Razgovor:Dugorepi kvecal

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Dugorepi kvecal.
Rad na člancima

hmmmm....neka stoji ovdje još neko vrijeme, nemam srca brisati ga, a zbilja ne odgovara za članak....zgodan tekst, možda još za nešto bude od koristi....

Rijetka vrsta takozvanog meksičkog trogona, kvecal živi u visokim, nepristupačnim predjelima centralne Amerike, a prvi detaljan opis ove ptice o kojoj je dotad postojalo malo podataka dao je latinoamerički znanstvenik Pablo de la Lave, 1821. godine. Poslije njega američki prirodnjak John Guld opisao je 34 vrste trogona, između ostalih i kvecala koga je nazvao Trogon resplendens. Ovo su ujedno bili jedini podaci o kvecalu kojima je raspolagao von Hagen u trenutku kad je odlučio krenuti u potragu za ovom rijetkom pticom. Trebalo je prije svega utvrditi gdje živi kecal. Nazivi nekih pokrajna kao što su Kecaltenango, Kecalplek i Kecalplan, kao i podaci iz nekih starih zapisa, ukazivali su na Gvatemalu, ali ova kombinacija je prema von Hagenovoj procjeni bila neprihvatljiva zbog lošeg prometa. U blizini mjesta gdje je boravio kecal nije bilo nijednog aerodroma, luke ili željezničke pruge, pa je postojala mala vjerojatnost da će ova ptica, naviknuta na vlažan ambijent tropskih prašuma preživjeti naporan put kroz suha tropska prostranstva. Uz pomoć svog prijatelja Raimonda Stedelmana, von Hagen je najzad uspio pronaći odgovarajuće mjesto u pokrajni Joro u Hondurasu, u blizini luke Puerto Cortes odakle su polazili teretni brodovi za Sjedinjene Američke Države.

Tako je krajem srpnja 1937. stigao nadomak svog odredišta, vlažnih tropskih šuma u Hondurasu, vječito obavijenih maglom. U pratnji nekoliko Indijanaca iz plemena Hikakes, izvrsnih poznavatelja ovog terena von Hagen je zakoračio pod krošnje stoljetnih borovih stabala obavijenih lijanama i puzavicama debelim kao čovječja ruka, sa kojih su visjele čitave zavjese od mahovine. Na visini preko tisuću metara borovi su ustupili mjesto divovskim hrastovima, cedrovima i divljim smokvama, a raslinje je postalo tako gusto da kroz isprepletene krošnje, potpuno obavijene maglom uopće nije dopirala sunčeva svjetlost. Pod ovim krovom od lišća, u atmosferi prezasićenoj vlagom sve je vrvjelo od života. Odasvud je dopiralo kreštanje papiga, kreketanje velikih mrkih žaba koje žive na drveću i paklena dreka majmuna. Kroz ovaj bučni labirint proletio bi poneki leptir ogromnih razmjera i raskošnih boja, a veliki vilini konjici, nalik na helikoptere, uzdizali su se prema nevidljivim krošnjama drveća. Vrhunac ovog veličanstvenog prizora predstavljala je pojava kecala. Bio je to odrastao mužjak neusporedive ljepote, mada jedva nešto veći od goluba. Leđa mu je prekrivalo sjajno zeleno perje iz kojeg su izvirala potpuno crna krila. Perje iste zelene boje ukrašavalo mu je glavu i vrat, dok su mu grudi bile crvene kao krv. Najljepši na ovoj ptici bio je rep, ne onaj pravi koji je crno-bijele boje nego niz zelenih pera, svako duže od prethodnog, koja su padala u obliku slapa završavajući se s dva pera dugačka jedan metar. Kecal se gnijezdi u stablima mrtvog drveća, na visini 8-10 metala od tla. Obično se useljava u napuštena gnijezda jedne vrste malih papiga. Von Hagen je otkrio šest ovakvih gnijezda, prilično udaljenih jedno od drugog. Pri dnu svakog stabla s gnijezdom podigao je neku vrstu platforme s koje je sasvim nesmetano mogao promatrati ovu pticu. Njegov strah da će je na ovaj način preplašiti pokazao se potpuno neopravdanim. Kecal nije pokazivao ni najmanju uznemirenost zbog prisustva čovjeka. Skoro istovremeno sve ženke su položile po dva jaja svijetlo plave boje. Za vrijeme ležanja na jajima mužjak je povremeno smjenjivao ženku omogućujući joj da izađe iz gnijezda i pribavi sebi hranu. Poslije 18-20 dana izlegli su se mladunci. Prvih deset dana roditelji su ih hranili kukcima, a zatim su im davali sažvakanu i poluprobavljenu smjesu od divljih plodova. Tri tjedna kasnije mladunci su dobili perje i postali dovoljno odrasli da izlete iz gnijezda. Trebalo ih je preduhitriti i uhvatiti prije nego što izađu. U toku noći von Hagen je sa svojim pomoćnicima uhvati devet mladunaca. Postupno su ih naučili da jedu iz ruke i kad su se uvjerili da neće mnogo patiti u zarobljeništvu, krenuli su sa svojim dragocjenim teretom prema luci Puerto Cortes. Zahvaljujući brižljivoj njezi u toku putovanja mladunci kecala su sigurno stigli do luke gdje su ukrcani na brod koji ih je šest dana kasnije iskrcao u New Yorku.

eto...neka ga...--Branka France 09:43, 7. rujan 2007. (CEST)

i ovo treba preusmjerit na Dugorepi kecal. Postoji i novčanica kecal, gvatemalska valuta. --Zeljko (razgovor) 03:14, 11. prosinac 2008. (CET)