Razgovor:Ivo Kozarčanin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Ivo Kozarčanin.
Rad na člancima


Ovo je preneseno sa stranice Hrvatska Dubica, pa kome se da, neka postojećem članku doda dijelove kojih još nema. --Zmaj 09:39, 15. veljače 2006. (CET)

Ivo Kozarčanin rođen je 14.listopada 1911. u Hrvatskoj Dubici. Djetinjstvo provodi u mađarskom mjestu Oreglak, gdje mu je otac Stjepan po zanimanju željezničar 1913. godine, bio premješten. Po završetku Prvog svjetskog rata vratili su se u Hrvatsku Dubicu,a u rujnu 1918. godine Ivo kozarčanin upisuje prvi razred Niže pučke škole, koju završava 1922.godine i ujesen pohađa trgovačku školu u Bosanskoj Dubici. Nezadovoljan poslom šumskog radnika otac Stjepan sa starijim sinom Lukom seli u Zagreb, dok u Hrvatskoj Dubici ostaje majka Marija s nejakim sinovima. Ubrzo majka marija s djecom seli u Zagreb, Ivo Kozarčanin živi s bakom Katarinom i djedom Antunom u Hravtskoj Dubici. U ljeto 1923.Ivo Kozarčanin se također preseljava u zagreb kod roditelja gdje pohađa građansku te potom 1926. Državnu mušku učiteljsku školu koju završava 1932. godine. 1932. godine upisuje Filozofski fakultet u Zagrebu. 25. lipnja 1933.godine oženio se sa učiteljicom iz Mihovljana Marijom Bengez. Od jeseni 1933. do proljeća 1935. žive odvojeno /Marija u Desiniću,a Ivo u Zagrebu/, zatim su do jeseni 1938. zajedno u Zaprešiću, te potom u Stenjevcu. Ivo Kozarčanin uzdržavao se uglavnom sam pisanjem za novine i časopise,a od 1937.stalno je zaposlen kao suradnik kulturne stranice "Hrvatskog dnevnika" U sljedeće tri godine objavio je dvije knjige i dva romana, a uz to mnoštvo kritika, osvrta i recenzija, Fatalne 04.veljače 1941., negdje oko 2 sata poslije ponoći, dok se vraćao pješice Ilicom kući u Stenjevac nakon što je s društvom proveo neko vrijeme u gostionici, došavši do tadašnje Topničke vojarne na Črnomercu, stražar na ulaznim vratima Milija Jovanović obratio se Kozarčaninu povikom "Stoj" Ovaj to nije čuo ili zbog nekog drugog razloga nije bio sposoban procijeniti složenost trenutka, te nije stao. Stražar Milija Jovanović, stranac u ovom gradu i narodu, ne upozorivši kako je morao nadolazećeg pješaka po drugi odnosno treći put, odmah ispalio smrtonosan metak prema Kozarčaninu koji ga je pogodio u prsa. Ivo Kozarčanin pao je na tramvajske tračnice i umro. Ovim događajem bila zaprepaštena šira javnost Baovine Hrvatske kaoi i poštovatelji njegovih knjževnih djela kao i hrvatsko rodoljubno pučanstvo. Na Kozarčanovom pogrebu 06. veljače 1941. na Zagrebačkom groblju - Mirogoju bili su prisutnipredstavnici Društva hrvatskih književnika, udruge slovenskih pisaca iz Ljubljane i Maribora, kao i predstavnici drugih hrvatskih ustanova. Pokojnik je pokopan u arkadama u grobnicu hrvatskih žrtava jugoterora u kojojsu počivali Stjepan Radić i drugi. 1945., netko od partizanskih osloboditelja sjetio se tvrdi jedan neimenovani pisac, da Kozarčaninove zemne ostatke treba premjestiti u novi dio Mirogojskog groblja, što je i napravljeno. Kada se pokojnikova obitelj obratila Vladimiru Nazoru, tadašnjem predsjedniku Prezidija Hrvatske,da se ta nepravda ispravi, njegovom intervencijom zemni ostaci Ive Kozarčanina vraćeni su u grobnicu u arkadaam gdje i danas počiva. Prva objavljena pjesma je "Unmiranje" (1928.) Prva objavljena knjiga mu je zbirka novela "Mati čeka"/1934./, zatim zbirka pjesama "Sviram u sviralu" (1935.); Ciklus lirskih pjesama s naslovom "Tuga ljeta" objedinio je u skupnoj knjizi "Lirika" s pjesnicima Antunom Nizeteom, Ivanom Dončevićem i Radovanom Žilićem; roman "Tuđa žena"(1937.); roman "Sam čovjek"(1937.); zbirka pjesama "Mrtve oči"(1938.); zbirka novela "Tihi putovi" (1939.). Nakon smrti objavljene su slijedeće knjige: "Mrlje na suncu"; novele 1971. i izbor poezije i proze u 131. knjizi kolekcije"Pet stoljeća hrvatske književnosti"(1975.).Sva navedena knjižna izdanja objavljena su u Zagrebu. Rukopisna ostavština Ive Kozarčanina nalazi se u posjedu sina i kćeri u Samoboru.U toj ostavštini nalazi se i zbirka književnih kritika s naslovom "Za dostijanstvo književnika" Kao kritičar Ivo Kozarčanin je pisao o Miroslavu Krleži /Jadranska vila, broj 6. i 7., Omiš 1929., pisao je i o Podravskim motivima, Baladam Petrice Kerempuha, romanu "Na rubu pameti", također je još pisao o Dragutinu Tadijanoviću/zbirka lirike "Dani djetinstva/,Augustu Cesarcu /drama "Sin domovine" o Eugenu Kvaterniku/i Tinu Ujeviću /eseji i pjesničke proze/. O književnom djelu Ive Kozarčanina pisali su kritičari: Antun Barac, Milan Selaković, Josip Bogner, Krsto Špoljar idr.. U novije vrijeme 1998. godine objavljen je roman" Sam čovjek" u izdanju nakladnika Riječ -Vinkovci koju je priredio Goran Rem. U zaprešiću na kući postavljena je spomen ploča Ivi Kozarčaninu. Danas Osnovna škola u Hrvatskoj Dubici nosi ime književnika Ive Kozarčanina, kao i čitaonica i knjižnica u Hrvatskoj Dubici.