Razgovor:Harmica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Harmica.
Rad na člancima

U donjem tekstu potrebno je najprije reći što je i gdje je Harmica, a potom se treba odlučiti je li ovo zapravo članak o Harmici ili o Ivanu Perkovu, te na kraju sve dovesti u enciklopedijski stil pisanja.--Donatus 15:21, 3. siječanj 2007. (CET)


Broj stanovnika[uredi]

Prema popisu iz 2001.godine 247

Značenje riječi Harmica[uredi]

Maltarina, vratarina, tridesetnica, mitnica ili harmica, tek su neki od češćih naziva za ono što danas svi poznajemo pod terminom carina. Ako baš želite preciznije objašnjenje, onda vam se carina na uvoz stranih roba nekada nazivala maltarina, tridesetnica ili harmica, a porez pri prometu domaćom robom vratarina. Sam naziv tridesetnica svakako dolazi od ubiranja poreza u visini od tridesetog dijela vrijednosti robe ili jednostavnije rečeno 30%. Harmica je ustvari tek mađarski naziv za tridesetnicu, a carina se upravo tako zove, jer se ubirala za samoga cara. S obzirom, da je i dan danas tako zovemo, postavlja se pitanje, da li je careva zaista nestalo ili možda ne ili se tek drugačije zovu. Recimo država. Maltarina dolazi od njemačke riječi "Maut", a mitnica od "Miete". Ijedno i drugo u prijevodu znači porez na prolaz ili porez na uživanje nekog posjeda. Kako god, u ta minula vremena ubiranje tih vrsta nameta nije bilo baš previše jasno i precizno razgraničeno, pa su se porezi i na domaću i na uvoznu robu ubirali zajedno. Mislim, da onda nikoga nije previše brinuo točan naziv, više je to bilo usmjereno k njegovoj novčanoj vrijednosti. Ubiralo se najčešće na cestama, prijelazima preko rijeka ili na ulazima u gradove i trgovišta.

Slavni ljudi[uredi]

  • Ivan Perkovac (Rođen u Harmici 23.5.1826. – Umro u Samoboru 16.4.1871.) publicist. Urednik „Pozora“ i „Vienca“. Zastupnik u hrvatskom saboru.Tajnik Matice hrvatske

Pripovijetke :Župnikova sestra i Stankovačka učiteljica pisane s vidnim realističkim sklonostima(djelovao na Šenou). Zanimljive memoarske bilješke, pune podataka o nesretnoj Jelačićevoj intervenciji 1848.

Ivan Perkovac rođen je u Harmici kod Brdovca, 1826. Pokrenuo je niz novinskih izdanja, od kojih valja posebno istaći Pozor (kasnije Obzor). Surađivao je u Gajevim Novinama i Kušlanovom Slavenskom jugu, te uređivao časopis Matice hrvatske Neven. Aktivno je sudjelovao u tadašnjem političkom životu Hrvatske, zalažući se za potrebu realne unije s Ugarskom, uz prethodno priznanje teritorijalne cjelovitosti i političke samostalnosti. Nakon sklapanja Hrvatsko - ugarske nagodbe više se posvećuje književnom radu, a jedan je od osnivača Vienca. Umro je u Samoboru 1871. godine. Nadgrobni spomenik djelo je Ivana Rendića, jednog od najistaknutijih kipara s prijelaza 19. u 20. stoljeće, a sastoji se od stiliziranog antičkog sarkofaga s velikim kamenim križem u sredini na koji je naslonjen ženski lik u narodnoj nošnji s vijencem u ruci. Ženski lik predstavlja Domovinu. Spomenik Ivanu Perkovcu podignut je i svečano otkriven 30. rujna 1875. godine, uz sjajan prigodni govor Augusta Šenoe. Prvi put je spomenik popravljan 1902. godine. Tom je prilikom u podnožju spomenika nađena već uništena metalna kutija s tekstom spomenice iz 1875. godine. Prepisan je i ponovno stavljen u podnožje spomenika. 1940 godine spomenik očišćen i konzerviran o trošku samoborskog općinskog zastupstva, a njegova je ponovna obnova bila neophodna. Podaci o Ivanu Perkovcu, grobnici sa spomenikom, obilježavanje Perkovčevih godišnjica, fotografije i ostalo nalazi se u pismohrani Samoborskog muzeja sakupljeno najvećim dijelom marom pokojnog gospodina Ivice Sudnika.

Nešto o životu Ivana Perkovca[uredi]

Preporoditelj Ljudevit Gaj (1809.-1872.), kao što se zna, bio je ujedno i vlasnik tiskare u kojoj je 1835.-1848. tiskao i izdavao glasovitu "Danicu". No, nakon 1848. godine od hrvatskoga preporoditelja Gaj postaje režimski čovjek pod Bachovim apsolutizmom koji od države dobiva golema sredstva za izdavanje službenih "Narodnih novina" i tiskanje tiskanica. Iako se hvalio da mu tiskara godišnje donosi 12.000-15.000 forinti zarade i time se prikazivao kao uspješan i častan čovjek prava istina je sasvim drukčija.

Gaj je tražio da mu se tiskarska usluga plati unaprijed. Tako je 1852. godine od financijskog ravnateljstva tražio predujam od 3000 forinti, od Odjela za bogoštovlje i nastavu (danas je to Ministarstvo znanosti i obrazovanja) traži 1853. monopol (ali ga, na sreću, nije dobio!) za tiskanje svih školskih udžbenika...

Taj isti Gaj nije 1855. platio neku globu te moli oprost od financijskog ravnateljstva. Godine 1856. državna blagajna opominje ga zbog neplaćenih kamata, a zagrebačkom Poglavarstvu 1854. nije podmirio dug za prodane školske knjige... Shvativši prljavu igru, Vlada 1853. otkazuje ugovor za izdavanje službenoga lista... Gaj financijski tone sve dublje, ali se svim snagama (i vezama) bori da javnost to ne dozna. Ponovno piše u Beč i moli 30.000 forinti subvencije, od cara ponovno traži 30.000 za "podmirenje dugova", opet unaprijed moli dvogodišnju subvenciju za "Narodne novine"...

Kamo je odlazio novac koji je stizao sa svih strana kao predujam za tiskanje knjiga možda nikada nećemo doznati. Pouzdano znam i to da je Gajevu tiskaru obilno pomagala i Matica hrvatska plaćajući unaprijed tiskanje knjiga koje su izlazile s velikim zakašnjenjem.

Sve što se čuva u NSK (zbirka rukopisa) samo je uvod u ono što sam pronašao u Hrvatskom državnom arhivu. Urednik Ivan Perkovac (1826.-1871.), bivši tajnik Matice hrvatske i prvi hrvatski profesionalni novinar (nije slučajno ulica uz Hrvatski novinarski dom prozvana njegovim imenom!), u najstarijem hrvatskom oporbenom listu "Pozor" (konkurencija režimskim Gajevim "Narodnim novinama") razotkrio je još 1863. Gajevu prevarantsku igru.

I kad je Perkovac (za kojega će Šenoa reći da je bio utjelovljenje poštenja i nepotkupljivosti) otkrio istinu u "Pozoru" 31. prosinca 1863. te objavio članak "Gajev konkurs", potegao je Gaj sve svoje doušničke (bio je poznat kao bivši "tajni savjetnik") i političke veze i uspio Perkovca strpati u zatvor ! Spis o tom procesu, kojim je 1864. Perkovac osuđen na 8 mjeseci zatvora, čuva se u zbirci rukopisa HDA i do danas je ostao neobjavljen i nepoznat!

Sve je počelo s knjižarom i papirničarom J. A. Kienreichom iz Graza koji je Gaju prodao papir u vrijednosti 10.000 forinti, ali Gaj to godinama nije platio. U međuvremenu se doznalo da i mnogi drugi vjerovnici u Zagrebu, ali i širom Hrvatske, potražuju od Gaja goleme iznose. Ukupni Gajevi dugovi popeli su se na gotovo 250.000 forinti!

Kad je Perkovac objavio istinu o Gaju, Stol sedmorice u Zagrebu 7. svibnja 1864. potvrđuje presudu Banskoga stola od 24. veljače 1864. zbog "zločinstva nastojanja zavedenja na neposlušnost, na uzbunu i odpor proti sudbenim odredbam (...) te osuđuje Ivana Perkovca na osammiesečni zatvor i gubitak jamčevine od 300 forinti".

Što je to Perkovac napisao i čime je prekršio zakon da je morao biti osuđen na 8 mjeseci tamnice? Prvo, Perkovac je otkrio da Gaj duguje knjižaru Kienreichu 10.000 forinti, da je presuda protiv Gaja pravomoćna ili će mu Kienreich zaplijeniti tiskarske strojeve. Drugo, otkrio je da Gaj vjerovnicima (bilo ih je otprilike 70!) duguje oko 250.000 forinti, a da sva Gajeva imovina ne vrijedi više od 80.000 forinti. Stoga je Gaj proglasio stečaj da se što bezbolnije izvuče iz dugova.

A sad ono treće, najvažnije: kako bi iskoristio opću pomutnju, Gajevi su fiškali počeli obilaziti vjerovnike uvjeravajući ih da će, potpišu li priznanice, dobiti četvrtinu stvarnoga duga, ali samo ako to ne doznaju ostali vjerovnici... Dakle, sa 1000 forinti Gaj je kanio otkupiti 4000 forinti duga! No, ni tu priči nije kraj. Vjerovnici su osnovali tvrtku "Gaj i društvo" sa sedmeročlanim odborom na čelu. Od prihoda tiskare podmirivat će se kamate, porezi, troškovi i plaće zaposlenika. No, Gaj je i to izigrao: izabrao je svoje ljude u odbor, a sebe postavio na čelo tvrtke, tako da ni za sljedeće tri godine nijedan vjerovnik nije dobio ni forinte!

O tome Perkovac piše: "Tako se dogodi u historiji stečajevah nečuveno čudo (...) da je nov odbor upravu svega kolikoga imutka povjerio samomu g. Gaju, da njime upravlja na korist vjerovnikah ! On sada uživa kuću i imanje, štampa svoje novine u vjerovničkoj tiskarnici; al neplaća nikomu ništa (...) ni poreze, ni kamate, ni vjerovnike (...) akoprem osim toga vuče plaću od 2.500 for. kao urednik službenih novinah; a sve to na očigled oblastih od jednoga kr. savjetnika.

Pozivlje se štovano hrvatsko obćinstvo, neka kaže, je li to u redu? Neka kaže, valja li to, da dužnik obiluje a vjerovnici stradaju? Neka izjavi, je li tobožnja lojalnost dovoljan štit i od ovakova postupka? Neka kaže, ima li tomu zlu u Hrvatskoj lieka?"