on Russia's cool women punks?. The Observer. London. Pristupljeno 20. studenoga 2012.
  3. a b Henry Langston. Ožujak 2012. A Russian Pussy Riot. Vice. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 8. kolovoza 2012.
  4. Oleg Kashin. 17. kolovoza 2012. Putin's message: if you're pro Pussy Riot you're against the Orthodox church. The Guardian. London. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. studenoga 2012. Pristupljeno 10. studenoga 2012.
  5. Russian police detain Pussy Riot sympathizers in cathedral. Reuters. 21. veljače 2013. Pristupljeno 7. svibnja 2018.
  6. Pussy Riot found guilty of hooliganism by Moscow court. BBC News. 17. kolovoza 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 17. kolovoza 2012.
  7. Miriam Elder. 17. kolovoza 2012. Pussy Riot sentenced to two years in prison colony over anti-Putin protest. The Guardian. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012.
  8. Pussy Riot member Samutsevich sentence reduced to probation. RAPSI News. 10. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  9. According to BBC Monitoring, in the worldwide press there was "almost universal condemnation" of the two-year sentence imposed on the three members of the group. Press aghast at Pussy Riot verdict. BBC News. 18. kolovoza 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  10. Russia: Release punk singers held after performance in church (PDF). Amnesty International. 3. travnja 2012. Pristupljeno 4. travnja 2012.
  11. Adele, U2, Madonna, Yoko Ono, Radiohead, Patti Smith, Bruce Springsteen, Ke$ha, Sir Paul McCartney and Sting unite with more than 100 Musicians to call for release of Pussy Riot. Amnesty International. 22. srpnja 2013. Pristupljeno 6. veljače 2014.
  12. Россияне о деле Pussy Riot [Russians on the Pussy Riot case]. levada.ru (ruski). Levada. 31. srpnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  13. Треть россиян верит в честный суд над Pussy Riot [One-third of Russians believe in fairness of Pussy Riot trial]. levada.ru (ruski). Levada. 17. kolovoza 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  14. Staglin, Doug. 23. prosinca 2013. Freed Pussy Riot members call Russia amnesty a PR stunt. USA Today. Pristupljeno 23. prosinca 2013.
  15. Tochka, Nicholas. Svibanj 2013. Pussy Riot, freedom of expression, and popular music studies after the Cold War. Popular Music (engleski). 32 (2): 303–311. doi:10.1017/S026114301300007X. ISSN 0261-1430
  16. Russia's Pussy Riot spurn chance to cash in on fame. Reuters (engleski). 22. studenoga 2012. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  17. Russia's Pussy Riot: Unmasked and on trial. Reuters (engleski). 8. kolovoza 2012. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  18. Pussy Riot: The story so far. BBC News (engleski). 23. prosinca 2013. Pristupljeno 24. siječnja 2020.
  19. Pussy Riot jailed for hooliganism. BBC News (engleski). 17. kolovoza 2012. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  20. Pussy Riot pair 'leave Russia'. BBC News (engleski). 26. kolovoza 2012. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  21. a b c Who are Pussy Riot? A guide to the Russian activist group who crashed the World Cup Final | NME. NME Music News, Reviews, Videos, Galleries, Tickets and Blogs | NME.COM (engleski). 13. rujna 2018. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  22. a b AFP: Pussy Riot: symbol of the new anti-Putin opposition. 5. ožujka 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2014. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  23. Douglas, Ana. 5. kolovoza 2012. Meet The All-Girl Punk Band Putin Wants Kept In Prison. Business Insider Australia (engleski). Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  24. a b c d The Day the Protest Died: Whatever Happened to Pussy Riot?. Haaretz (engleski). 25. studenoga 2017. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  25. Elder, Miriam. 8. kolovoza 2012. Pussy Riot profile: Yekaterina Samutsevich. The Guardian (engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 25. siječnja 2020.
  26. James Brooke. 19. ožujka 2012. Moscow Grrl Band Sets Kremlin's Teeth on Edge. voanews.com. Voice of America. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  27. a b Corey Flintoff. 8. veljače 2012. In Russia, Punk-Rock Riot Girls Rage Against Putin. npr.org. NPR. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 10. veljače 2012.
  28. Sergey Chernov. 1. veljače 2012. Female Fury. The St. Petersburg Times. 1693 (4). Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 8. kolovoza 2012.
  29. Феминист-панки Pussy Riot: о чем и зачем?. BBC. 22. veljače 2012.
  30. a b Cauterucci, Christina. 25. svibnja 2018. I Think Trump Could Be Useful. Slate. Pristupljeno 25. svibnja 2018.
  31. Interview with Pussy Riot Leader: I Love Russia, But I Hate Putin. Der Spiegel. 3. rujna 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2012. Pristupljeno 27. listopada 2012.
  32. Penny, Laurie. Pussy Riot: "People fear us because we're feminists". New Statesman. Pristupljeno 25. travnja 2014.
  33. a b Kan, Elianna. Pussy Riot: What Was Lost (and Ignored) in Translation. The American Reader. Pristupljeno 24. travnja 2014.
  34. Moeschen, Sheila. 21. veljače 2014. Pussy Riot Proves We Are Not Having a Post-Feminist Moment. Huffington Post. Pristupljeno 27. travnja 2014.
  35. Elder, Miriam. 9. travnja 2013. Feminism could destroy Russia, Russian Orthodox patriarch claims. The Guardian. Pristupljeno 25. travnja 2014.
  36. Lidiya Glazko. 18. studenoga 2011. Интервью с Pussy Riot [Interview with Pussy Riot]. publicpost.ru (ruski). Moscow. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. studenoga 2012. Pristupljeno 31. listopada 2012.
  37. Nadezhda Tolokonnikova. 30. svibnja 2011. B0Когнитивный терроризм" на московском гей-прайде [Cognitive Terrorism at the Moscow Gay Pride]. kontury.info (ruski). Kontury. Moscow. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. studenoga 2012. Pristupljeno 31. listopada 2012.
  38. Jay Deshpande: Watch Pussy Riot’s Very Pussy-Riot Cameo on House of CardsInačica izvorne stranice arhivirana 7. ožujka 2016.. Slate, March 2, 2015
  39. Loulla-Mae Eleftheriou-Smith: Pussy Riot on set and in season 3 of new House of CardsInačica izvorne stranice arhivirana 4. veljače 2017.. The Independent, August 13, 2014
  40. The Visible Light Paintings of Fawn Rogers. KCET. 11. ožujka 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. srpnja 2015. Pristupljeno 1. srpnja 2015.
  41. Moddi plays Pussy Riot. 29. travnja 2016. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2016.