Razgovor:Globe kazalište

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Globe kazalište.
Rad na člancima

Kazalište Globe sagrađeno je 1599. S vanjske je strane mjerilo 25 naprema 25 metara, dok je unutarnja površina iznosila 17 metara, od čega je samo pozornica zauzimala gotovo polovicu.

S unutarnje strane su bila tri reda galerije s pogledom na dvorište, odnosno parter, gdje su stajali siromašniji gledatelji. Sama je pozornica bila isturena u parter, tako da su glumci, kad je kuća bila puna, bili okruženi sa tri strane. Straga pozornice, na svakoj strani, bila su dva pristupa kroz dvoja pobočna vrata. Iznad pozornice protezala se galerija, ili gornja pozornica, koja je mogla poslužiti da se izvede neki prizor na povišenu mjestu. Prostor u pozadini pozornice, ispod balkona, bio je poznat kao “garderoba” ili “mjesto iza pozornice”. Pozornica nije imala kulisa. Obično nije bila sakrivena zastorom, no kada bi se zastor navukao, pružao bi pogodnu unutarnju pozornicu za različite svrhe – grobnice, spilje, radne odaje ili spavaonice. Plavi zastor u pozadini označavao je dan, a crni zastor noć. Prije pojedinih prizora istakli bi na pozornici motku s pločom na kojoj je pisalo gdje se radnja odvija, u šumi , na dvoru ili negdje drugdje. Unutarnja se pozornica često upotrebljavala za stalne prizore, npr. krčme ili spavaonice. Na kazališnoj zgradi isticali bi zastavu u dane kad su se igrale predstave, a na njoj je pisalo: Totus mundus agit histrionem( Cijeli svijet se grči, pretvara, muči, preokreće, igra i izigrava). Budući da nije postojao veliki zastor, koji bi sakrio cijelu pozornicu, svi su prizori na glavnoj pozornici počinjali ulaskom, a završavali izlaskom glumaca.

Scenske upute u ranjim izdanjima drama bile su obično oskudne i formalne, ali katkada bi ipak označile način izvođenja. Sastav pozornice je znatno utjecao na drame. Kad bi se glumac našao na tzv. apron stage, dolazio bi ravno među gledatelje i bio stoga u najtješnjem dodiru s njima. A ne kao u modernom kazalištu, gdje ga od publike dijeli, ili zastor, ili svjetlo i tama. Dekoracija, dakako, nije bilo nikakvih, a predstave su davane pri danjem svjetlu. Glumac elizabetskog doba bio je prema tome, lišen svih onih efekata, koji se na modernoj pozornici stvaraju pomoću rasvjete, dekoracija i dotjeranih glazbenih efekata. Predstave su počinjale rano popodne i trajale su dva do dva i pol sata. Na kraju svake predstave bio je ples za gledatelje, a glumci su svima zaželjeli laku noć i predložili da se svi zajedno pomole za kraljevo zdravlje.

Poezija je bila prirodno sredstvo dramskog govora, osobito u uzvišenim momentima, i dobar je glumac mogao da ponese svoje gledaoce ganutljivim učinkom retorike.

Najbitnija razlika između modernog i elizabetskog kazališta bila je u tome, što su se sve elizabetske drame glumile pri danjem svjetlu. U tančine je bila izrađena upotreba zvukova, koji su se davali trubom. U scenskim uputama često nalazimo izraze: sennets, tuckets, alarums, retreats, flourishes. Kralj nikada ne ulazi ili izlazi, a da se ne oglasi truba. Na modernoj su pozornici ti glasovi trube obično beznačajni, dok su na elizabetskoj imali znatan psihološki učinak.

U kazalištu Rose drame su se davale po utvrđenom redu. Družina je imala na repertoaru priličan broj drama, a svako je poslijepodne izvodila drugu. Nova bi se drama održala kroz prosječno deset predstava. Popularne drame davale bi se češće, dok su one, koje nisu imale uspjeha, skinute s repertoara nakon drugog ili trećeg izvođenja.

Može se primijetiti da je glumac elizabetskog doba bio vrlo zaposlen, jer je neprestano učio nove komade. On nije imao vremena za duge, brižljive i iscrpne priprave. Glumačka družina elizabetskog doba bila je “društvo glumaca”, koje je poslovalo na principu dionica. Glumci su bili dioničari tog društva, što je pridonijelo da je družina ostala čvrsta. Obično je bilo deset od petnaest redovitih dioničara, koji su učili posao i koji su na kraju i sami mogli postati dioničari.

Shakespeare je morao pisati za svoju družinu, onakvu kakva je bila. On stoga nije mogao stvoriti karakter, za koji družina nije imala glumca, pa se primjećuje, kako se stalni tipovi u njegovim dramama ponavljaju. U njegovo doba, pa sve do Restauracije, žene se ne pojavljuju na pozornici. Ženske uloge igraju dječaci, ali to su mogli igrati samo dok im se glas nije počeo mijenjati.