Rođenje tragedije

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Njemačko izdanje Rođenja tragedije

Rođenje tragedije iz duha glazbe djelo je njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea objavljeno prvi put 1872. godine. Ovo je njegovo prvo objavljeno filozofsko djelo i zajedno s Vremenu neprimjerenim razmatranjima predstavlja rani period njegova filozofskog stvaralaštva. Fokalna točka djela jest polemika o položaju tragedije u starogrčkoj umetnosti, njezinim korijenima u dionizijskim obredima, potom i uništenjem od strane Sokrata i Euripida te, na koncu, njezinom "ponovnom rođenju" u suvremenoj kulturi kroz muzičke drame Richarda Wagnera.

Nastanak[uredi VE | uredi]

Nietzsche je Wagnera upoznao 6. studenog 1868. godine u Leipzigu; samo jedanaest dana prije toga slušao je izvođenje predigri za „Tristana i Izoldu“ i „Majstore pjevače“. Bio je oduševljen operama, a nedugo zatim, posredstvom zajedničke poznanice, upoznaje i samog kompozitora. Od 1869. godine provodi sve više vremena s Wagnerom, koji mu postaje ne samo prijatelj, već i očinska figura (osim što je bio rođen iste godine kao i Nietzscheov pokojni otac, Wagner je na njega i ličio; suvremena istraživanja njihova rodoslovlja pokazuju kako su Wagner i Nietzsche ustvari bili rodbinski povezani preko svojih majki, a ove činjenice nisu bili svesni[1]). Naročito ih je zbližilo uzajamno obožavanje Schopenhauera.

U Rođenju tragedije bitno se osjeti utjecaj Wagnera i Schopenhauera. Rad na djelu započet je početkom 1871. godine; Nietzsche je dobio dopust da otputuje sa Sveučilišta u Baselu, gdje je bio profesor filologije, zbog lošeg zdravlja, i sa sestrom Elisabeth otišao je u Lugano, gdje, kako ona izvještava, neprestano radi na svojoj prvoj knjizi. U predgovoru koji je naslovljen Proslov Richardu Wagneru jasno daje do znanja kako je knjiga posvećena upravo Wagnerovu glazbenom stvaralaštvu.

Izdanja[uredi VE | uredi]

Knjiga je izdana početkom 1872. godine, s gore spomenutim predgovorom. Objavljena je od strane Wagnerovog izdavača, Fritscha. Drugo izdanje izašlo je iz štampe 1874. godine, a u njega Nietzsche unosi i neke tekstualne izmjene. Pošto se kasnije u dobroj mjeri udaljio od stavova iznesenih u „Rođenju tragedije“, Nietzsche se u trećem izdanju iz 1886. njega gotovo i odrekao: uz ovo izdanje izašao je, kao novi predgovor, njegov „Pokušaj samokritike“.

U „Pokušaju samokritike“, Niče, sada već u zrelom razdoblju svojega stvaralaštva, žestoko kritizira svoj prvenac: „Ponavljam, danas je to za mene nemoguća knjiga - loše napisana, nezgrapna, mučna, pomamna na slikovito izražavanje i zbrkana zbog silne slikovitosti, sentimentalna, tu i tamo zašećerena do ženstvenosti, nejednaka u tempu, bez volje da postigne logičku čistoću, veoma uvjerena u sebe pa zato izbjegava dokazivanja, kao knjiga za posvećene, kao „muzika“ za one što su kršteni u ime muzike, od samog početka povezani zajedničkim i rijetkim umjetničkim doživljajima, kao znak raspoznavanja za krvne srodnike in artibus - nadmena i sanjarska knjiga koja se od profanum vulgus „obrazovanih“ već unaprijed ograđuje još više nego od „naroda“, ali koja, kako je dokazalo i dokazuje njezino djelovanje, mora prilično dobro da se razumije i u pronalaženje sličnih sanjara pa da ih odmami na nove tajne puteve i igrališta“[2].

U izdanju iz 1906. godine (šest godina nakon Nietzscheove smrti), naslov je promijenjen u „Rođenje tragedije, ili: Helenstvo i pesimizam“. Samom se Nietzscheu taj naslov svojevremeno činio boljim, tako da ova izmjena nije bila bez osnova[2].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hollingdale, J.: „Niče: Život i filozofija“, Beograd, Dereta, 2004. ISBN 86-7346-420-X
  2. 2,0 2,1 Niče, Fridrih: „Rođenje tragedije“, Beograd, Dereta, 2001. ISBN 86-7346-196-0

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Greek letter uppercase Phi.svg Nedovršeni članak Rođenje tragedije koji govori o filozofiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.