Rogier van der Weyden

	Rogier van der Weyden
Sjevernoeuropska renesansna umjetnost
	; Autoportret kao sv. Luka koji slika Bogorodicu
Rođenje	1399./1400.; Tournai, Belgija
Smrt	18. lipnja 1464.; Bruxelles, Belgija
Vrsta umjetnosti	slikarstvo - crtež
Praksa	Tournai, Rim, Bruxelles
Utjecao	Hugo van der Goes, Hans Memling, etc.
Utjecali	Robert Campin, Jan van Eyck
Poznata djela	Skidanje s križa (Van der Weyden); Poklonstvo mudraca; Oplakivanje Krista
Portal o životopisima

Rogier van der Weyden (1399./1400. – 18. lipnja 1464.) je bio flamansko-nizozemski slikar rane sjevernoeuropske renesanse.

Životopis

Van der Weyden na nizozemskom znači: „od pašnjaka“. Rogier je u svom rodnom Тournaiju, već 1427. godine postao učenikom slavnoga slikara Roberta Campina, poznatog kao „Majstor iz Flemalea“.

Službeni slikar grada Bruxellesa postao je 1435. god., a potvrđeno je kako je boravio u Italiji od 1440. – 1450-ih (u Rimu, Firenci i Ferrari). Začudo, ova posjeta nije utjecala na njegov osebujni slikarski stil. Ostatak života proveo je u Bruxellesu.

Kao izuzetno utjecajan slikar, van der Weyden je polovicom 15. stoljeća ustanovio radionicu uživajući veliki ugled i izvan vlastite zemlje, a tehnička spretnost i samopouzdanje naveli su ga na preuzimanje monumentalnih narudžaba. Poznavali su ga i posjećivali mnogi talijanski umjetnici s kojima je razmjenjivao ideje i tehnike, a u svom ga djelu De Icona (O slici) spominje i talijanski humanistički teolog Nikola Kuzanski.

Djelo

Rogierove žive i izražajne, ali suptilne slikarske kompozicije, snažno su utjecale na Flamansku i Njemačku umjetnost. Njegova djela su u Italiji potakla umjetnike da populariziraju uljene boje.

Premda nije poznavao Jan van Eycka, sigurno je bio upućen u njegov rad jer je način na koji je upotrebljavao uljene boje i pozornost detaljima svojstveno obima autorima. Naime, važnije mu je prikazivanje ljudskih osjećaja od lirskog realizma, što se može vidjeti po emotivnosti i dramatičnosti kompozicija kao što je njegovo remek-djelo „Skidanju s križa“ (1435. – 40.), djelo koje je daleko snažnije i emotivnije od djela Roberta Campina i Jana van Eycka. Također je van der Weyden, za razliku od Van Eycka, imao običaj da nacrta detalje prije nanošenja boje.

Umjetnička ocjena o njemu se temelji na još nekoliko djela koja mu se pripisuju, među kojima je i Posljednji sud (1444. – 1448.) naručen za Hôtel-Dieu (konačište za hodočasnike) u burgundskom gradiću Beaune. To je veliko, ambiciozno djelo koje na devet drvenih ploča prikazuje konačno suđenje dušama.

Njegov najznačajniji učenik je bio Hans Memling.