Razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske 1990.

Izvor: Wikipedija

Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“ 1990. uoči agresije na Hrvatsku dogodila se 23. svibnja 1990, kada je Vlada Socijaldemokratske partije Hrvatske SDP-SKH - svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora s HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata - predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA, neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku. Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi - uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračno naoružanja, te lako topništvo: s iminentnom opasnosti od ratnog sukoba morala se potom Hrvatska suočiti praktično lišena ratne tehnike, izuzev skromne količine lakog pješačkog naoružanja kojim su raspolagale policijske postrojbe, lovačkog, muzejskog i trofejnog oružja.[1]

Ustroj teritorijalne obrane bio je utemeljen na odredbi članka 239. tadašnjeg ustava SFRJ prema kojem su republike - tako i SR Hrvatska - imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Analognu odredbu sadržavao je i članak člankom 237. tadašnjeg Ustava SR Hrvatske.

Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO, kojega je imenovalo i razrješavalo dužnosti tadašnje predsjedništvo SFRJ na prijedlog Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske; tu je dužnost u trenutku predaje oružja JNA 1990. godine obnašao bivši premijer Ivica Račan.

Procijenivši da zapadnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj treba oduzeti oružje Teritorijalne obrane, Generalštab oružanih snaga SFRJ donio je 14. svibnja 1990. zapovijed o oduzimanju oružja, s potpisom načelnika generalštaba JNA generala Blagoje Adžića. Naredbom se kompletno naoružanje i streljivo Teritorijalne obrane predaje na smještaj i čuvanje JNA.

Različitost stanja u Sloveniji od onoga u Hrvatskoj u pogledu predaje naoružanja Teritorijalne obrane može se pripisati višem stupnju nacionalnog jedinstva u procesu stjecanja neovisnosti Slovenije: doduše je narod i u Hrvatskoj posve jasno bio uz osamostaljenje - na narodnom Referendumu o hrvatskoj samostalnosti u svibnju 1991. godine je čak 93,4 posto glasača podržalo suverenitet RH, a 92,18 posto glasača podržalo raskid veza sa SFR Jugoslavijom - ali je dio političke elite koji je prethodnih desetljeća upravljao Hrvatskom bio slabo ili nikako sklon osamostaljenju.

Za razliku od Slovenije, gdje su republičke vlasti odlučno odbile razoružati Teritorijalnu obranu, u Hrvatskoj je oružje je predano bez protivljenja Ivice Račana i SKH-SDP; ta je akcija zahvaljujući hrvatskim kadrovima u vrhu zapovjednog lanca Teritorijalne obrane Hrvatske provedena vrlo brzo i učinkovito.

Više od polovice naoružanja Teritorijalne obrane nalazilo se u skladištima TO koja su se nalazila u sastavu kompleksa vojarni pod nadzorom JNA. Ostatak se nalazio u skladištima društveno političkih zajednica (općina) i radnih organizacija (poduzeća). Na području V. vojne oblasti naoružanje, streljivo i oprema Teritorijalne obrane čuvalo se u 364 objekta, od čega je 178 objekata bilo u kompleksima JNA, a 186 skladišta se nalazilo izvan vojnih kompleksa. Nakon akcije razoružavanja JNA i MUP Srbije pojačali su sprovođenje operacije Štit i Operacije Proboj.[2]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Primjer strojnice iz splitskog muzeja, prikazan na HRT-u.
  2. Buljan, Joško; Tajne srpske operacije koje nisu mogle zaustaviti put prema nezavisnosti. Hrvatski tjednik, 12. listopada 2017., str. 16-19