Rafo Bogišić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Rafo Bogišić
Rafo bogišić.gif
Fotografija Bogišića
Rođenje 2. ožujka 1925.
Dubravka, Konavle
Smrt 4. listopada 2010.
Zagreb
Narodnost Hrvat
Polje filologija
Institucija Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Alma mater Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Istaknute nagrade Nagrada Ivan Goran Kovačić

Rafo (Rafael) Bogišić (Dubravka, Konavle, 2. ožujka 1925. - Zagreb, 4. listopada 2010.), hrvatski akademik, sveučilišni profesor, književni povjesničar i književnik.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rani život i Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]

Rafo Bogišić rođen je u Dubravci, u Konavlima kraj Dubrovnika, 2. ožujka 1925. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu klasičnu je gimnaziju polazio u Dubrovniku. Kad su partizani ušli u Dubrovnik, njega i gimnazijalce iz sjemeništa priključili su svojoj vojsci, a mnoge profesore odvezli su u smrt na Daksi. Mladi je vojnik prošao dug put, a ratno krštenje doživio je u Istri, u Pazu. Prebacivši se desantom s Cresa na istočnu istarsku obalu, iznenadili su u rano jutro Nijemce koji su se spremali napustiti Istru i krenuti u povlačenje, prema Trstu. U teškom okršaju poginuli su mnogi Nijemci. Nakon toga predvečer su stigli u Labin i opet iznenadili njemačke postrojbe. Nakon toga – put prema Trstu, i zatim preko Slovenije u Slavoniju.

Školovanje, predavanje i znanstveni rad[uredi | uredi kôd]

Nakon položene mature upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, studijsku grupu hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Nakon završenoga studija bio je srednjoškolski profesor u Dubrovniku, zatim asistent u Akademijinu institutu, a nakon toga asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost.

Doktorirao je radnjom Književno djelo Nikole Nalješkovića. Od 1966. je docent, izvanredni profesor od 1972., a od 1977. do umirovljena redovni profesor i voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost. Dvije godine bio je lektor hrvatskoga jezika u Firenci. Od 1977. je izvanredni, od 1991. redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Razredu za književnost.

Osim na Filozofskom fakultetu predavao je često na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku, na poslijediplomskom studiju u Zagrebu i Dubrovniku. Jedan je od utemeljitelja i voditelja Dana hvarskoga kazališta, na kojima je od 1973. redovito iznosio referate. Već kao mlad profesor u Dubrovniku surađivao je prilozima u novinama i časopisima te nema ozbiljnije hrvatske znanstvene publikacije u kojoj nije više puta surađivao prilozima (Dubrovnik, Forum, Republika, Zadarska revija, Croatica, Umjetnost riječi, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, u zbornicima Dana hvarskog kazališta, u Radu Akademije i drugdje).

Stekavši doktorat znanosti, i napredujući u nastavničkoj karijeri i službi od asistenta do redovitoga profesora, a zatim i člana Akademije, Rafo Bogišić širio je i produbljivao svoje znanstvene interese od književnosti stvarane u renesansi u Dubrovniku na cjelokupno područje starije hrvatske književnosti i pisane kulture, od srednjega vijeka k našim danima. Gotovo da ne postoji važniji pisac starijega razdoblja, sa štokavskoga, čakavskoga ili kajkavskoga književnojezičnoga područja o kojemu Rafo Bogišić nije stručno i znanstveno pisao. Posebice se posvetio piscima koji su u našoj književnoj baštini značili cijeli program: Džore i Marin Držić, Nikola Nalješković, Marko Marulić, Ivan Gundulić.

Posebice je istraživao pojavu, rast i dostignuća hrvatske pastorale, koju je objavio u posebnoj monografiji. Sintetički je obradio književnost hrvatskoga prosvjetiteljstva u poznatoj Liberovoj Povijesti hrvatske književnosti. Za znamenitu antologijsku seriju Pet stoljeća hrvatske književnosti priredio je tri knjige zbornikâ stihova i proze: od 15. do 18. stoljeća, i posebne knjige s djelima Nalješkovića, Benetovića i Palmotića. I sam je svojim radom ušao u krug hrvatskih pisaca koji čine vrhunce hrvatske pisane kulture, zajedno s Miroslavom Šicelom, Franom Čalom, Stankom Lasićem i Radoslavom Katičićem.

Priredio je nekoliko antologija hrvatske poezije starijega i novijega razdoblja, a njegova antologija Leut i trublja doživjela je nekoliko izdanja. Godine 1969. dobio je Nagradu Ivan Goran Kovačić za književnost, za knjigu u izdanju Matice hrvatske, O hrvatskim starim pjesnicima. Nakon toga uslijedile su i druge brojne knjige. Njegova suradnja s Maticom bila je trajna i postojana, i prije zabrane njezina rada, a napose kad se obnavljala za novi život, i kad je izabran za člana Glavnoga odbora.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • O hrvatskim starim pjesnicima, Matica hrvatska, Zagreb 1968.;
  • Pastorala u hrvatskoj književnosti (1971.)
  • Leut i trublja, Školska knjiga, Zagreb 1971.;
  • Nikola Nalješković, Rad JAZU, br. 357., Zagreb 1971.;
  • Na izvorima, Čakavski sabor, Split 1976.;
  • Književne rasprave i eseji, Čakavski sabor, Split 1979.;
  • Riječ književna stoljećima, Školska knjiga, Zagreb 1982.;
  • Akademija »Složnih« ("Dei concordi") u Dubrovniku 16. stoljeća, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1986.;
  • Marin Držić u književnim krugovima, JAZU, Zagreb 1986.;
  • Mladi dani Marina Držića, Mladost, Zagreb 1987.;
  • Tragovima starih, Književni krug, Split 1987.;
  • Humanizam u sjevernoj Hrvatskoj, JAZU, Varaždin 1988.;
  • Hrvatska pastorala, Zagreb 1989.;
  • Tisuću života, jedan put, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1991.;
  • Dnevnik Vladike Deše, Naprijed, Zagreb 1993.;
  • Marin Držić sam na putu, HAZU, Zagreb 1996.;
  • Zrcalo duhovno: književne studije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1997.;
  • Vila Hrvatica - antologija hrvatskoga pjesništva humanizma i renesanse, Alfa, Zagreb 1998.

Izvori[uredi | uredi kôd]

Novak.jpg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta