Razgovor:Antika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Antika.
Rad na člancima


Antika i Stari vijek[uredi]

Preousmjeravanje odavde na Stari vijek nipošto nije opravdano. Objašnjenje tamo na stranici za razgovor. --Fausto 13:36, 18. kolovoza 2006. (CEST)

Nije točno. Sad najbolje porazdijelite i Srednji vijek prema zemljopisnim područjima. Kubura 17:29, 18. kolovoza 2006. (CEST)
Ovaj članak treba uklopiti sa člankom stari vijek koji i govori o antici. Ovaj je članak nastao nakon Kuburinog premještanja prvotnog članka Antika na Stari vijek koji je preveden od strane Branke France. Ovaj se članak neće brisati već će se premjestiti na Stari vijek i u njega će se prebaciti tekst iz članka stari vijek koji opisuje stari vijek. Da objasnim uništilo se svojom brzopletošću dva članka i izmješali su se pojmovi. Ostatak vidjeti na Razgovor:Stari vijek. --Andrej Šalov 10:40, 19. kolovoza 2006. (CEST)

Evo za početak: u donjem tekstu ispravio sam imena prema onome kako se u hrvatskoj literaturi pišu, i malo nadopunio pasus o kraju Antike. --Fausto 12:23, 22. kolovoza 2006. (CEST)

Evo, gotovo. One stvari, koje sam bio napisao ranije u ovom članku, uklopio sam kao pasuse u tekst koji je dolje, koji je bio premješten pod "Stari vijek". Taj tekst je preveden s njemačkog, uglavnom vrlo dobro (bilo je grešaka u nekim imenima). Ima uobičajene mane wikipedije: konfuznost, ponavljanja, nekiput nezgrapne rečenice, ali generalno je dobar; dolje još dajem par dilema. Ja sam malo sredio par rečenica, uklonio neka nepotrebna ponavljanja, dodao neka objašnjenja. Važno mi se činilo dodati objašnjenje da se ne treba opterećivati točnim godinama kada jedno razdoblje završava a drugo počinje, jer riječ je o procesima.

Dodatak je detaljnije objašnjenje terminologije, tj. kako se sve riječ "antika" koristi u Hrvatskoj, pri čemu sam konzultirao aktualnu literaturu, pa sada smatam ne bi trebalo više biti problema.

Dodao sam također neke citate iz hrvtske literature, te naveo ilteraturu na kraju članka u posebnom pasusu.

Dolje je još uvijek tekst kakav je bio ranije, ako netko želi usporediti.

  • Rečenica: ». Nakon prvog stoljeća naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.«  Pretpostavljam da je ovo greška: Treba "nakon", zapravo "tijekom" prvog stoljeća PRIJE naše ere.
  • Rečenice: »Takav univerzalni pristup povijesti tražio je, između ostalih, povijesničar Eduard Meyer u 19. stoljeću. U novije vrijeme o takvom se pristupu ponovo intenzivno raspravlja.« Prenesene su sa njemačke wiki. Mene zbunjuje, iako sam povjesničar, jer ne shvaćam na što se zapravo misli. Bez širek okvira nerazumljive je što je to "takav univerzalni pristup" i što je alternativa, pa mislim da to treba izbaciti.
  • Postoji predviđena poveznica na mračno razdoblje, to provjeriti; vjerojatno treba specificirati naslov, ako se već hoće posebni članak, "Mražno razdoblje Grčke" isl. Uskladiti s tekstom "Stara Grčka". Postoji ovdje dobar tekst o mikenskoj kulturi i o mračnom razdoblju, mogu se napraviti posebni članci, s obzirom da to u antiku u osnovnom smislu ionako ne spada. (Ja imam dosta bilješki na tu temu, pa se možda toga poduhvatim, da nadopunim tekstove).
  • Poveznica na orijent, hm… Pogotovo "prednji Orijent" zvuči čudno, to su zastarjeli eurocentrički termini, gdje je sve istočno od Grčke bio "Orijent", a u ono doba to je bilo sjedište starih civilizacija, i u doba Rimskog Carstva Rim je bio politički centar, ali težište stanovništva, ekonomije i kulture bilo je na "Orijentu". Mislim da treba staviti u tim rečenicama jednostavno "širenje na istok" (kao što su nirp Grkci svoju civilizaciji ranije širili na zapad).

--Fausto 13:14, 23. kolovoza 2006. (CEST)


Preneseni tekst[uredi]

Pojam antika obilježava dio Starog vijeka: razdoblje od oko 1000. ili 800. g.pr.Kr. do pada Rima, te obično samo kulture Stare Grčke i Starog Rima i kulture kop njihovim utjecajem.

U nastavku ovog teksta pojam stari vijek se koristi uže, izjednačeno s pojmom antika.

PRERAĐENI TEKST

Pod pojmom antika(od latinskog antiquus: star, starinski, dreven) podrazumijeva se povijesno razdoblje koje se proteže od oko 1200. pr. Kr. (odnosno od 800. pr. Kr., nema jednoznačnog stajališta) pa do 640. a od ranijeg i kasnijeg razdoblja razlikuje se zajedničkom i neprekinutom kulturnom tradicijom. Nakon prvog stoljeća naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo. U užem smislu, antika podrazumijeva arhaičnu i klasičnu Grčku kao i helenizam i Rimsko Carstvo (Rimska republika, razdoblje Principata i razdoblje kasne antike.

U širem smislu, naziv antika obuhvaća i povijest visokih kultura Bliskog istoka: Egipta, Mezopotamije, Sirije, Perzije i Male Azije.

Takav univerzalni pristup povijesti tražio je, između ostalih, povijesničar Eduard Meyer u 19. stoljeću. U novije vrijeme o takvom se pristupu ponovo intenzivno raspravlja.

Razgraničenje razdoblja[uredi]

Povijesno, u smislu klasične znanosti o starom vijeku, antika je razdoblje od početka oblikovanja starogrčkih država pa do kraja postojanja Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, odnosno do smri Istočnorimskog cara Justinijana I. 565.

Međutim, sve češće se u znanstvenim krugovima spominje kao kraj tog razdoblja početak arapske ekspanzije od 632. (vidi islamska ekspanzija).

Početak antičke kulture u klasičnom smislu općenito se poistovjećuje s razdobljem nastanka Homerovih epova i početkom grčke kolonizacije prostora Sredozemlja u 8. stoljeću p.n.e..

U slijedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremena Aleksandra Velikog i na orijent pa i dalje, u Središnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnu Europu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila u kršćansku zapadnjačku kulturu.

Već prema pravcu istraživanja, razdobljem "grčko-rimske antike" se smatraju i minojska i mikenska kultura od oko 1900. pr. Kr.-1100. pr. Kr. kao i razdoblje tzv. mračnih stoljeća, 1200. pr. Kr.-750. pr. Kr..

Kao kraj razdoblja antike, različiti autori označavaju različite godine i događaje tijekom tri stoljeća.

Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je koji traje tijekom oko tri stoljeća i svaki pojedinačni datum je manje ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.

Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlast Istočnih Gota. Tek invazijom Avara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)

O kraju antike pogledaj prije svega članak kasna antika.

Korijeni antičke kulture[uredi]

Korijeni europske antike leže u tami. Njena se predpovijest može smjestiti u vrijeme oko 2000. pr. Kr.- do 1600. pr. Kr./1550. pr. Kr., u razdoblje srednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko 2200-2000 p.n.e. doseljavaju indoeuropska plemena u Grčku.

Očigledno pod utjecajem minojske kulture sa Krete, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900 - 1450 p.n.e., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura (oko 1600.-1050./00. p.n.e.). Polazište joj je vjerojatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600 p.n.e.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv. linearno pismo A koje se, između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom, modificirano je u tzv. linearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama nađenim i u palačama u Pilu, Tebi i Mikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti u Knososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena.

Lavlja vrata u Mikeni

Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu, Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.

Gradska središta su imala dijelove nazvane zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili u 13. stoljeću jako utvrđeni. Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro i fajansa i slični nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu Sredozemlja, a vjerojatno su u južnoj Italiji postojala grčka trgovačka naselja. Vrijeme između 1200 i 750 p.n.e. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nama tragova.

Početkom tog razdoblja su mnogi gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača. Mikenska tradicija je nastavljena još oko 150 godina, prije nego je počelo tzv. protogeometrijsko razdoblje (oko 1050-900 p.n.e.). Prema predaji, oko 1050. pr. Kr. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tijekom kojih su stanovnici grčkog kopna naselili egejske otoke i Malu Aziju. Na grčkom kopnu se pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ta izgledaju, za razliku od mikenskog razdoblja, vrlo siromašno. Međutim u Lefkandi, na grčkom otoku Eubeji, se pruža sasvim drugačija slika: tamo su pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.

Tijekom zadnjih desetljeća se, zahvaljujući mnogim novim nalazima, "mračno razdoblje" ipak polako rasvjetljava. Prema pretpostavkama znanstvenika koji se bave istraživanjem Homera, u različitim dijelovima Ilijade ogledaju se prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.

Nakon 8. stoljeća p.n.e. su kontakti s prednjim Orijentom ponovo vrlo intenzivni i nastaju trgovinske stanice na Cipru i u Siriji. Pretpostavlja se da su već u kasnom 9. stoljeću p.n.e. preuzeli pismo od Feničana.

Grčka i helenistički svijet[uredi]

Početci stare Grčke[uredi]

(glavni članak: Stara Grčka)

S tako zvanim arhaičnim razdobljem u ranom 8. stoljeću p.n.e. počinje stvarno razdoblje antike. Od 776. pr. Kr. su poznate liste pobjednika Olimpijskih igara. U razdoblju od oko 770 do 540. pr. Kr. se Grci u vrijeme velike kolonizacije šire prema zapadnom Sredozemlju (prije svega na Siciliju i u južnu Italiju), sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. U Maloj Aziji su se već ranije naselili. U tom razdoblju (negdje između 750 i 650. pr. Kr. su zapisani i Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, najstariji literarni spomenici zapada; u to je vrijeme (oko 700. pr. Kr.) djelovao i Hesiod.

Nastajanje polisa[uredi]

Istovremeno, stvara se i sustav grčkih gradova-država, polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj stanovnika.

Sparta, vojnička država u nastajanju na jugu Peloponeza, podvrgla je svojoj vlasti Meseniju i na taj način uspostavila kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Grad sa svojom oligarhijskim ustavom može se smatrati prvim primjerom od tada prevladavajuće polis-strukture.

I u velikom broju drugih grčkih gradova-država je ustav uređivao zajednički život građana, ali ni tiranija, kao što je postojala oko 650. pr. Kr. na primjer u Korintu i u Megari, nije bila baš rijetkost.

U Ateni se korak po korak gradio demokratski sustav. Nakon što su Drakon (621. pr. Kr.) i Solon (594/593. pr. Kr.) donijeli svoje zakone, Pizistrat i njegovi sinovi su uspjeli još jednom, u razdoblju između 561 i 510. pr. Kr., obnoviti tiraniju. Međutim, do 501. pr. Kr. su reforme Klistena dovele do konačnog proboja atičke demokracije.

Atenski Akropolis

Razdoblje procvata Atene[uredi]

S atenskom podrškom Jonskom ustanku oko 500. pr. Kr. počeo je sukob s Perzijom koji je trajao skoro dvjesto godina, u početku kao Perzijski ratovi o kojima nas "otac povijesti" povjesničar Herodot izvješćiva nekad manje, a nekad više pouzdano.

Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih 490. pr. Kr. pobjeđuju u Maratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski Veliki vladar Kserkso I. okuplja veliku vojsku i kreće u kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca u bitci kod Maratona. Međutim, gubi pomorsku bitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvom Temistokla, a 479. pr. Kr. kopnena vojska gubi bitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.

S osnivanjem Atičkog pomorskog saveza 477. pr. Kr. pod vodstvom Atene, za nju počinje razdoblje procvata koje traje do kraja vladavine Perikla 429. pr. Kr.. U tom razdoblju nastaju neka od najznačajnijih filozofskih, literarnih i arhitektonskih djela stare Grčke: Eshilove tragedije, tada stvaraju Sofoklo i Euripid, a tada se gradi i Partenon na Akropolisu. U to je vrijeme u Ateni djelovao i Sokrat, Platonov učitelj.

Borba za prevlast[uredi]

Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile, dovelo je 431. pr. Kr. do Peloponeskog rata koji je trajao 30 godina, a povjesničar Tukidid ga je vrlo upečatljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjasi zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je 404. pr. Kr., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci, potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremene hegemonije Sparte nad Grčkom.

U prvoj polovici 4. stoljeća grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se saveznici - uz neprekidno uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene ciljeve. Teba smjenjuje 371. pr. Kr. Spartu u njenoj ulozi hegemona nakon bitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.

Za to se vrijeme na Siciliji moćna Sirakuza dokazala protiv trgovačke republike Kartage, koja je još od ranog 5. stoljeća p.n.e. bila u konfliktnom odnosu s grčkim polisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik vladavine održala hegemonija u velikom broju gradova.

Tek prisilno ujedinjenje Grčke od strane Filipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između polisa. Atenjani, kao Demosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobio bitku kod Kairona 338. pr. Kr. i uspostavio hegemoniju nad Helom, što je godinu dana kasnije i osnaženo Korintskim savezom.

Vrijeme helenizma (336 do 30. pr. Kr.)[uredi]

Nakon što je 336. pr. Kr. ubijen Filip II., nejgov sin Aleksandar Veliki vodi grčko-makedonsku vojsku u Aziju i u nekoliko godina osvaja cijelo perzijsko Carstvo. Aleksandrov pohod je utro put grčkoj kulturi u čitavom tada poznatom Orijentu, od Egipta, Mezopotamije i Perzije pa sve do granica Indije. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. u Babilonu, njegovi nasljednici Dijadosi (većinom njegovi generali) su nakon dugotrajnih međusobnih ratova podijelili carstvo između sebe. U svim dijelovima carstva - od ptolomejskog Egipta na zapadu pa sve do seleukidskog carstva na istoku - helenizam je tijekom sljedećih stoljeća bio određujuća kultura.

Razdoblje helenizma je bilo obilježeno gotovo neprekidnim borbama tri velesile (Ptolemejevići, Seleukidi i Antigonidi) za prevlast. Početkom 2. stoljeća je Rim intervenirao u Grčkoj. 146. pr. Kr. Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene članove ahajskog saveza provinciji Makedoniji i razara vodeći polis tog vremena, Korint. Mnogi polisi, kao Atena i Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo pridobijanje Pergamona i 63. pr. Kr./64. pr. Kr. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bila Kleopatra VII, integrirana je 30. pr. Kr. u Rimsko Carstvo. Time je prestao postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga u Bizantu.

Rimski imperij[uredi]

Rimski Forum

(Glavni članak: Rimsko Carstvo)

Nakon Grka, Rimljani postaju slijedeći nositelji i posrednici antičke kulture. Što dalje su prodirali na Levant, tim više su prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim preuzeto širili dalje na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve do Rajne i britanskih otoka.

Korijeni Rima[uredi]

Rim, prema legendi osnovan 753. pr. Kr., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem 7. stoljeća spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijeke Tibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio pod etrušćanskim utjecajem. S druge strane, Etrušćani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim kolonistima.

Rimska Republika (oko 500 do 27 p.n.e.)[uredi]

(Glavni članak: Rimska Republika)

Rimljani su se oko 500. pr. Kr. oslobodili prevlasti Etrušćanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblik republikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko 450. pr. Kr., stvara se tablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne norme rimskog prava. Ustavom je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.

Do 272. pr. Kr. su Rimljani ovladali cijelom Italijom južno od doline rijeke Po. S Punskim ratovima protiv pomorske sile Kartage u 3. i 2. stoljeću p.n.e. počinje uspon Rima prema položaju supersile starog vijeka i za više stoljeća preuzima vlast nad cijelim Sredozemljem. Poslije 200 p.n.e. Rim se miješa i u politiku helenističkih velesila i preuzima protektorat nad istočnim Sredozemljem. 148 p.n.e. Makedoniju Antigonida, 63 p.n.e. područje Seleukida i na kraju 30 p.n.e. Egipat Ptolemejevića postaju rimske provincije.

Istovremeno, u samom Rimu se odvija niz kriza izraženih sukobima između pretstavnika patricija koji su ustrajavali na zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama i plebejaca koji su tražili reforme. U vrijeme građanskih ratova kriza kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time postaje moguć principat. Već je Gaj Julije Cezar svojim položajem doživotnog diktatora dosegao status monarha. Prvim rimskim carom smatra se August, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene republike uvesti monarhističko državno uređenje.

Doba rimskih careva[uredi]

Glavni članak:Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, su on i njegov nasljednik Tiberije vodili sigurnom rukom. No već u vrijeme Kaligule, Klaudija i Nerona se pojavljuju prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na vlast dolazi dinastija Flavijevaca (Vespazijan, Tit i Domicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi jedno krizno razdoblje koje koja je uglavnom prevladana u vrijeme tzv. Pet dobrih careva.

Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini 2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu (ekspanzija u vrijeme Trajana, povrat teritorija i osiguranje granica pod Hadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama su to bili Germani, na istočnim Parti (koji su se uprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati) a kasnije i Sasanidi. Sa smrću Marka Aurelija 180. završava razdoblje koje su mnogi smatrali da je bilo "zlatno doba", što bi se moglo samo uvjetno takvim smatrati.

Kasna antika (284 do565/632)[uredi]

Krajem 3. stoljeća car Dioklecijan uspijeva, uvođenjem tetrarhije još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme početka kasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranje kršćanstva u vrijeme Konstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.

Sa smrću Julijana propao je zadnji pokušaj oživljavanja poganskih kultova povezivanjem sa novoplatonizmom 363.; svi sljedeći carevi bili su kršćani.

Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda 378. dolazi do bitke kod Adrinopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki je sredio stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No sve do, najmanje, u 6. stoljeću se dokazano na području imperija nalaze pogani.

Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo kojim se upravljalo iz Konstantinopolisa pokazalo trajno sposobno za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv. Zapadno Rimsko Carstvo je sve slabije odoljevalo navalama Huna i Germana. Došlo je do postepenog raspadanja rimske vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda izgleda da nisu bile ni približno tako lake i jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava. 410. su Rim opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.

Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car Justinijan I. Veliki (527.-565.) je pokušao ponovo, i to s doista dobrim rezultatima, obnoviti cijeli imperij, što na kraju ipak nije uspjelo - uz ostalo su Sasanidi vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu su antička kultura i duhovni svijet živjeli i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela sa sobom Arapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnog Bizanta.

Značenje i utjecaj antike[uredi]

Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti je gotovo neprocjenjiv. U tom razdoblju leže korijeni razvoja zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, Rimsko pravo i religijski pluralizam su ostavština stavog vijeka na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava kao i mnogi drugi.

Do danas su sačuvana brojna svedočanstva o veličini i značenju tog razdoblja - pored sačuvanih tekstova filozofske, literarne ili povijesnenaravi - brojni objekti grčke i rimske umjetnosti: od velikih skulptura do minijatura, keramike i t.d. Velike antičke zbirke nalaze se u Rimu, Ateni, Napulju, Parizu, Londonu, Münchenu, Petrogradu, Beču i Berlinu. Za upoznavanje svakodnevnog života u to vrijeme značajna su arheološka nalazišta u Pompejima, Delfima, Pergamonu i čitavom nizu drugih mjesta.

Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i opnašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog vijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, ponovno rođenje antike.

Međutim, ne treba smetnuti s uma da se antika u srednjem vijeku nije nikada potpuno ugasila. Uz Bizantince i Arape, zahvaljujući nekim aktivnostima redovnika i karolinškoj renesansi nije izgubljeno još više od tog antičkog nasljeđa. Novija istraživanja naglašavaju, da postoje određene neprekinute linije između antike i srednjeg vijeka.

Buđenje duha antike u vremenu renesanse prekinulo je stoljetnu dominaciju religijskog razmišljanja i završilo na kraju u razdoblju europskog prosvjetiteljstva i moderne. Suvremna zapadna kultura i civilizacija je nezamisliva bez grčke znanosti i filozofije, bez Rimskog prava, bez grčke i rimske arhitekture i umjetnosti.

Antički autori[uredi]

U nastavku su navedeni neki najvažniji sačuvani antički autori.

Citirana literatura[uredi]