Ragnar Lodbrok

Izvor: Wikipedija
Ragnar Lodbrok sa sinovima Ivarom i Ubbom, minijatura iz 15. stoljeća

Ragnar Lodbrok, prema legendama, bio je vikinški junak te švedski i danski kralj.[1] Poznat je iz staronordijske poezije vikinškog doba, islandskih saga i skoro suvremenih kronika. Prema tradicionalnoj literaturi, Ragnar se istaknuo izvođenjem mnogih napada na Britansko otočje i Sveto Rimsko Carstvo tijekom 9. stoljeća.

Pojavljuje se i u nordijskim legendama, a prema legendarnim sagama o Ragnarovim sinovima i sagama o određenim drevnim kraljevima, otac Ragnara Lodbroka naveden je kao legendarni kralj Šveđana, Sigurd Ring.[2][3]

Ragnarovi sinovi[uredi | uredi kôd]

Veliku pogansku vojsku navodno su vodili sinovi Ragnara Lodbroka kako bi se osvetili kralju Ælli od Northumbrije koji je prethodno pogubio Ragnara bacivši ga u jamu punu zmija otrovnica.[4] Među organizatorima su bila barem neki od braće – Ivar Bez Kostiju, Ubba, Halfdan, Björn Ironside, Hvitserk i Sigurd Zmija-u-Oku, od kojih su svi poznati kao povijesne osobe, osim malo "sumnjivijeg" Hvitserka.[5] Ivar Bez kostiju bio je vođa Velike poganske vojske od 865. do 870. godine, ali nestaje iz engleskih povijesnih izvještaja nakon 870. godine.[6] Anglosaksonski kroničar Æthelweard bilježi Ivarovu smrt 870. godine.[7] Halfdan Ragnarsson postao je vođa Velike poganske vojske oko 870. i vodio ju je u invaziji na Wessex.[8] Velik broj vikinških ratnika stigao je iz Skandinavije kao dio Velike ljetne vojske koju je predvodio danski kralj Bagsecg, pojačavajući redove Halfdanove vojske.[9]

Prema Anglosaksonskoj kronici, Danci su se 9 puta borili protiv Zapadnih Sasa, uključujući bitku kod Ashdowna 8. siječnja 871. godine, gdje je Bagsecg ubijen.[10] Halfdan je prihvatio primirje Alfreda Velikog, novookrunjenog kralja Wessexa.[11] Nakon Bagsecgove smrti Halfdan je bio jedini preostali kralj napadačke vojske. Možda je bio kralj Jyllanda, budući da se suvladar Halfdan spominje u franačkim izvorima 873. godine.[12] Prema kasnijim sagama Björn Ironside postao je kralj Švedske i Uppsale, iako to predstavlja kronološke nedosljednosti.[13] Björn je imao dva sina, Erika i Refila Björnssona. Njegov sin Erik postao je kralj Švedske, a naslijedio ga je Erik Refilsson (Refilov sin).[14] Sigurd Zmija-u-Oku možda je ista osoba kao Sigfred, Halfdanov brat, koji je također bio danski kralj zajedno s Halfdanom 873. godine.[15] Prema sagama, Sigurd je postao kralj Zelanda i Skånea.[16] Sigurd je vjerojatno naslijedio svog brata Halfdana kao kralj cijele Danske oko 877. godine, a mogao bi biti i vikinški kralj Sigfred koji je ubijen u Zapadnoj Franačkoj 887. godine.[17]

Islandske sage[uredi | uredi kôd]

Prema Priči o Ragnaru Lodbroku, Priči o Ragnarovim sinovima, Hervararovoj sagi, Fragmentima povijesti starih kraljeva i mnogim drugim islandskim izvorima, Ragnar je bio sin kralja Švedske – Sigurda Ringa. Gotovo sve sage slažu se da je danski kralj Randver bio Sigurdov otac, a saga o Hervararu njegovu suprugu navodi kao Åsu, kćer norveškog kralja Haralda od Crvenih Brkova. Izvještaji dalje govore kako je Randver bio unuk legendarnog skandinavskog kralja Ivara Vidfamnea.[18] Nakon smrti kralja Ivara Vidfamnea, Audov najstariji sin Harald osvojio je cijeli teritorij svog djeda i postao poznat kao Harald Wartooth. Haraldov nećak Sigurd Ring postao je glavni kralj Švedske nakon Randverove smrti, vjerojatno kao potkralj Haralda. Sigurd i Harald su se borili u bitci kod Brávellira na ravnicama Östergötlanda, gdje su Harald i mnogi njegovi vojnici poginuli. Sigurd je tada vladao Švedskom i Danskom (ponekad se poistovjećuje s danskim kraljem Sigfredom koji je vladao od oko 770. do svoje smrti prije 804.). Dobio je sina s princezom Alfhild iz kraljevstva Álfheimra, Ragnara Lodbroka, koji ga je naslijedio.[19] Eysteinn Beli, koji je prema Hervararovoj Sagi bio sin Haralda Wartootha, vladao je Švedskom nešto nakon Sigurda dok ga nisu ubili sinovi Ragnara i Aslauga.[20]

Ratnik u čupavim hlačama, ubija zvijer, na jednoj od ploča Torslunde. Čovjek je identificiran s Ragnarom Lodbrokom u ranoj švedskoj verziji legende. Nedavno je protumačeno kao prikaz germanskog rituala inicijacije u kojem su čupave hlače imale ulogu.[21]

U svojim izvještajima o njegovoj vladavini, Sage skandinavske pretpovijesti, poznate kao Fornaldarsǫgur,[22][23] govore više o Ragnarovim brakovima nego o ratnim podvizima. Prema Sögubrotu, on je bio najveći i najljepši od svih ljudi koje su ljudske oči vidjele, a izgledom je bio poput svoje majke.[24] Prvo je ubio ogromnu zmiju koja je čuvala prebivalište Thore Borgarhjort, kćeri geatiškog velmože Herrauða, pridobivši je tako za svoju suprugu. Ragnar je nadimak "Lodbrok" dobio jer je nosio neobičnu zaštitnu odjeću kada je napadao zmiju. Njegovi sinovi s Thorom bili su Erik i Agnar. Nakon što je Thora umrla, otkrio je Kráku, ženu izuzetne ljepote i mudrosti koja je živjela sa siromašnim seljačkim parom u Norveškoj, i oženio se njome. U ovom braku dobije je sinove Ivara Bez Kostiju, Björna Željeznostranog, Hvitserka, Ragnvalda i Sigurdom Zmija-u-Oku.[25] Kasnije je otkriveno da je Kráka zapravo Aslaug, tajna kći heroja Sigurda Fafnesbanea. Kako su sinovi odrasli i postali ratnici, Ragnar je, ne želeći da ga nadmaše, odlučio osvojiti Englesku sa samo 2 broda. Međutim, porazila ga je nadmoćne engleska mornarica pa biva bačen u zmijsku jamu kako bi umro u mukama.[26] Saga o Ragnaru Lodbroku, Priča o Ragnarovim sinovima i Heimskringla govore o Velikoj poganskoj vojsci koja je napala Englesku oko 866. godine, predvođena sinovima Ragnara Lodbroka kako bi se osvetila kralju Ællu od Northumbrije za kojeg se kaže da ga je zarobio i pogubio Ragnar.

Franački izvještaji[uredi | uredi kôd]

Opsada i pljačka Pariza 845. bili su vrhunac vikinške invazije na Zapadnu Franačku. Vikinške snage predvodio je nordijski poglavica po imenu Reginherus, ili Ragnar. Taj se Reginherus često poistovjećivao s legendarnom likom iz sage Ragnarom Lodbrokom,[27] ali povjesničari osporavaju točnost toga. Ragnar Lodbrok se također poistovjećuje s Ragnarom kojemu je kralj Karlo Ćelavi dodijelio zemlju u Flandriji oko 841. godine koju je na kraju izgubio kao i kraljevu naklonost. Ragnarovi Vikinzi upali su u Rouen na svom putu uz Seinu 845. i kao odgovor na invaziju, odlučan da ne dopusti uništenje kraljevske opatije Saint-Denis, Karlo je okupio vojsku koju je podijelio na 2 dijela, po jedan za svaku stranu rijeke. Ragnar je napao i porazio jednu od divizija manje franačke vojske, uzeo 111 njihovih vojnika kao zarobljenike i objesio ih na otoku u čast nordijskom bogu Odinu i kako bi potaknuo teror kod preostalih franačkih snaga. Ragnarova flota uspjela se vratiti svom gospodaru, danskom kralju Horiku I., ali Ragnar je ubrzo umro od teške bolesti koja se proširila Danskom.[28]

Kasniji izvještaji[uredi | uredi kôd]

Među najstarijim tekstovima koji spominju ime Lodbrok je normanska povijest Williama od Jumiègesa iz oko 1070. godine. Prema Williamu, stari danski kraljevi imali su običaj protjerati mlađe sinove iz kraljevstva kako bi izbjegli ratove za prijestolje. U vrijeme kada je ova praksa bila u modi, kralj Lodbrok je naslijedio svog neimenovanog oca na danskom prijestolju. Nakon što je dobio vlast, poštovao je spomenuti običaj i naredio svom mlađem sinu Björnu Ironsideu da napusti njegovo kraljevstvo. Björn je tako napustio Dansku sa značajnom flotom i počeo pustošiti u Zapadnoj Franačkoj, a kasnije i po Sredozemlju.[29] Otprilike suvremenik Williama je Adam od Bremena čija povijest nadbiskupije Hamburg-Bremen sadrži mnoge tradicije o Skandinaviji iz vikinškog doba. U odlomku koji se odnosi na vikinške pohode kasnog 9. stoljeća spominje danske ili nordijske gusare Horicha, Orwiga, Gotafrida, Rudolfa i Inguara (Ivara). Ivar se osobito smatra okrutnim progoniteljem kršćana i Lodbrokovim sinom.[30]

Anglosasko-irski izvještaji[uredi | uredi kôd]

Prema suvremenoj Angloskoj kronici i Asserovom životu Alfreda, 878. godine "brat Hingwara i Healfdena" s pomorskom flotom, kontingent Velike poganske vojske napao je Devon u Engleskoj i borio se u bitci kod Cynwita gdje su Vikinzi izgubili. Vikinški kralj je ubijen, bilo je mnogi mrtvi te je nekolicina uspjela pobjeći na svoje brodove. Nakon bitke Sasi su napravili veliku pljačku.[31][32]

Irska knjiga Gaedelov rat s Gallaibom iz 12. stoljeća, s podatcima koji potječu iz ranijih kronika, spominje kralja Halfdana († 877.) pod imenom Ragnaill.[33] Ragnaill se može odnositi ili na Ragnvalda ili na Ragnara.[34] Tri fragmenta iz ranog 11. stoljeća sadrže odlomak koji daje polulegendarnu pozadinu vikinškog zauzimanja Yorka 866. godine. Dva mlađa sina Halfdana protjerala su najstarijeg sina Ragnalla koji je otplovio na Orkneyske otoke sa svoja tri sina i ondje se nastanio. Dvojica sinova kasnije su izvršila pohod na Engleze i Franke, nastavljajući pljačku po Sredozemlju. Jedan od njih je iz vizije saznao da je Ragnall vodio bitku u kojoj je treći sin ubijen. Dva vikinška sina su se zatim vratila natrag s dosta tamnoputih zarobljenika.[35] Pretpostavlja se da je ovo irska verzija sage Ragnara Lodbroka, a mediteranska ekspedicija je povijesni događaj koji se odvija od 859. – 861. godine.[36]

Danski izvori[uredi | uredi kôd]

Chronicon Roskildense (oko 1138.) spominje Lodbroka (Lothpardus) kao oca krajnje okrutnog nordijskog kralja Ivara i njegove braće, Inguara, Ubbija, Byorna i Ulfa, koji vladaju sjevernim naroda. Oni pozivaju razne danske kraljeve da im pomognu uništiti kraljevstvo Franaka. Ivar uspješno napada Britaniju, iako ne kao iz osvete kao u islandskim sagama.[37] Kronika Svena Aggesena (oko 1190.), prvi je danski tekst koji spominje puno ime – Regnerus Lothbrogh. Njegov sin Sigurd napada Dansku i ubija njezinog kralja, čiju kći ženi dok preuzima prijestolje.[38]

Niti jedan od ovih izvora ne spominje Ragnara Lodbroka kao danskog vladara. Prvi koji je to spomenuo je Saxo Grammaticus u svom djelu Gesta Danorum (oko 1200.). Ovo djelo miješa nordijsku legendu s podacima o danskoj povijesti koji potječu iz kronike Adama (Bremen, oko 1075.).[39] Ovdje je Ragnarov otac Sigurd Ring, norveški princ, oženjen danskom princezom, a razlikuje se od pobjednika Brávellira, koji je postojao otprilike 13 generacija ranije. Sigurd i njegov rođak te suparnik Anulu (zabilježeni 812.) obojica su ubijeni u bitci, nakon čega je Ragnar uzdignut na dansko prijestolje.[40][41] Njegov prvi uspjeh je poraz švedskog kralja Fröa, koji je ubio njegovog djeda.[42][43]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Du Chaillu, Paul B. 2015. The Viking Age Vol. 2 (of 2) (Illustrations): The early history, manners, and customs of the ancestors of the English-speaking nations. The Viking Age Series. J.J. Little & Co. str. 291. ISBN 978-0599543584. Pristupljeno 1. lipnja 2020. Gutenberg Project version, published 13 December 2017.
  2. ↑ Lindbergh, Katarina Harrison. 2017. Nordisk mytologi: Från a till Ö. ISBN 978-9175453705
  3. ↑ Butler, Josh "The Real Ragnar Lothbrok." Historic UK. Retrieved 21 April 2020.
  4. ↑ Sagan om Ragnar Lodbrok och hans söner Norstedts, Stockholm 1880 pp. 82 ff
  5. ↑ Holman 2003, str. 220. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFHolman2003 (pomoć)
  6. ↑ Forte, Angelo; Oram, Richard; Pedersen, Frederik (2005). Viking Empires (First ed.). Cambridge University Press. ISBN 978-0521829922
  7. ↑ Giles, J. A., ed. (2010). Six Old English Chronicles: Ethelwerd's Chronicle, Asser's Life Of Alfred, Geoffrey Of Monmouth's British History, Gildas, Nennius And Richard Of Cirencester. Kessinger Publishing, LLC. ISBN 978-1163125991
  8. ↑ Forte, A; Oram, RD; Pedersen, F (2005). Viking Empires. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-82992-2. p. 72
  9. ↑ Hooper, Nicholas Hooper; Bennett, Matthew (1996). The Cambridge Illustrated Atlas of Warfare: the Middle Ages. Cambridge University Press. ISBN 0-521-44049-1. p. 22
  10. ↑ Costambeys, M (2004). "Hálfdan (d. 877)". Oxford Dictionary of National Biography. Oxford University Press. DOI:10.1093/ref:odnb/49260
  11. ↑ Forte, A; Oram, RD; Pedersen, F (2005). Viking Empires. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-82992-2. pp. 72–73
  12. ↑ Die Jahrbücher von Fulda und Xanten, p. 62
  13. ↑ Carl Bernadotte et al. (1956), Sveriges hundra konungar. Stockholm: Biblioteksböcker, p. 81.
  14. ↑ Tolkien, Christopher; Turville-Petre, G., ur. 1956. Hervarar Saga ok Heidreks (PDF). Viking Society for Northern Research. London: 69
  15. ↑ Kings and kingship in Viking Northumbria, by Rory McTurk (University of Leeds)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. rujna 2008. (Wayback Machine)
  16. ↑ The Tale of Ragnar's Sons, Chapter 3
  17. ↑ P.A. Munch (1852), Det norske Folks Historie, Vol. I: 1. Christiania: Tonsberg, pp. 642–48.
  18. ↑ Tolkien, Christopher; Turville-Petre, G., ur. 1956. Hervarar Saga ok Heidreks (PDF). Viking Society for Northern Research. London: 68–9
  19. ↑ Sögubrot, Chapter 10. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. rujna 2010.
  20. ↑ The Tale of Ragnar's Sons, Chapter 2. Germanicmythology.com
  21. ↑ McTurk (1991) Studies in 'Ragnar's Saga Lodbrokar' and Its Major Scandinavian Analogues. Society for the Study of Mediaeval Languages Lit. p. 10, 15, 36, 37
  22. ↑ Stories for all time: The Icelandic fornaldarsögur. Fasnl.ku.dk. Pristupljeno 28. veljače 2022.
  23. ↑ fornaldarsögur, chapter 25. Researchgate.net
  24. ↑ Sögubrot, Chapter 10. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. rujna 2010.
  25. ↑ Ragnars Saga Lodbrokar, Chapters 4 and 7
  26. ↑ Ragnars Saga Lodbrokar, Chapter 15
  27. ↑ Reallexikon der germanischen Altertumskunde, Vol. 24, p. 111, 113, 116.
  28. ↑ Storm (1877), p. 438. Historisk Tidskrift. 1871
  29. ↑ Guillaume de Jumièges, Histoire des ducs de Normandie, p. 11-3. Chez Mancel. 1826
  30. ↑ Adam von Bremen, Hamburgische Kirchengeschichte, p. 39-40. Hannover, Hahn. 1917
  31. ↑ Garmonsway, G.N.: The Anglo-Saxon Chronicle. London: Dent, 1972., str. 75-7.
  32. ↑ Garmonsway, G.N.: The Anglo-Saxon Chronicle. London: Dent, 1972., str. 77.
  33. ↑ Todd, James Henthorn. 28. veljače 1867. Cogadh Gaedhel re Gallaibh = The war of the Gaedhil with the Gaill, or, The invasions of Ireland by the Danes and other Norsemen : the original Irish text, edited, with translation and introduction. London : Longmans, Green, Reader, and Dyer. Pristupljeno 28. veljače 2022. Prenosi Internet Archive
  34. ↑ Smyth, Alfred P.: Scandinavian kings in the British Isles 850–880. Oxford: Oxford University Press, 1977., str. 263 & 279
  35. ↑ Smyth, Alfred P.: Scandinavian kings in the British Isles 850–880. Oxford: Oxford University Press, 1977., str. 62
  36. ↑ Smyth, Alfred P.: Scandinavian kings in the British Isles 850–880. Oxford: Oxford University Press, 1977., str. 64-5.
  37. ↑ Chronicon Roskildense, p. 16. 1917
  38. ↑ Sven Aggeson, p. 106. 1917
  39. ↑ Storm (1877), p. 387-9. 1871
  40. ↑ Storm (1877), p. 399. Historisk Tidskrift. 1871
  41. ↑ Saxo Grammaticus, Book 9, p. 539–41. 1905
  42. ↑ Saxo Grammaticus, Book 9, p. 542-3. 1905
  43. ↑ Saxo Grammaticus, Book 9, p. 545, 550. 1905

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ragnar_Lodbrok&oldid=6630856"