Pustinjski oci
Pustinjski oci bili su pustinjaci, asketi, redovnici i redovnice (pustinjske majke) koji su živjeli uglavnom u Sketskoj pustinji u Egiptu počevši od 3. stoljeća. Najpoznatiji od njih bio je sv. Antun Veliki, koji se preselio u pustinju 270. – 271. postavši ocem i osnivačem pustinjskog monasticizma. Do Antonijeve smrti 356. tisuće su redovnika i redovnica pošle u pustinju slijediti njegov primjer pa je njegov biograf Atanazije Aleksandrijski napisao kako je "pustinja postala grad".[1]
Pustinjski oci imali su snažan utjecaj na razvoj ranog kršćanstva. Pustinjske monastičke zajednice razvile su se od neformalnih okupljanja pustinjaka-redovnika te su kasnije poslužili kao uzor kršćanskom monasticizmu. Istočna redovnička tradicija na Svetoj gori i zapadna pravila sv. Benedikta bila su pod snažnim utjecajem tradicija nastalih u tim pustinjskim zajednicama. Svi redovnički preporodi srednjega vijeka također su gledali na te pustinjske zajednice kao nadahnuće i uzor. Veliki dio istočnokršćanske duhovnosti, uključujući hezihastički pokret, imao je svoje korijene kod pustinjskih otaca. Suvremeni povjesničari smatraju da su čak i protestantski religijski preporodi poput njemačkih evangelika, pensilvanijskih pijetista i metodističkog preporoda u Engleskoj djelomično inspirirani pustinjskim ocima.[2]
- ↑ Chryssavgis 2008., str. 15.
- ↑ Burton-Christie 1993, str. 7. – 9.
- Desert Fathers apothegms examples at OrthodoxWiki
- Excerpts from the Apophthegmata Patrum Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. srpnja 2016. (Wayback Machine) {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/