Razgovor:Vukolaj Radonjić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Vukolaj Radonjić.
Rad na člancima

Guvernadurstvo nije ukinuto nikada[uredi]

  • Najuljudnije zahtijevam da prekinete ili bar preskočite pisanje o "ukidanju guvernadurstva" od strane Petra II, jer NIJE GA ON UKINUO. (Niti je guvernadurstvo uopće ukinuto ni do danas NI JEDNIM OFICIJALNIM AKTOM)."Posljednji guvernadur" Vukolaj Radonjić je umro, ali to ne znači da je guvernadurstvo ukinuto.


Vukolaj Jovanov Radonjić (Njeguši, oko 1765. - Kotor, 1832.) bio je posljednji crnogorski gubernadur. Naobrazbu je završio u Plemićkoj Akademiji u Šklovu (Bjelorusija) otvorenoj [1778]. god. , gdje je stekao i titulu kavalijer i dobio orden svete Ane. Kada je Petar I iz Beča doputovao u Šklov 1.IX 1786 zatekao je u toj vojnoj akademiji Vukolaja koji se tu školovao. Bio je oženjen Stanom Vukovom Petrović (Njeguši, oko 1775. - Kotor 28. rujna 1855). Još za života njegovog oca gubernadura Jovana Radonjića Jovan Radonjić vršio je dužnost gubernadura (1798-1799) i kao gubernadur bio član crnogorske Narodne skupštine (skupćina), kao i njegov brat od strica-protopop Stanko Radonjić. Bio je i nahijski sudac od 23. rujna 1799. godine. Za gubernadura je formalno izabran 15. 05. 1804. godine na općenarodnoj skupćini, poslije smrti svoga oca. Na Ugovoru proglašenja ujedinjenja između Boke i Crne Gore u Dobroti, 29. listopada 1813. godine, pored potpisa vladike Petra I, stoji potpis gubernadura Vukolaja Radonjića u ime cijele Crne Gore i Brda, kao i ostalih glavara drugih općina. Premda neki povjesničari tvrde da Vukolaj nije imao nikakvoga utjecaja ni funkcije u Crnoj Gori poslije formalnoga vraćanja gubernadurstva, vidimo da to ne može biti istinito jer je upravo potpisan kao vrhovni gubernadur. Također, Vukolaj je zapovijedao skupinom od 3.000 ljudi u boju kod utvrde Trojica (Kotor) i kod Vučijeg ždrijela u protjerivanju Napoleonovih vojnika ( o tijeku bitke lijepo govori pjesma "Gorsko kare".Evo što stoji o navodnom oduzimanju i vraćanju titule:"Unatoć bliskosti i povjerljivih veza guvernadura Radonjića s Austrijom, povjesnica nema niti jednoga dokaza da su oni radili na podrivanju neovisnosti i slobode Crne Gore. Dapače, guvernaduru Radonjići su hrabri akteri svih vojnih operacija i vješte diplomate koje su kod Austrije radile na potpori neovisnosti i slobodi Crne Gore. Takvo stanje stvari je uvećalo i održalo njihov ugled među Crnogorcima. Kada je Petar I. 1818. lišio Vukolaja Radonjića zvanja guvernadura, u stvarnosti se to nije realiziralo, jer je on imao snažne sljedbenike u crnogorskim vođama (original – glavarima)." Otvorena negodovanja protiv guvernadura otpočela su prvo u Crmničkoj nahiji, koja je, po svoj prilici, podstakao serdar Savo Plamenac ( inače je Savo Plamenac bio oženjen vladikinom sestrom). On je sakupio nahijski sabor, na kome su uzeli učesca svi serdari, vojvode, knezovi i sva Crmnička nahija, budući da su “razumjeli poodavno kako guvernadur Vuko Radonjic upire protiv volje i misli našega gospodara vladike Petra ”. Polazeći od takvog “saznanja”, sabor je jednodušno zaključio -”Mi smo pod kletvom, kako i vi, da nemamo imati ni držati, ni poznati u našu zemlju za gospodara nikoga razmo vladike”. Sabor je odlučio da gubernadur Vukolaj nije imao pravo da ništa piše u ime svega naroda crnogorskoga i brdskoga zato što je takva vlast data samo gospodinu mitropolitu. Medjutim, istina je da je još na majskom zasijedanju 1805. godine po Projektu čiji je posmatrač i učesnik bio Stefan Sankovski, centralni organ izvršne vlasti predstavljalo je praviteljstvo, odnosno Senat, sastavljen od Senata starih i Senata Mladjih. Praviteljstvo je obavljalo sve poslove iz sfere unutrašnje i spoljne politike, vodilo brigu o očuvanju unutrašnjeg poretka, o blagostanju naroda i rasporedjivalo zemaljsku gvardiju na ispunjavanju državnih odluka i rješenja..(U članu 6. po Projektu je guvernaduru dato pravo kao prezidentu praviteljstva Senata Starih ,da raspusti Skupćinu ).Isto tako izjednačena je uloga vladike i gubernadura. Pod optužbom da je sa svojim bratom Markom činio razne prijestupe i prkosio vladiki Petru II Njegošu morao je vratiti općecrnogorski pečat,u originalu mohur (koji je pripadao najprije njegovom djedu prvome Crnogorskom gubernaduru Stanislavu, a potom njegovomu ocu gubernaduru Jovanu).Takodjer se nije slagao sa testamentom kojeg je vladika “izdiktirao” Simi Milutinoviću , gdje je potvrdio Radivoja Rada Tomova za nasljednika. Kada je vladika umro vodeće zemaljske starješine su izdale strogu naredbu: da “ide Kuluk po svoj Crnoj Gori i da čita testament u svakojemu plemenu”, a da ne može nitko “suprotivan biti zavještanju, pod kastigom smrtnim”. Vukolaj nije imao povjerenja u Simova pisanja jer Sima Milutinović je, inače, bio sklon takvim manirima; on nije bio narodni sekretar koji je doslovno prenosio na hartiju vladičin red misli. (B.Pavićević-Petar I Petrović Njegoš). U sukobu dvije struje u crnogorskom starješinskom sloju, svi su svestenici bili na vladicinoj strani, a broj onih sto su podrzavali guvernadura bio je zanemarljiv. U to doba je bilo 12 manastira sa 28 monaha i jeromonaha i oko 80 crkava. Svi sveštenici koji su bili na vladičinoj strani su 29 sveštenika (U drugoj odluci nalazi se i ova rečenica:” I tako mi svi svještenici i vlast duhovna koja bi u njegovu deržavu pofaljujemo i potverdjujemo njegove uredbe što mu najpotonji testamenat izgovara...” ,tek poslije dvadeset i devet sveštenih lica nalazi se na ovoj odluci i svojeručni guvernadurov potpis, mada je njemu mjesto bilo da se potpiše sa narodnim glavarima na prvoj odluci. Na str. 75 ( Njegoševo ukidanje guvernadurstva) stoji:”Guvernadurovu želju da se omete odobrenje testamenta Petra I i potvrda Rada Tomova za njegovog nasljednika vidimo i iz odluka narodnih predstavnika od 20. X 1830.god. Vladavina Petra I i Petra II je od samog početka počela dobijati izrazito monarhistička obilježja. Njihovi nasljednici se biraju na narodnim saborima : Mitar Stijepov Petrović na saboru 1806, a poslije njegove smrti 1807. na tu dužnost je izabran Djordjije Savov Petrović, dok je konačno 1830. dužnost nasljednika po vladičinom testamentu, dobio Radivoje Tomov Petrović. Time je pored ostalog sankcionisano i pravilo da dužnost vladike-zemaljskog gospodara ne može bez krvi izaći iz porodice Petrovića. Tako je dana 16. siječnja 1832. godine bio je izveden pred sud, osuđen, a kazna je bila da se on i njegov rodni brat Marko Radonjić metnu u okove i zatvore u špilji Cetinjskog manastira (kasnije po njima nazvanoj Guvernadurica), te da se 32 člana njihove obitelji protjeraju na austrijski teritorij (Kotor). Imovina im je bila zaplijenjena i podijeljena, a kuće zapaljene i srušene do temelja. Od njih je traženo da prodaju svu svoju imovinu i u Primorje, inače "sve dotle Vukolaj i Marko neće biti oslobođeni iz tamnice ".Vukolaj je pušten 20. 04. 1832. pod pratnjom gvardije (straže) odveden je u Kotor, gdje je ubrzo umro 30. 05. 1832., o čemu postoji zapis i danas u kotorskoj bolnici. Članovi njegove obitelji (prije svega Vukolajev brat Marko koji je istodobno tamnovao sa svojim bratom Vukolajem te tako bio svijedok) su tvrdili da je umro od posljedica tamnovanja na Cetinju.

Zanimljivosti[uredi]

  • Iz pisma Jeremiji M.Gagiću cetinje, 22.XI 1830. koje je uputio Njegoš:

"...Naš gospodin gubernator Vukolaj Radonić pošao je u okolinu kotorsku, na Puč,i tu se sastao s nekakvijem ljudima cesarskim, imajući namjeru predati im Crnu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino......Odoše neki Crnogorci u Kotor, i tu čuju za njega gdje se nalazi, tu ga nadju i snjime se popsuju....pa odande brže dodju k nama i kažu sve kako je....Pošlju za gubernatora da dodje.Zapitaju ga kakvu je potrebu imao u konobi Sima Oraovčanina na Puč, a on im odgovori:Ć Imao sam prešu moju, a i za narodsku korist, ter sam pisa jednu knjigu ruskom konsulu u Dubrovnik".(Dakle upravo Jeremiji Gagiću, a ne austrijskom generalu kako je optužen).Glavari su odlučili da vas pitaju da li je što vama pisao,ako jeste oni će ga lišiti čina, a ako pak ne bude vama pisao, onda da ga ubiju i da mu ne ostave traga u Crnoj Gori od njegove obitelji."

  • Dakle, guvernadur je moguće sasvim jednostavno otišao u konobu Sima Oraovčanina kao i svaki drugi gost konobe, ili je iako doista pisao neko pismu ruskom konzulu u Dubrovniku iskoristio svoje ovlašćenje koje je imao još od svibanjske skupćine 1805.godine na kojoj je po Projektu bio posmatrač i učesnik Stefan Sankovski, kada je izjednačena uloga vladike i guvernadura za sve poslove iz sfere unutrašnje i spoljne politike, kao i da bude prezident praviteljstva Senata Starih . U članu 6. po Projektu je guvernaduru dato pravo da raspusti Skupćinu. (Iz knjige B. Pavićevića "Petar I Petrović Njegoš".)
  • Citat na izvornom crnogorskom jeziku iz knjige "Guvernadursko-mitorpolitska kontroverza crnogorske istoriografije" akademika Radovana Radonjića:

"Izvjestan razlog da se i tako može razmišljati o čitavom slučaju, daju barem tri momenta. Jedan momenat se odnosi na činjenicu da ni o skupu (kako god se on zvao i ko god da je na njemu bio) na kome je guvernaduru izrečena smrtna presuda, ni o presudi samoj, nema inforamcija van onih koje u svojim pismima i izvještajima ruskim diplomatama i austrijskim vlastima u Boki i Dalmaciji daje Petar II Petrović. Drugi momenat bi se mogao “prepoznati” u tome da Vuko Radonjić, uprkos iskustvu sa mitropolitovim ljudima koji su se “nagnali” na Puč u noći izmedju 15. i 16. novembra 1830. godine i uprkos tome što je već bio osuđen na smrtnu kaznu pa pomilovan, nije prestajao da radi, niti se krio, a prema pisanju Rista Dragičevića čak se i mitropolit Petar II (mada je tada još uvije tek kaludjer – F.R.napomena),zauzimao za “bivšeg guvernadura” i molio glavare “te su Radonjića izabrali za člana Senata”, što se “vidi iz opširne presude od 4./16/ januara 1832. godine, kojom je riješeno da se Radonjić zatvori, a njegova porodica protjera iz Crne Gore”.(Risto J. Dragičević:Njegoševo ukidanje guvernadurstva) Treći momenat bi se, u nešto smjelijoj interpretaciji njegovog iskaza, mogao naslutiti kod Branka Pavićevića, koji, vjerovatno nimalo slučajno, kaže da je za zatvaranje Vuka i Marka Radonjića i protjerivanje njihovih porodica iz Crne Gore 1832. godine “donesena pismena odluka Senata”. Ne čini se realnom pretpostavka da Pavićević, ili neki od drugih autora, ne bi pomenuli postojanje takve “pismene odluke” iz 1830. godine da ju je bilo, kao sto je teško pretpostaviti da bi Risto Dragičević, da postoji ikakvih drugih “repera”, vrijeme druge guvernadurove smjene određivao samo na osnovu datuma pisama mitropolita Petra I guvernaduru Vuku Radonjiću i pisama ruskog konzula u Dubrovniku Jeremije Gagića novom duhovnom poglavaru, Petru II(U to vrijeme još uvije tek kaluđer). Na osnovu čega onda istoričari govore o smrtnoj kazni i aboliciji? Kako uopšte znaju da je bilo i jednog i drugog, ako o tome “izvorno” nijesu mogli da pročitaju ništa izvan onoga što je u tom pismu na tu temu napisano i uz “najkreativnije tumačenje”, ne mogu tako što utvrditi?

Portret Guvernadura Vukolaja Radonjića [[1]]

Akademik Radovan Radonjić "Guvernadursko-mitropolitska kontroverza u crnogorskoj istoriografiji"

Naravno da je ukinuto i predlazem da redakcija skine onaj znak o osporenoj tacnosti. Stvarno su malo jaci argumenti i dokazi koje djecurlija pise na free forumima koje jos sami redaguju i gdje su sami jedini ucesnici. Sa istim elanom se moze osporiti da je Zagreb glavni grad Hrvatske jer u historiji ne postoji ne postoji dokument u kojem eksplicitno pise da Vinkovci nijesu glavni grad. --Rovci (razgovor) 16:42, 12. ožujka 2010. (CET)

Guvernadurstvo nije ukinuto nikada, jer ga nije imao tko ukinuti[uredi]

Ako gosp. "smatra" da je "naravno" ukinuto, neka nas udostoji i ubjedi nas validnim oficijalnim aktom Odluke o ukidanju (koja nikada nije postojala kao ni famozni "neki novi na brzinu sastavljeni Senat" u tome trenutku za potrebe kaludjera Radivoja Petrovića 1830. godine. Takodjer, zahvalan sam gospodinu koji me je jako podmladio, te me sa mojih 57 godina naziva djetetom. --junackopleme (razgovor) 02:37, 11. prosinca 2010. (CET)