Religija u Ujedinjenom Kraljevstvu

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Religija u Ujedinjenom Kraljevstvu zastupljena je s nekoliko vjerskih zajednica.

Povijest[uredi VE | uredi]

U starom vijeku ovdje su se štovali plemenski kultovi. U starorimskoj državi štovala su se rimska božanstva. U toj su religiji bili utjecaji starogrčke i etruščanske religije. Pojava kršćanstva uskoro je došla na otok Britaniju. Kršćanstvo se brže širilo uz zapadnu polovicu Britanije i otok Irsku, nego uz istočnu polovicu. Cornwall, Wales, zapadna Engleska i zapadna Škotska i sjeverna Irska primili su kršćanstvo od 2. do 5. stoljeća, a istočna polovica otoka Britanije primila je kršćanstvo od 5. do 9. stoljeća. Na sjevernoj granici Rimskog Carstva, uz Hadrijanov zid, raširio se kult Mitre, koji je bio i na području današnjeg Walesa i Londona, zatim kultovi Jupitera Dolichenskog. Na jugu su postojale stare zajednice židovskih vjernika. Seoba naroda donijela je valove poganih Germana. Normanska osvajanja pridonijela su dolasku skandinavske religije. Skandinavski element pokršten je do 12. stoljeća. Ujedinjeno Kraljevstvo je od pokrštenja tradicijski kršćanska zemlja zapadne Crkve, t.j. rimokatoličanstva, sve do pojave anglikanizma. Velika šizma zaobišla je ove zemlje. Zapadni raskol odrazio se da su rimokatolici u Engleskoj i Sjevernoj Irsrkoj bili uz rimskog papu, a u Škotskoj uz protupapu iz Avignona. Protestantizam se postupno proširio, ali smjenu katoličanstva kao dominantne vjere donio je anglikanizam. Anglikanci su u početku najjača uporišta imali na jugu Engleske. Sjeverna Irska, Wales, jugozapadna Škotska i središnja Engleska imali su oko 1560. važan udio anglikanaca, kalvinisti i cvinglijanci bili su važni udio stanovnika u Škotskoj i središnjoj i sjevernoj Engleskoj. Rimokatolici su se održali kao važni udio stanovnika u Sjevernoj Irskoj, Walesu, središnjoj i sjevernoj Engleskoj te Škotskoj. Ostali protestanti činili su manji udio stanovnika. U Ujedinjenom Kraljevstvu su od uspostave anglikanizma rimokatolici bili smatrani kao čimbenikom nestabilnosti. Kralj Henrik VIII. prekinuo je sveze s Katoličkom crkvom iz straha da bi katolici mogli ugroziti sigurnost kraljevine. Pokušaji prevrata, neuspjela Barutna urota iz 1605. i slično išli su na štetu. Bili su 1688. i 1700. godin doneseni zakoni kojim se britanskim prijestolonasljednicima zabranjuje sklapanje braka s osobama rimokatoličke vjere, ali ne i sa Židovima, muslimanima, hinduistima ili pak s ateistima. Zakoni su doneseni da bi se osigurali da na vlast može doći samo protestantski nasljednik i da se nikako ne bi moglo dogoditi da bi za kralja mogao doći rimokatolik. Zakonskim se mjerama spriječilo vjenčanje potencijalnog nasljednika s pripadnicom Rimokatoličke Crkve. Jedina mogućnost takva braka bila je da se rimokatolički partner odreče rimokatoličke vjere i prijeđe na protestantsku.[1] Točnije, zakon iz 1701. brani nasljeđivanje prijestolja pripadniku kraljevske obitelji, ako on "održava zajedništvo sa sjedištem Rimske Crkve, prikloni se papinskoj religiji ili se vjenča s papistom".[2] Automatski se člana kraljevske obitelji briše s popisa mogućih nasljednika prijeđe li na katoličanstvo ili prekrši ostale stavke tog zakona.[3] Sveti Tomas Morus, ondašnji britanski premijer, platio je životom jer nije htio dopustiti da kralj uzme tuđu ženu.[4] U Britaniji su poslije protestantske reformacije gotovo pa tretirani na status "odmetnika", pa su djelovali skoro kao podzemni pokret sve do najmanje ranog 18. stoljeća. Zakoni protiv rekuzancije - odbijanja nazočenju anglikanskim bogoslužjima bili su na snazi od Elizabete I. do Đure III., makar se mora reći da nisu uvijek jednako strogo bili sprovađani.[5] Britanski premijer zakonskih je ograičenja koja ga u stvari ograničavaju biti katolikom.[6][7] Izričite zakonske prepreke za izbor neanglikanca za premijera nema. Ipak, dolazi se u sraz s ustavnom ulogom premijera zbog njegove uloge u postavljanju visokih dužnosnika Engleske Crkve. Premda završnu riječ ima britanski vladar u izboru, on ipak djeluje prema premijerovom savjetu. Zakoni iz 1829. (Roman Catholic Relief Act, odjeljak 17) i 1858. (Jews' Relief Act, odjeljak 4) ne dopuštaju rimokatoliku ni židovskom vjerniku savjetovati vladara u crkvenim stvarima. [8] Posljedica takve potiskivačke politike je da rimokatoličanstvo u Britaniji trpi, a Britanija nikad nije imala rimokatolika za premijera.[9] Vremenom su u Ujedinjeno Kraljevstvo doselili muslimani, sikih i budisti iz bivših engleskih kolonija, a broj im je narastao zbog visoka priraštaja. Izmjenama zakona dopušteno je britanskom monarhu vjenčati se s katolikom odnosno katolkinjom, ali i dalje ne smije biti katolik.[10] Broj katolika u Ujedinjenom Kraljevstvu narastao je doseljavanjem radne snage iz novih zemalja EU s područja središnje i istočne Europe, zatim Azije (Indija, iz sav. države Kerale), Latinske Amerike i Afrike. Zbog tih doseljenika procvale su rimokatoličke crkve u području Londona, Readinga, Southamptona te sjevernije u starim katoličkim sredinama kao Lancashireu i Liverpoolu. Zbog tih doseljenika crkvene se vlasti trude prilagoditi novim jezicima. Sjedište engleske katoličke hijerarhije je Westminsterska katedrala.[11]

Vjerska struktura[uredi VE | uredi]

Procjene koje navodi CIA govore o sljedećem vjerskom sastavu za 2011.:[12]

Rimokatolika je 5 milijuna. Muslimana je 3 milijuna.[9]

Galerija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Antonio Mandir: Prinčevi i princeze moći će sklapati brak i s katolicima , Večernji list, 14. listopada 2011. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
  2. kta/ika: Cameron: Britanskim monarsima treba biti dozvoljeno vjenčanje s katolicima, KTABKBIH, 14. listopada 2011. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
  3. Dario Sušanj: Kraljevska linija nasljeđivanja, Velikabritanija.net, 22. travnja 2011. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
  4. (): Za kakvoga političara katolik ne smije glasovati?, Frama Posušje, Objavio: Glas Koncila, 5. rujna 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
  5. Roland Flamini: Still Here: The Case of British Catholics, World Affairs, ožujak/travanj 2011. Pristupljeno 12. siječnja 2017.(eng.)
  6. Darko Pavičić: Fra Mario Knezović: Tonyju Blairu pomogao sam da postane katolik, Večernji list, 19. listopada 2016. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
  7. Stephen Bates: After 30 years as a closet Catholic, Blair finally puts faith before politics , The Guardian, 22. lipnja 2007. Pristupljeno 12. siječnja 2017. (eng.)
  8. James Hough: Can you have a Roman Catholic Prime Minister of Great Britain?, Answers.com. Pristupljeno 12. siječnja 2017. (eng.)
  9. 9,0 9,1 T. A. Pascoe: How Catholics can reclaim Britain, Catholic Herald, 2. lipnja 2016. Pristupljeno 12. siječnja 2017.(eng.)
  10. David Kerr: British monarch can now marry a Catholic but cannot be one, Catholic News Agency, 28. listopada 2011. Pristupljeno 12. siječnja 2017. (eng.)
  11. (): Catholics in Britain. The fruits of adversity, 2. rujna 2010. Pristupljeno 12. siječnja 2017. (eng.)
  12. (eng.) CIA The World Factbook — Central Intelligence Agency - Field listing: Religions. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Religija u Ujedinjenom Kraljevstvu