Razgovor:Amfiteatar u Puli

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Amfiteatar u Puli.
Rad na člancima


Amfiteatar u Puli (popularno zvan Arena) najveći je i najbolje očuvani spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog Amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima šesto mjesto među rimskim amfiteatrima, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.

Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El Jemu u Tunisu. Ostataka amfiteatara, uglavnom u razini temelja, mnogo je više, jer je svaki malo veći i značajniji rimski grad imao takvu konstrukciju za zabavljanje puka. Sam naziv amfiteatar – označava njegov oblik dvostrukog teatra (grč. amphi-theatron), dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog kazališta.

Opis[uredi]

Unutrašnjost Amfiteatra

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na gradilište iz kamenolomâ oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem do pulske luke. Kamenolomâ oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i danas poznat pod imenom Cave Romane.

Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132.45 m (duža os), širine 105.10 m (kraća os) i visine na morskoj strani do 32.45 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata.

Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67,90 x 41,60 m, a od prostora za gledatelje bila je odijeljena 1,16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od harena = pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se, međutim, poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja. Amfiteatarske igre bile su vrlo maštovito zamišljene ali i okrutne i svodile su se na borbu na život i smrt u različitim inačicama i s raznim scenografijama koje su često morale dočaravati mitološke priče i scene iz grčke i rimske povijesti (trojanski ciklus, rekonstrukcije povijesnih bitaka itd.). Gladijatori su bili profesionalci, najčešće robovi ili osuđenici, ponekad dragovoljci, koji su se borili, pojedinačno ili u skupinama, međusobno ili protiv egzotičnih divljih zvijeri.

Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice. Prostor za gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem (lat. velarium jedro), a mogao je primiti 20 000 gledatelja, koji su sa stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor – borilište, mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima. U rimskom društvenom sustavu priredbe u amfiteatru imale su sasvim pragmatičnu funkciju, jer su ih najčešće priređivali državni dužnosnici radi zabave plebsa, kao dio državne politike "kruha i igara" (lat. panem et circenses), pri čemu su dijeljenje žita, vina i ulja s jedne, a zabava s druge strane, trebale skrenuti pozornost običnog čovjeka od svakodnevnih problema.

Prostor gledališta imao je četrdeset stepenica podijeljenih u dva meniana (lat. maenianum). Vanjski plašt sastoji se od 72 lučno zasvedena otvora u prizemlju i na prvom katu, dok je drugi kat razgiban četvrtastim otvorima. Shema lukova ugrebena je u dio uglačane ravne površine jednog pilastra u prizemlju plašta, u blizini glavnog ulaza na južnoj strani amfiteatra – radi se vjerojatno o tehničkom detalju kojim su si graditelji međusobno objašnjavali način slaganja kamenih blokova. Blokovi su vezani željeznim šipkama koje su bile zalivene olovom. Na vrhu je zidna kruna od kamenih blokova i vodoravno položenih kamenih greda s utorima.

U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.

Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž veće osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali podest i svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo iz dva ulaza s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su se počasne dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo svetište, najvjerojatnije posvećeno Mitri.

Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu. Posebice se ističu nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.

Povijest[uredi]

Pogled na Amfiteatar, 1842; zdesna: Via Flavia i srednjovjekovni most

Ne zna se što je gradske oce rimske kolonije u Puli nagnalo da svoj grad urese tako veličanstvenom građevinom koja je zbog svoje veličine morala biti izgrađena izvan grada. Pseudopovijesna legenda tvrdi da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede. Amfiteatar je zaista, u onom obliku u kojemu ga danas izvana vidimo, bio izgrađen u vrijeme vladavine cara Tita Flavija Vespazijana (69.-79. god.), ali smatra se da je na njegovom mjestu već u doba cara Augusta, dakle početkom 1. stoljeća, postojala slična, ali manja takva građevina, te da su je Flavijevci (Vespazijan, Tit i Domicijan) proširili i izgradili u potpunosti od kamena, jer su neki dijelovi prvog amfiteatra bili izgrađeni od drveta. Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti.

Za pulsku Arenu nema nepobitnih povijesnih tragova ubijanja prvih kršćana, ali kasnija legenda o sv. Germanu kazuje da su mu 284. godine sudili u amfiteatru da bi ga vojnici potom odveli podalje od grada gdje su mu odrubili glavu.

Svojoj prvotnoj uporabi amfiteatar je služio do 5. stoljeća kada je car Honorije zabranio gladijatorske borbe. Borbe među osuđenicima, posebice onima osuđenima na smrt, i divljim životinjama nastavile su se do 681. godine kada su i one zabranjene.

U postantičkom razdoblju, kad je uljudbena razina općenito u Europi spala na niske grane i kad se djelomično izgubila tradicija prerade kovina u rude, često su se iz kamenih blokova antičkih građevina vadile željezne šipke, a to je i jedan od razloga zašto su se rimske građevine u velikim gradovima, tada davno propalog Carstva, srušile gotovo same od sebe.

I u Puli je vjerojatna takva praksa uništila većinu antičkih građevina. Amfiteatar je također bio načet, i iz njegovih su pilastara uzimali željezo, što se vidi u nazubljenosti gotovo svih okomitih rubova kamenih blokova pilona lučnih otvora. Te su rupe kasnije zazidane, zakrpane, ali središnje željezne klanfe nisu izvađene, pa je barem vanjski zidni plašt Arene ostao gotovo netaknut.

Pula oko 1840. Arhiv Deutschland und die Welt

Nakon pada klasične civilizacije, do naših dana Arena nije imala svoju funkciju, te je bilo neminovno postupno propadanje ovoga velebnog spomenika. Veliki blokovi stepenica gledališta, kojih je sigurno bilo nekoliko tisuća kubika, uzimani su kao građevinski materijal, tako da je Arena zapravo postala velikim i lako dostupnim skladištem lijepo obrađenog kamena. Ali već je u 13. stoljeću Gradsko vijeće donosilo odluke kojima se zabranjivalo odnošenje kamena iz Arene, a to je sankcionirala i gradska uprava u mletačko doba, što ukazuje na to da je tijekom više stoljeća kamen ipak odlazio iz spomenika. Akvilejski patrijarh je također oko 1260. godine odredio financijsku kaznu za one koji se koriste kamenom građom amfiteatra. Osim toga, tijekom mletačke vladavine Pulom, Arena se povremeno koristila za održavanje sajmova, ali kako je gospodarstvo Pule od 14. stoljeća bilo u opadanju zbog opadanja broja stanovnika, tako je i značaj amfiteatra bio sve manji. Ipak, to što se Pula zbog malaričnosti nije mogla razvijati kao grad, luka i posredničko središte, dovelo je do gotovo posvemašnjeg zastoja u graditeljskoj djelatnosti, pa je možda i to spasilo vanjski zidni plašt Arene koji i danas stoji kao ponosna kruna čipkaste strukture lučnih i četvrtastih "prozora" što nijemo svjedoče o nekadašnjoj velebnosti, o sjaju i raskoši prošlih vremena.

Tijekom srednjeg vijeka amfiteatar je uglavnom služio za ispašu stoke koja je prehranjivala lokalno stanovništvo, a ponekad su se znali održati i viteški turniri koje su organizirali Malteški vitezovi.

Epizoda iz 1585. godine, kada su Mlečani odlučili rastaviti Arenu, kamen po kamen, i prenijeti je na Lido ispred Venecije, ostala je samo kuriozitetom, jer se tome kao besmislici suprostavio Gabriele Emo, izdanak snažne i utjecajne trgovačke obitelji, kome su zahvalni Puljani podigli spomen ploču na samoj Areni. I danas se ovaj natpis smješten na drugoj (sjeverozapadnoj) kuli može iščitati, a na latinskom glasi: ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEATRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLÆ CIVITAS PERPETVÆ / OBSERVANTIÆ MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.

Opasnost za cjelovitost Arene ponovila se i u 17. stoljeću kada su Mlečani predložili vojnom graditelju Antoineu De Villeu, koji je tek bio podigao tvrđavu na samom središnjem brežuljku da, radi uštede novca iz državne blagajne, za gradnju utvrde na otočiću Sv. Andrije u pulskom zaljevu upotrijebi kamen sa spomenika. Ali iz spomenutog De Villeovog teksta "Prejasnom vladaru Države Mletačke" saznajemo kako se De Ville srčano s mnogo argumenata usprotivio takvom naumu, te zaključio riječima: Neka stoji (Arena) – na ponos žiteljima, došljaku na čudu, starini na spomen, na diku Republici! Neka se uščuva postojano, neka se obnavlja da vječno traje!

Amfiteatar je bio i predmetom zanimanja svih onih koji su u prošlosti, slučajno ili namjerno, došli u Pulu, mnogi i samo zato što su lađe u pulskoj luci morale ponekad čekati povoljan vjetar za nastavak putovanja. Ipak, i takvi slučajni posjetitelji širili su vijesti o postojanju velebnih antičkih spomenika Pule, među kojima je Arena, zbog svoje veličine i očuvanosti, svakako imala status gotovo zaštitnog znaka. Sebastiano Serlio i Andrea Palladio crtali su pojedinosti konstrukcije i ukrasa, ono malo ukrasa koji čine razgibanost svjetla i sjene u igri na površini zidnog plašta. Gianbattista Piranesija je zanimala Arena kao spomenik, ruina, ruševina u isto toliko zapuštenom krajoliku, Louis-François Cassas je risao dokumentaristički, Thomas Allason romantičarski. Svako je razdoblje na svoj način doživljavalo Arenu, pa tako i današnje vrijeme ima svoj odnos prema spomeniku koji je možda najlakše opisati kao ljetnu preplavljenost posjetiteljima što radoznalo zaviruju u svaki kutak, penju se na svaku izbočinu, na sjeverozapadnu kulu odakle se vidi bliža okolica spomenika koji je danas uronjen u vrevu gradskog tkiva.

Pogled na južnu stranu Amfiteatra u Puli oko 1900. godine

Suvremenog će posjetitelja zanimati i arheološka izložba u podzemnoj prostoriji ispod borilišta, posvećena maslinarstvu i vinogradarstvu Istre u antici. U njega se ulazi kroz uski prolaz između sjeverozapadne i jugozapadne kule. Mračni i vlažni hodnik dijelom je izdubljen u živom kamenu, a dijelom građen od sitnog klesanog kamena. U više navrata nailazimo na kanale promjera oko pola metra koji su nekoć služili za odvod oborinskih voda. Podzemlje se proteže po dužoj osi borilišta. Zanimljivim didaktičkim rješenjima, izložba na temelju materijalnih ostataka i znanstvenih dokaza dočarava život na poljoprivrednim imanjima (villae rusticae) duž zapadne obale Istre za vrijeme dominacije Rimskog Carstva. Iz tlorisa najpoznatijih rimskih vila na Brijunima i na obali kraj Barbarige izdvojena su postrojenja za preradu maslina i grožđa. Rekonstrukcija tijeska za vino ili ulje, te rekonstrukcije nekoliko vrsta mlinova za masline vjerno predočavaju tehniku prerade vječnih plodova istarskog tla, masline i vinove loze, koji su toliko znakovito povezani sa svakodnevnim životom u prošlosti i danas na svim obalama Sredozemlja.

Amfiteatar se posljednji put koristio kao izvor kamena 1709. godine za izgradnju temelja zvonika gradske katedrale. General Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija započeo je obnovu Arene. Godine 1816. obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile, kojemu je taj zadatak povjerio car Franjo I. Austrijski.

Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica prvotnog gledališta koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana. Amfiteatar je tako postao mjesto kazališnih izvedbi, vojnih ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može prihvatiti 5,000 gledatelja.

Od kraja Drugog svjetskog rata amfiteatar ugošćuje filmski festival, operne sezone, sportske manifestacije, koncerte poznatih glazbenika...

Legenda o Divić-gradu[uredi]

U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.

Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, graditi su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

Ova legenda vjerojatno je nastala kao posljedica strahopoštovanja koje je amfiteatar izazivao kod svih pridošlica u Istru, pa tako i kod Slavena koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila i svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno vilama. Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri tornja bili su postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog sunca[1].

Kandidatura za svjetsku baštinu UNESCO-a[uredi]

Iako je jedan od najočuvanijih amfiteatara na svijetu, pulska Arena ne nalazi se na popisu svjetske baštine UNESCO-a. Hrvatska je do sada dvaput pokušala uvrstiti Amfiteatar u svjetsku baštinu, no kandidatura nije bila odbijena, već ju je hrvatska strana odlučila povući. Razloge bi trebalo potražiti vjerojatno u "adaptaciji" i "revitalizaciji" Arene sredinom 1980-ih. U to je vrijeme ravnateljica Arheološkog muzeja Istre, koji se skrbi o ovome spomeniku, bila Vesna Girardi Jurkić, a bila je to i tijekom druge faze radova kada je u jesen 1987. godine uređen niz prostorija do sjeverozapadne kule. Inicirana je obnova južnog vanjskog plašta, izgrađena šetnica na koju su posložene bijele, sjajne ploče u nevjerojatnom neskladu s kamenom Arene[2].

O nestručnom i krajnje neprikladnom obnavljanju Arene svjedoči i izjava povjesničara Eugena Frankovića: Rušenje u takvom opsegu kako se izvodi u amfiteatru jest pustošenje. Projekt možda ne otkriva prave dimenzije tog pustošenja. Treba to vidjeti na licu mjesta, na radilištu, u amfiteatru, gdje pneumatski čekić kompresora odvaljuje - teškom mukom! - zdravo rimsko ziđe u zaprepašćujućim količinama: riječ je ne o tonama, nego o desetinama tona materijala. Prizor je mučan, težak, neshvatljiv.[3]

Iako UNESCO nije odbio hrvatsku kandidaturu, očito je da će za pozitivnu ocjenu biti potrebno da se spomenička baština visoke svjetske razine nakon odgovarajuće brige države, zaštitarskih i revitalizacijskih ulaganja vrati u prvobitno stanje kako bi se ponovno mogla kandidirati za uvrštenje na listu svjetske baštine.

Reference[uredi]