Ropstvo u staroj Grčkoj

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Nadgrobna stela Mnesarete; mlada robinja (lijevo) i njena pokojna gospodarica;[1] iz Atike, oko 380. p.n.e., (Glyptothek, München, Njemačka)

Ropstvo u staroj Grčkoj je bilo uobičajena institucija, kao i u drugim antičkim društvima. Procjenjuje se kako je većina atenskih građana posjedovala barem jednog roba, a grčki pisci uglavnom su ropstvo smatrali i prirodnim i nužnim. Na određeno preispitivanje tog gledišta nailazi se u sokratovskim dijalozima, a kod stoičkih filozofa nalazi se najstarija zabilježena osuda ropstva.[2]

Danas historiografija razlikuje robove koji su predstavljali osobnu pokretnu imovinu vlasnika i robove koji su bili vezani za zemlju, kakvi su, na primjer, bili penesti u Tesaliji ili heloti u Sparti, koji su više nalikovali srednjovjekovnim kmetovima i na neki način bili smatrani dijelom nekretnine na kojoj su se nalazili. Osobni rob je osoba lišena slobode i prisiljena na pokoravanje vlasniku, koji ga može kupiti, prodati ili ga posuditi drugoj osobi, kao i bilo koju drugu svojinu.

Proučavanje ropstva u staroj Grčkoj susreće se sa značajnim metodološkim teškoćama. Dokumentarni izvori su raštrkani i sačuvani u vrlo fragmentarnom stanju, i pri tom se uglavnom odnose na Atenu. Nijedan antički spis ne bavi se u cjelosti ovom temom, a i grčki zakoni zanimali su se za ropstvo samo kao za izvor prihoda. U grčkim komedijama i tragedijama robovi su prikazani na stereotipan način, dok se u ikonografiji ne uočava razlika u prikazivanju robova i obrtnika.

Nazivlje[uredi VE | uredi]

Gospodar (desno) i njegov rob (lijevo), scena iz flijačke farse, pojedinost s kratera crvenofiguralnog stila, Sicilija (oko 350. p.n.e.340. p.n.e. (Muzej Louvre, Pariz).

Stari su Grci imali nekoliko riječi kojima su označavali roba, što može dovesti do dvosmislenosti kad se uporaba tih riječi u određenom tekstu promatra van njihovog ispravnog konteksta. U Homera, Hesioda i Teognida rob se zove (grč.) / dmōs.[3] Ta riječ ima općenito značenje, ali se posebno odnosi na ratne zarobljenike koji su činili dio ratnog plijena,[4] odnosno predstavljali dio osvojene imovine. U klasično doba Grci su za roba često rabili riječ (grč.) / andrapodon,[5] (doslovno: "onaj s ljudskim nogama"), koja stoji nasuprot riječi (grč.) / tetrapodon = "četvroronožac", tj. stoka.[6] Najfrekventnija riječ je (grč.) / doulos,[7] koja stoji nasuprot riječi za "slobodnog čovjeka" ((grč.) / eleútheros); stariji oblik ove riječi nalazi se na mikenskim natpisima kao do-e-ro (= "rob" ili "sluga", "kmet") i kao do-e-ra (= "robinja" ili "sluškinja", "kmetkinja"). Glagol (grč.), koji postoji i u novogrčkom i znači "raditi", može se metaforički koristiti i za druge oblike vlasti, kao što je prevlast jednog polisa nad drugim ili moć roditelja nad djecom.[3][8] U konačnici,rabio se i naziv (grč.) / oiketēs, koji znači "stanar" i odnosi se na kućnu poslugu.[6]

Drugi nazivi nisu precizni i mogu se razumjeti samo u odgovarajućem kontekstu. Riječ (grč.) / therapōn u Homera znači "pomoćnik", npr. za Patrokla se kaže da je Ahilejev therapōn,[9] a za Meriona da je Idomenejev therapōn;[10] u klasično je doba ta riječ označavala "slugu".[6] Ponekad se rabi i riječ (grč.) / akolouthos (doslovno: "pratitelj"), odnosno njena umanjenica (grč.), kojom se posebno označavao paž.[3] Riječ Predložak:Grčki / pais (doslovno: "dijete") koristi se u značenju "dečko", "potrčko",[3] a ima i pejorativno značenje kad se koristi za dozivanje odraslog roba.[11] Naposljetku, riječ (grč.) / sōma (= "tijelo") rabila se u kontekstu oslobađanja robova.[3]

Počeci ropstva[uredi VE | uredi]

Žene kao ratne zarobljenice: Mali Ajant odvodi Kasandru, tondo s crvenofiguralnog kiliksa, oko 440‒430. p.n.e., Louvre

Robovi su postojali već u mikenskom razdoblju, kako se vidi iz brojnih glinenih pločica otkopanih u Pilosu. Razlikuju se dvije pravne kategorije robova: "robovi ((grč.))"[12] i "robovi boga ((grč.))", pri čemu se u tom slučaju vjerojatno radilo o Posejdonu.[12] Robovi u službi boga uvijek se spominju po imenu i posjeduju vlastitu zemlju; njihov je pravni položaj blizak položaju slobodnih ljudi. Priroda i podrijetlo njihove vezanosti za božanstvo ostaju nejasni.[13] Po imenima običnih robova zaključuje se da su neki od njih potjecali s Kitere, Hiosa, Lemnosa i iz Halikarnasa i vjerojatno su ih oteli i porobili pirati. Pločice ukazuju na to da je bračna zajednica robova i slobodnih ljudi bila uobičajena pojava i da su robovi mogli posjedovati i obrađivati vlastitu zemlju. Čini se da glavnu podjelu u mikenskom svijetu nije predstavljala podjela na slobodne ljude i robove, već na ljude koji su se nalazili u palači i one koji su bili izvan nje.[14][15]

Ne postoji kontinuitet između mikenskog razdoblja i Homerovog doba, u kojem su društvene strukture odražavale hijejarhiju koja je ustanovljena tijekom mračnog doba Grčke. Mijenja se i nazivlje: rob više nije do-e-ro (doulos), nego dmōs.[16] Robovi koji se spominju u Ilijadi uglavnom su žene, ratne zarobljenice,[17] dok se za zarobljene muškarce plaćao otkup [18] ili su, pak, ubijani u boju. I u Odiseji većinu robova čine žene.[19] Te su robinje radile kao sluškinje,[20] a ponekad i kao konkubine.[21] Pojavljuju se i neki robovi muškarci, osobito u Odiseji, od kojih je najpoznatiji svinjar Eumej. Rob je dio uže "obitelji" ili "kućanstva" (oikos): Laert objeduje sa svojom poslugom,[22] a zimi i spava u njihovom društvu.[23] Riječ dmōs nije smatrana pogrdnom, i Eumej, "božanski" svinjar,[24] nosi isti epitet kao i homerski junaci.[25] No, ropstvo je ipak bilo sramotno, i sam Eumej kaže da "Zeus, čiji glas nadaleko se čuje, oduzima pola čovjekove vrline kad mu dođe dan ropstva".[26]

Teško je utvrditi u kojem je trenutku tijekom arhajskog razdoblja počela trgovina robljem. Hesiod u Poslovima i danima (7. stoljeće p.n.e.) ima brojne sluge,[27] no njihov status nije razvidan. Douloi se spominju u lirskih pjesnika kao što su Arhiloh i Teognid iz Megare.[25] Prema epigrafskim zapisima, Drakontovi zakoni o ubojstvu (oko 620. p.n.e.) spominjali su i robove.[28] Prema Plutarhu, Solon je oko 594./3. p.n.e. zabranio robovima ići u vježbališta i upuštati se u homoseksualne spolne odnose s dječacima.[29] Pred kraj arhajskog razdoblja robovi se spominju sve češće. Ropstvo postaje sve prisutnije upravo u trenutku kad je Solon postavio temelje atenske demokracije. Klasični filolog Moses Finley zamjećuje kako je na Hiosu, za koji Teopomp kaže da je bio prvi polis koji je organizirao trgovinu robljem,[30] u 6. stoljeću p.n.e. ustanovljeno demokratsko državno uređenje, te zaključuje da "jedan aspekt grčke povijesti, ukratko, predstavlja istodobni uspon slobode i ropstva".[31]

Robovi i gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poljoprivreda, u kojoj je radilo mnogo robova; crnofiguralna amfora slikara Antimena, oko 520. p.n.e., Britanski muzej.

Robovima su se mogle povjeriti sve dužnosti osim onih političkih.[32] Za sve Grke jedino je politika bila dostojna građanina, dok su ostale dužnosti, kad god je to bilo moguće, prepuštane onima koji nisu bili građani nekog polisa.[33] Tu se važnost pridavala statusu, a ne samoj djelatnosti.

Robovi su najviše radili u poljoprivredi, koja je predstavljala osnovu grčke ekonomije. Neki sitni zemljoposjednici mogli su imati jednog ili čak dva roba.[34] Opsežan korpus literature za zemljoposjednike (kao što je Ksenofontov spis O ekonomiji) potvrđuje prisustvo desetaka robova na većim imanjima, pri čemu se radilo kako o običnim radnicima tako i o nadzornicima. Opseg u kojem se u zemljoradnji rabila robovska radna snaga još uvijek je predmet rasprave.[35] Sigurno je to da je u Ateni uporaba robovske radne snage na selu bila vrlo česta, ali i to da Grčka nije poznavala ona golema mnoštva robova koja su radila na rimskim latifundijama.[36]

Robovska radna snaga služila je u rudnicima i kamenolomima, u kojima su radili veliki brojevi robova, koje su često državi iznajmljivali bogati pojedinci. Prema Ksenofontu, strateg Nikija iznajmio je državi tisuću robova za rad u rudnicima srebra u Lauriju u Atici, Hiponik ih je dao šest stotina, a Filomid njih tri stotine, pri čemu su dobijali jedan obol dnevno po robu, što je ukupno iznosilo 60 drahmi godišnje.[37] To je za bogate Atenjane bilo jedna od najisplativijih ulaganja. Procjenjuje se da je oko 30 000 robova radilo u laurijskim rudnicima i na preradi rude.[38] Ksenofont predlaže da polis treba kupiti veliki broj robova, do tri državna roba po jednom građaninu, tako da od njihovog iznajmljivanja mogu živjeti svi građani.[39]

Robovi su radili i u obrtu i trgovini. Kao i u poljoprivredi, i tu su rabljeni za poslove koje slobodni članovi obitelji nisu mogli obavljati. Najviše su radili u radionicama: u Lisijinoj tvornici štitova radilo je 120 robova,[40] dok je Demostenov otac posjedovao 32 nožara i 20 izrađivača postelja.[41]

I u samom kućanstvu korištena je robovska radna snaga. Tu je glavna uloga roba bila pomagati gospodaru u njegovim poslovima i pratiti ga na putu. U vrijeme rata služio je kao ordinans građaninu-hoplitu. Robinje su se bavile kućnim poslovima, kao što je pečenje kruha i izrada tekstila. Kućnog roba nisu imali samo najsiromašniji građani.[42]

Demografija[uredi VE | uredi]

Brojnost[uredi VE | uredi]

Rob iz Etiopija pokušava ukrotiti konja; nadgrobna stela iz Atike nepoznatog nadnevka (možda između 4. i 1. stoljeća p.n.e.), Nacionalni arheološki muzej Atene.

Teško je procijeniti broj robova u staroj Grčkoj, budući da se takvi popisi nisu vršili i da su se u različitim oblastima primjenjivale različite definicije ropstva. Sigurno je to da je robovsko stanovništvo bilo najbrojnije u Ateni, gdje je u 6. u 5. stoljeću p.n.e. bilo i do 80 000 robova,[38] odnosno, u prosjeku su na jedno kućanstvo dolazila tri do četiri roba. Tukidid u 5. stoljeću p.n.e. piše o tome kako je tijekom dekelejskog rata, 20 890 robova, većinom obrtnika, prebjeglo Lakedemonjanima. Najniža procjena, od oko 20 000 robova u Demostenovo vrijeme, značila bi kako je na jedno kućanstvo dolazio jedan rob.[43] Između 317. i 307. p.n.e. atenski tiranin Demetrije Faleronski naredio je provođenje popisa stanovništva u Atici, koji je ishodovao ovim brojkama: 21 000 građana, 10 000 meteka i 40 000 robova.[44] Govornik Hiperid u svojoj besjedi Protiv Aristogitona prisjeća se kako je pokušaj da se 15 000 vojno sposobnih robova unovači za rat doveo do poraza u bici kod Heroneje 338. p.n.e., što se slaže s Ktesiklovim brojkama koje navodi Atenej.

Iz pisanih izvora može se zaključiti kako je većina slobodnih atenskih građana posjedovala barem jednog roba. Komediograf Aristofan u svom Plutu prikazuje siromašne seljake koji imaju po nekoliko robova, a Aristotel navodi da se tipično kućanstvo sastoji i od oslobođenika i robova.[45] Prema tome, ako netko nije posjedovao roba, bilo je razvidno kako se radi o siromahu. Lisija, u svom govoru Za nemoćnika, gdje zastupa bogalja koji moli za mirovinu, objašnjava da je "moj prihod vrlo mali i sad već moram sve te stvari raditi sam i čak ne mogu sebi priuštiti ni roba koji će to raditi za mene".[46] S druge strane, u Grčkoj nije bilo onakvoga golemog mnoštva robova karakterističnog za stari Rim. Kad Atenej navodi primjer Mnasona, Aristotelovog prijatelja i vlasnika tisuću robova, izgleda da se radi o jednom od iznimnih slučajeva.[47] Platon, koji je pred kraj života imao pet robova, kaže da vrlo bogati građani imaju pedeset robova.[48] Tukidid, pak, procjenjuje da je otok Hios imao proporcionalno najveći broj robova, s iznimkom Lakonije.[49]

Izvori robova[uredi VE | uredi]

U robove su ponajviše pretvarani ratni zarobljenici, zatim ljudi koje su na moru oteli pirati i koje su na kopnu oteli zarobljenici te, naposljetku, oni koji su kupljeni u tuđini.[50]

Rat[uredi VE | uredi]

Prema pravilima ratovanja koja su vrijedila u antici, pobjednik je nad poraženom stranom stjecao apsolutna prava, bilo da se radilo o vojnicima ili ne.[51] Porobljivanje, ako i nije bilo sustavno, predstavljalo je uobičajenu praksu. Tukidid bilježi kako je Nikija zarobio 7 000 stanovnika Hikare na Siciliji i prodao ih za 120 talenata u obližnju Katanu.[52] Slično tome, pučanstvo Olinta bilo je porobljeno 348. p.n.e., kao što je i Aleksandar Veliki 335. p.n.e. pretvorio u roblje stanovništvo Tebe, a Ahajski savez porobio stanovnike Mantineje.[53]

Činjenica da su u Grčkoj postojali robovi grčkoga roda stalno je u slobodnih Grka izazivala osjećaj nelagode. I porobljivanje gradova uvijek se smatralo kontroverznim postupkom. Neki su zapovjednici odbijali to učiniti, kao, na primjer, Spartanci Agesilaj II.[54] i Kalikratid.[55] Neki su gradovi donosili zakone koji su zabranjivali pretvaranje neprijatelja u roblje: polovinom 3. stoljeća p.n.e. Milet se obvezao na to da nijednog slobodnog građanina Knososa neće pretvoriti u roba, a recipročnu je obvezu na sebe preuzeo i Knosos.[53] S druge strane, veliki je prestiž donosilo ako bi netko otkupio slobodu za stanovništvo grada koje je u cjelosti bilo pretvoreno u roblje: Kasandar je tako 316. p.n.e. otkupio slobodu za Tebance.[56] Prije njega Filip II. Makedonski prvo je porobio i onda oslobodio stanovništvo Stagire.[57]

Pirati i razbojnici[uredi VE | uredi]

Značajan i stalan priljev robova osiguravali su i pirati i razbojnici,[58] premda je značaj tog izvora ovisio od jedne oblasti do druge i od jednog razdoblja do drugog.[59] Pirati i razbojnici zahtjevali bi otkup kad god bi im status njihove žrtve to omogućivao. Ako otkup ne bi bio plaćen ili ne bi bio ni isplativ, zarobljenici su prodavani nekom trgovcu robljem.[60] Stanovništvo nekih oblasti praktično se specijaliziralo za bavljenje piratstvom, što Tukidid opisuje kao "stari način života" ((grč.)) te navodi primjere Ozolskih Lokriđana, Etolaca i Akarnanaca.[61] Izvan Grčke takvim su se poslovima bavili neki Iliri, Feničani i Etruščani. Njima se u helenističko doba mogu pridružiti Kilikijci i stanovnici planinskih područja na maloazijskoj obali. Strabon objašnjava kako je bavljenje piratstvom bilo popularno među Kilikijcima jer je donosilo velike prihode; Delos, koji nije bio daleko, omogućivao je "promet deset tisuća robova dnevno".[62] Uspon Rimske Republike, značajnog potrošača robovske radne snage, pridonio je dodatnom razvoju tržišta robova i zamahu piratstva.[63] Međutim, u 1. stoljeću p.n.e. Pompej Veliki i potom Oktavijan August uglavnom su iskorijenili gusare iz Sredozemnog mora i time osigurali pomorske trgovačke puteve na Mediteranu.[64]

Trgovina robljem[uredi VE | uredi]

Između kraljevstava i država odvijala se trgovina robljem. Na fragmentarnom popisu robova zaplijenjenih od strane Atenjana koji su bili osuđeni za skrnavljenje hermi nalaze se i imena 32 roba čije je podrijetlo utvrđeno: 13 robova došlo je iz Trakije, 7 iz Karije, a ostali iz Kapadocije, Skitije, Frigije, Lidije, Sirije, Ilirije, Makedonije i Peloponeza.[65][66] Lokalni trgovci prodavali su robove iz svoje zemlje grčkim kolegama. Glavna žarišta trgovine robljem bila su, kako se čini, Efez, Bizant i daleki Tanais na ušću rijeke Dona. Neki "barbarski" robovi bili su žrtve rata ili lokalnih pirata, a druge su u ropstvo prodali vlastiti roditelji.[67][68] Nema izravnih infomacija o prometu robova, ali ima posrednih svjedočanstava. Prije svega, pripadnici nekih naroda stalno su prisutni u masi robova, na primjer skitski strijelci angažirani u Ateni kao policijski odred; najprije njih tri stotine, a naposljetku gotovo tisuću.[69] Osim toga, imena kojima se nazivaju robovi u komedijama često ukazuju na geografsko podrijetlo, npr. Thrāta ((grč.)), koja se sreće u Aristofanovim Osama, Aharnjanima i Miru, znači jednostavno "Tračanka".[70] Najzad, narodnost roba mogla je biti važan kriterij pri kupovini koju su obavljali kupci na veliko; antički su autori savjetovali da na jednom mjestu ne treba koncentrirati previše robova istog podrijetla, kako bi se ograničio rizik od pobune.[71][72] Moguće je da su, kao i kod Rimljana, pripadnici nekih etničkih skupina smatrani produktivnijom robovskom snagom u odnosu na neke druge.

Cijena roba ovisila je o njegovim vještinama i sposobnostima. Ksenofont je jednog radnika u laurijskim rudnicima procijenio na 180 drahmi;[73] dok se radnik na velikim radovima plaćao jednu drahmu dnevno. Nožari Demostenovog oca vrijedili su između 500 i 600 drahmi ponaosob.[74] Cijena je ovisila i o broju robova u ponudi; u 4. stoljeću p.n.e. bilo ih je jako puno, pa je tržište išlo na ruku kupcima. Trgovački gradovi prikupljali su porez na prodaju robova. Na primjer, velika tržnica robova bila bi priređena tijekom svetkovine u Apolonovom hramu na Akciju. Akarnanijski savez, koji se starao o organizaciji, dobijao je polovinu prihoda od poreza, a druga je polovina išla gradu Anaktoriju, na čijem se ozemlju nalazio rt Akcij.[75] Kupci su dobijali jamstvo za zaštitu od skrivenih nedostataka; kupovina se mogla poništiti ako bi se ispostavilo kako je rob obogaljen, a kupac o tome nije bio obavješten.[76]

Odgajanje robova[uredi VE | uredi]

Nadgrobna srela za dvoje male djece i njihovog pedagoga, koji su poginuli u potresu; Nikomedija, 1. stoljeće p.n.e., Louvre.

Izgleda da Grci nisu "uzgajali" robove, tj. nisu se planski brinuli o njihovom "razmnožavanju", barem ne u klasično doba, premda je proporcija robova rođenih u kućanstvima, kako se čini, bila dosta visoka u ptolemejskom Egiptu i na delfijskim natpisima o oslobađanju robova.[74] Razlozi su ponekad bili prirodni; na primjer, u rudnicima su radili isključivo muškarci. S druge strane, po kućama su radile mnogobrojne robinje. Međutim, primjer afričkih robova na američkom jugu pokazuje kako se broj robova može umnožiti.[77] Ova nepodudarnost još nije sasvim objašnjena.

Ksenofont je savjetovao da među robovima muškarci i žene trebaju živjeti odvojeno, "da sluge ne bi rađali djecu bez našeg odobrenja; jer pošteni se sluge, ako imaju obitelj, pokažu još odanijim, ali oni iskvareni, ako žive u zajednici, još više se okrenu nestašnosti".[78] To je objašnjenje možda ekonomske prirode; čak i kvalificiran rob bio je jeftin,[79] što znači da je bilo isplativije kupiti roba nego ga odgajati.[80][81] Osim toga, porođaj je životno ugrožavao majku-robinju, a bebine šanse preživjeti djetinjstvo nisu bile baš visoke.[80]

Robovi rođeni u kući (oikogeneis) često su predstavljali neku vrstu povlaštenog sloja među robovima. Primjerice, njima su se povjeravala djeca vlasnika da ih vode do škole, tj. bili su "pedagozi" u prvobitnom značenju te riječi.[82] Neki od njih bili su vlasnikova djeca, ali u većini gradova, ukljućujući Atenu, dijete je svoj građanski status nasljeđivalo po majci, a ne po ocu.[80]

Status robova[uredi VE | uredi]

U Grčkoj je postojalo više stupnjeva robovskog položaja. Bilo je mnogobrojnih katerogija, počevši od slobodnog građanina do roba kao pokretne imovine, preko penesta ili helota, građana kojima su oduzeta građanska prava (atimija), oslobođenika, vanbračne djece i meteka.[83] Svima je zajedničko bilo to što su bili lišeni građanskih prava.

Moses Finley utvrđuje ove kriterije za određivanje stupnja ropstva: pravo na posjedovanje imovine, upravljanje radom druge osobe, mogućnost kažnjavanja druge osobe, zakonska prava i dužnosti (mogućnost hapšenja i vansudskog kažnjavanja ili pravo na podnošenje tužbi sudu), obiteljska prava i povlastice (brak, nasljeđivanje i sl.), mogućnost društvene pokretljivosti (manumisija ili emancipacija, pristup pravima građana), religijska prava i obveze, vojna prava i dužnosti (vojna služba u ulozi pomoćnika, teško ili lako naoružanog vojnika ili mornara).[84]

Atena[uredi VE | uredi]

Pogrebni lutrofor; na desnoj strani bradati rob nosi štit i kacigu svog gospodara, 380.–370. p.n.e., Nacionalni arheološki muzej Atene.

Atenski su robovi bili imovina svog gospodara (ili države), koji je njima mogao raspolagati kako je htio. Mogao ih je dati, kupiti, iznajmiti ili oporučiti. Rob je mogao imati supružnika i djecu, ali takav robovski brak nije bio priznat u očima države i gospodar je članove obitelji mogao u svakom trenutku rastaviti i poslati ih na rad u različite oblasti.[85] Robovi nisu imali puni pristup sudu, kakav su imali građani, i u sudskim postupcima zastupao ih je njihov vlasnik.[86][87] Za isti prekršaj slobodni građani kažnjavani su novčanom kaznom, a robovi šibanjem, pri čemu se čini kako je jedan udarac vrijedio jednu drahmu.[82] Uz nekoliko manje važnih iznimki, iskaz koji je rob davao na sudu bio je pravno valjan jedino ako je dat pod mukama.[88] Robovi su prilikom svjedočenja podvrgavani mučenju jer se smatralo da inače, zbog odanosti prema gospodaru, ne bi odali ništa što bi mu naštetilo. Jedan slavni primjer odanog roba bio je Temistoklov rob Perzijanac Sikin, koji je, uprkos svom perzijskom podrijetlu, izdao Kserksa I. i pomogao Atenjanima u Bici kod Salamine. I pored mučenja na sudu, atenski je rob na posredan način bio zaštićen: ukoliko je rob podnosio zlostavljanje, njegov je gospodar mogao podnijeti tužbu za nadoknadu štete i pripadajuće kamate ((grč.) / dikē blabēs).[82] Slično tome, ako je gospodar previše zlostavljao svog roba, svaki ga je građanin mogao tužiti ((grč.) / graphē hybreōs), pri čemu se tužba nije podnosila zbog roba, nego kako bi se spriječila pretjerana "oholost" ((grč.) / hybris).[89] Isokrat je tvrdio da "čak ni najodvratniji rob ne može biti ubijen bez suđenja";[90] moć gospodara nad njegovim robom nije bila apsolutna.[91] Drakontov je zakon, izgleda, predviđao smrtnu kaznu za ubojstvo roba; u osnovi se nalazilo ovo načelo: "je li zločin bio takav da bi, ako dobije na zamahu, nanio ozbiljnu štetu društvu"?[92] Tužba koja se mogla podići protiv ubojice roba nije bila tužba za nadoknadu štete, kao u slučaju umora nečije stoke, nego (grč.) (dikē phonikē), gdje se zahtjevala kazna za religijsko oskvrnuće koje donosi prolijevanje krvi.[93] U 4. stoljeću p.n.e. optuženom je sudio sud kod Paladija ((grč.)), koji je bio nadležan za ubojstvo iz nehaja;[94] izgleda da je kazna uglavnom bila teža od novčane kazne, ali manja od smrtne ― možda izgnanstvo, kao što je bio slučaj prilikom ubojstva meteka.[93]

Robovi na radu u rudnicima srebra u Lauriju, korintska terakota, 5. stoljeće p.n.e.

Međutim, robovi su pripadali gospodarevom kućanstvu. Tek kupljenog roba dočekivali su s orašastim i drugim voćem, upravo kao i nevjestu.[85] Robovi su sudjelovali u većini obiteljskih i građanskih kultova, izričito su se pozivali na gozbu za Hoje, drugi dan svetkovine Antesterija,[95] a bila im je dopuštena i inicijacija u Eleusinske misterije.[85] Rob je mogao tražiti azil u nekom hramu ili pokraj žrtvenika, isto kao i slobodan čovjek. Robovi su poštivali ista božanstva kao i njihovi gospodari, a mogli su prakticirati i vlastite vjerske obrede, ako su ih imali.[95]

Robovi nisu mogli posjedovati imovinu, ali su im njihovi gospodari često dopuštali uštedjeti dovoljno novca za otkup svoje slobode,[96] a postoje i svjedočanstva o robovima koji sami vode poslove i gospodarima kao naknadu plaćaju samo utvrđeni iznos novca. U Ateni je postojao i zakon koji je zabranjivao udaranje robova: ako bi netko u Atini udario nekoga za koga je mislio da je rob, mogao je naposljetku otkriti kako je zapravo udario slobodnog građanina, budući da mnogi građani nisu nosili ništa bolju odjeću nego robovi. Drugi Grci čudili su se tome što su Atenjani dopuštali ogovaranje među robovima.[97] Atenski robovi borili su se zajedno sa slobodnim ljudima u Bici na Maratonu i bili su ovjekovječeni na spomeniku.[98] Prije Bitke kod Salamine bilo je službeno objavljeno da građani trebaju spašavati sebe, svoje supruge, djecu i robove.[99]

Određena su ograničenja i posebna zaduženja postojala u pogledu seksualnog ponašanja robova. Na primjer, rob nije mogao sa slobodnim dječacima stupiti u homoseksualni spolni odnos ("Rob ne smije biti ljubavnik slobodnog dječaka niti ići za njim, inače će u javnosti dobiti pedeset udaraca šibom"), a bio im je zabranjen i pristup u palestre ("Rob ne smije vježbati niti se mazati uljem u vježbalištima"). Oba zakona pripisuju se Solonu.[100] Očevi koji su željeli zaštititi svoje sinove od neželjenog udvaranja dodjeljivali su im roba-čuvara, koji se zvao "pedagog" i koji je pratio dječaka svuda kamo je ovaj išao.

Sinovi poraženih neprijatelja pretvarani su u robove i često bili primoravani na rad u muškim bordelima, kao, na primjer, u slučaju Fedona iz Elide, kojeg su bogati Sokratovi prijatelji na molbu tog filozofa otkupili i oslobodili takvog posla.[101] S druge strane, izvori svjedoče i o tome da se silovanje robova kažnjavalo, barem povremeno.[102]

Robovi u Gortinu[uredi VE | uredi]

Fragment Gortinskog zakona iz grada Gortina na Kreti.

U gradu Gortinu na Kreti, prema jednom zakonu iz 6. stoljeća p.n.e. urezanom na kamenu, robovi (doulos ili oikeus) bili su u potpunoj vlasti svojih gospodara. Djeca robova pripadala su njihovim gospodarima.[103] Gospodar je bio odgovoran za prekršaje koje bi njegovi robovi počinili i dobijao je odštetu za zločine koje su drugi počinili prema njegovim robovima.[104] U zakonu iz Gortina, gdje se predviđaju samo novčane kazne, one su udvostručene za robove koji su počinili prekršaj. Obratno, za prekršaj učinjen protiv nekog roba plaćala se manja kazna nego za prekršaj protiv slobodne osobe. Na primjer, silovanje slobodne žene kažnjavalo se s 300 statera (400 drahmi), dok se u slučaju da rob siluje robinju koja nije djevica kazna stajala samo jedan obol (šestina drahme).[105]

Robovi su mogli posjedovati kuću ili stoku, koju su mogli ostaviti svojim potomcima, a isto je slučaj bio i s odjećom i namještajem.[104] Njihova je obitelj bila priznata zakonom: robovi su mogli stupiti u brak, razvesti se, napisati oporuku i naslijediti imovinu isto kao i slobodni ljudi.[106]

Dužničko ropstvo[uredi VE | uredi]

U Ateni je postojalo dužničko ropstvo sve dok ga Solon nije ukinuo. To je značilo da bi građanin koji nije mogao otplatiti svoje dugove, postajao rob svog vjerovnika.[107][108] Stvarna priroda ovog odnosa nije poznata i predmet je žive rasprave među suvremenim povjesničarima: je li se uistinu radilo o ropstvu ili o nekoj drugoj vrsti ovisnosti? U svakom slučaju, to je pitanje prije svega dotjecalo seljake poznate kao "hektēmoroi"[109] koji su obrađivali unajmljenu zemlju koja je pripadala bogatim zemljoposjednicima, a nisu bili u mogućnosti plaćati zakupninu. U teoriji, oni koji su tako dopali ropstva bili bi oslobođeni nakon otplate duga. Taj je sustav, uz razne inačice, postojao na Bliskom istoku, a spominje se i u Bibliji.[110]

Solon je ovu vrstu ropstva ukinuo sisahtejom (Predložak:Grčki / seisachtheia), tj. ukidanjem dugova, koja je spriječila vjerovnike polagati pravo na neku osobu i zabranila prodaju slobodnih Atenjana u ropstvo, uključujući i mogućnost da netko sam sebe proda. Aristotel u Ustavu atenskom navodi jednu Solonovu pjesmu:

Potvrdit će mi to pred sudom vremena
najveća mati besmrtnika olimpskih,
najbolja, Zemlja crna, s koje nekad ja
na mnogi način makoh kamen i s njim dug.
A prije je robovala, sad je slobodna.
U božji grad, Atenu, vratih građane
što bijahu rasprodani: jedni s nepravdom,
a drugi po zakonu; jedne teška nevolja
u bijeg natjera, te jezik atički
zaboraviše, jer su posvuda lutali.
A onima što ovdje bijahu robovi (douleia)
i drhtahu pred svojim gospodarima (despōtes)
slobodu dadoh. Tako vlašću zakona
dovedoh u sklad nasilje i pravičnost,
i što obećah, sve to lijepo ispunih.[111]

Premda riječi koje Solon rabi ukazuju na tradicionalnu vrstu ropstva, dužničko se ropstvo ipak razlikovalo makar po tome što je porobljeni Atenjanin ostajao Atenjanin, ovisio je o drugome Atenjaninu, u rodnom mjestu.[112] Upravo ovaj aspekt objašnjava veliki val nezadovoljstva ropstvom u 6. stoljeću p.n.e., čiji cilj nije bio oslobađanje svih robova, nego samo onih koji su zbog dugova pretvoreni u robove.[113] U Solonovim su reformama ipak bile predviđene dvije iznimke: skrbnik nevjenčane žene koja je izgubila djevičanstvo imao ju je pravo prodati kao robinju,[114] i građanin je mogao "izložiti" (napustiti) neželjeno dijete, koje je onda netko drugi mogao preuzeti i odgojiti ga kao roba.[115]

Oslobađanje robova[uredi VE | uredi]

Kazališna maska roba u grčkoj komediji, 2. stoljeće p.n.e., Nacionalni arheološki muzej Atene.

Oslobađanje robova prakticiralo se na Hiosu barem od 6. stoljeća p.n.e.[116] Ta je praksa vjerojatno postojala i ranije, budući da se radilo o postupku koji se u cjelosti odvijao usmenim putem. Neformalni postupci emancipacije potvrđeni su i u klasičnom razdoblju. Bilo je dovoljno imati svjedoke, koji bi s građaninom pošli na javnu ceremoniju emancipacije njegovog roba, koja se odvijala ili u kazalištu ili pred nekim javnim skupom.[117] Ta je praksa u Ateni zabranjena polovinom 6. stoljeća p.n.e., kako bi se izbjegli neredi.[117]

Oslobađanje robova postalo je češće u 4. stoljeću p.n.e. i zabilježeno je na kamenim natpisima koji su pronađeni u svetištima kao što su delfijsko i dodonsko. Ti natpisi većinom potječu iz 2. i 1. stoljeća p.n.e. i 1. stoljeća nove ere. Bilo je moguće i skupno oslobađanje robova; poznat je jedan primjer s otoka Tasosa iz 2. stoljeća p.n.e. To se vjerojatno događalo u doba rata i kao nagrada za odanost koju su robovi iskazali,[118] no raspoloživi se dokazi u većini slučajeva bave dragovoljnim činom koji vrši gospodar, koji je uglavnom muškarac, ali u helenističkom razdoblju pojavljuju se i žene koje oslobađaju svoje robove.

Često se od roba tražilo za sebe platiti makar onoliko kolika je bila njegova tržišna vrijednost. U tu su svrhu mogli rabiti svoju ušteđevinu ili uzeti tzv. "pijateljski" zajam ((grč.) / eranos) od svog gospodara, prijatelja ili klijenta, kako je, na primjer, postupila hetera Neera.[119]

Emancipacija je često imala vjersko obilježje, gdje se smatralo da je rob "prodan" nekom božanstvu, često delfijskom Apolonu,[120] ili je nakon emancipacije bio posvećen. Hram bi dobio deo novca i pojavio bi se kao jamac ugovora. Oslobađanje roba moglo je biti i potpuno građanski postupak i u tom slučaju umjesto božanstva nastupao je službenik polisa.[121]

Sloboda koju je rob dobijao bila je ili potpuna ili djelomična, što je ovisilo o gospodarevoj odluci. U slučaju potpune slobode, emancipirani rob bio je zakonski zaštićen od svih pokušaja ponovno ga pretvoriti u roba, što bi, na primjer, možda mogli pokušati nasljednici njegovog bivšeg gospodara.[122] U slučaju djelomične slobode, oslobođeni rob imao je neke obveze prema bivšem gospodaru. Najrestriktivnija vrsta ugovora bila je paramone, vrsta porobljivanja ograničenog trajanja tijekom kojega je gospodar zadržavao praktično apsolutna prava.[123]

U odnosu prema polisu oslobođeni je rob bio daleko od statusa čovjeka koji je rođen kao slobodni građanin. Imao je cijeli niz obveza, kako se može vidjeti i iz Platonovih prijedloga u Zakonima:[124] tri puta mjesečno mora se pojaviti u kući bivšeg gospodara, zabranjeno mu je steći više imetka od njega itd. U stvari, status emancipiranih robova bio je sličan položaju meteka, stalno naseljenih stranaca, koji su bili slobodni, ali nisu uživali građanska prava.[125]

Spartanski robovi[uredi VE | uredi]

Spartanski građani (Spartijati) imali su helote, zavisne ljude koje je kao kolektiv posjedovala država. Nije poznato jesu li imali i osobne robove. Spominju se neki ljudi koje su Spartanci oslobodili, što se s helotima navodno nije smjelo činiti, ili koji su bili prodati van Lakonije: pjesnik Alkman;[126] zatim neki Filoksen s Kitere, koji je navodno sa svim svojim sugrađanima porobljen kad je njegov grad bio zauzet, a kasnije je prodan nekom Atenjaninu;[127] neki kuhar iz Sparte kojega je kupio Dionisije Stariji ili neki kralj Ponta ― obje inačice spominje Plutarh;[128] te, naposljetku, čuvene spartanske dojilje, koje su atenski roditelji visoko cijenili.[129][130]

U nekim antičkim izvorima spominju se i robovi i heloti, što možda ukazuje na to da se nije radilo o istoj stvari. Platon u dijalogu Alkibijad I, opisujući spartansko bogatstvo, navodi i "vlasništvo nad robovima, osobito helotima",[131] a Plutarh piše o "robovima i helotima".[132] Napokon, Tukidid izvješćuje kako je sporazum kojim se 464. p.n.e. okončala pobuna helota predviđao da će svaki mesenski pobunjenik koji se nakon toga nađe na Peloponezu "biti rob onoga koji ga zarobi", što znači da u to doba posjedovanje osobnih robova nije bilo zabranjeno.

Povjesničari se stoga uglavnom slažu da su i u spartanskom polisu postojali osobni robovi, barem počevši od lakedemonske pobjede nad Atenom 404. p.n.e., ali da ih nije bilo u velikom broju i da su ih imali samo pripadnici viših slojeva.[133][134][135] Kao i u drugim grčkim polisima, osobni robovi mogli su se kupiti ili zarobiti u ratu.

Život robova[uredi VE | uredi]

Crni zarobljenik s vezanim rukama, ptolemejski Egipat, 2.–1. stoljeće p.n.e., Louvre.

Teško je procijeniti životne uvjete grčkih robova. Prema Aristotelu, dnevna rutina robova može se sažeti u tri riječi: "rad, disciplina i prehrana".[136] Ksenofont savjetuje da s robovima treba postupati kao s domaćim životinjama, odnosno kazniti neposlušnost i nagraditi dobro ponašanje.[137] S druge strane, Aristotel kaže da robove prije treba tretirati kao djecu i da s njima ne treba rabiti samo naredbe, nego i preporuke, budući da je rob sposoban razumjeti razloge kad mu se objasni.[138]

Grčka književnost obiluje scenama u kojima se robovi šibaju; to je bio jedan od načina prisiljavanja na rad, a drugi su bili nadzor njihove prehrane, odjeće i odmora. Stupanj nadzora odmjeravao je vlasnik ili nadzornik, koji je također mogao biti rob. Stoga, na početku Aristofanovih Vitezova dva se roba žale na to da ih novi nadzornik "tuče i udara bez prestanka"[139] Na drugom mjestu Aristofan slika jedan od tipičnih priora u grčkoj komediji:

Također je otpustio one robove koji su stalno bježali ili su varali nekoga ili bivali šibani. Uvijek su iz izvodili uz suze, tako da im se neki od drugih robova mogao izrugivati pitajući ih: "Ti jadniče, št se dogodilo tvojoj koži? Izgleda kao da se silna vojska udaraca bičem sručila na tebe i ostavila traga na tvojim leđima?"[140]

Položaj robova dosta je ovisio o njihovome statusu; robovi u laurijskim rudnicima i portai (prostitutke u bordelu) živjeli su u posebno teškim uvjetima, dok su državni robovi, obrtnici, trgovci i bankari uživali relativnu slobodu.[141] U zamjenu za određeni iznos novca (Predložak:Grčki / apophora) koji su plaćali svom gospodaru mogli su sami živjeti i raditi.[141] Tako su mogli zaraditi novac za sebe, kojim bi im ponekad bio dovoljan za otkup svoje slobode. Mogućnost emancipacije doista je predstavljala jaku motivaciju, premda je istinski stupanj teško procijeniti.[142]

Antički pisci smatrali su da atički robovi uživaju "izrazito sretnu sudbinu":[143] Pseudo-Ksenofont se tuži na slobodu koju sebi dopuštaju atenski robovi: "što se tiče robova i meteka u Ateni, oni sebi sve dopuštaju; ne možeš ih ni udariti, a ne će ti se ni skloniti u stranu da prođeš".[97] Ovo navodno dobro postupanje prema robovima nije spriječilo 20 000 atenskih robova krajem Peloponeskog rata prebjeći spartanskoj vojsci u Dekeleji.[144] Radilo se prvenstveno o iskusnim obrtnicima (kheirotekhnai), koji su vjerojatno spadali u skupinu robova prema kojima se postupalo bolje. Naslov jedne komedije iz 4. stoljeća p.n.e. pjesnika Antifana glasi Hvatač odbjeglih robova ((grč.) / Drapetagōgos)[145] ukazuje na to da bijeg robova nije bio nepoznanica.[146]

S druge strane, nema podataka o nekoj većoj pobuni robova koja bi se mogla usporediti sa Spartakovim ustankom u rimskoj državi.[147] To se možda može objasniti time što su grčki robovi živjeli relativno raštrkano, što bi predstavljalo prepreku za planiranje nečeg velikog.[148] Pobune robova bile su rijetke, čak i u Rimu. Pojedinačni činovi pobune robova protiv gospodara, premda rijetki, ipak se spominju u izvorima; jedan sudski govor spominje pokušaj jednog roba, dječaka od 12 godina, usmrtiti svog gospodara.[149]

Mišljenja o ropstvu u Grčkoj[uredi VE | uredi]

Povijesna gledišta[uredi VE | uredi]

Komična predstava roba koji sjedi na žrtveniku i gleda torbu koju bi rado ukrao, oko 400.–375. p.n.e., Louvre

Antički pisci gotovo nikada ne dovode u pitanje samu instituciju ropstva. Za Homera i arhajske pisce ropstvo je predstavljalo jednu od neizbježnih posljedica rata. Heraklit kaže da je "rat otac svega, kralj svega ... neke pretvara u robove, a neke oslobađa".[150]

U klasično doba glavno opravdanje ropstva bilo je ekonomsko.[151] S filozofske točke gledišta, istodobno se razvila ideja o "prirodnom" ropstvu, pa tako Eshil u svojim Perzijancima kaže da se Grci "ne zovu robovima ili podložnicima bilo kojeg gospodara",[152] dok su Perzijanci, kako kaže Euripid u Heleni, "svi robovi osim jednoga" ― cara.[153] Krajem 5. stoljeća p.n.e. Hipokrat o ovoj ideji iznosi svoje teorije. Prema njemu, umjerena anatolska klima proizvela je tihe i pokorne ljude.[154] To objašnjenje ponavlja i Platon,[155] a potom i Aristotel u Politici,[156] gdje razvija koncept "prirodnog ropstva": "jer onaj koji u svom umu ima sposobnost predviđanja po prirodi je gospodar, a onaj koji te stvari može raditi svojim tijelom podložan je i po prirodi je rob".[157] Za razliku od životinje, rob ima sposobnost razumijevanja, "ali voljnog djela nema uopće".[158]

Istodobno, sofisti su razvijali gledište po kojem su svi ljudi, i Grci i barbari, pripadali istome ljudskom rodu,[159] pa su stoga neki ljudi robovi, iako imaju dušu slobodnog čovjeka, i obratno.[160] I Aristotel je prepoznao tu mogućnost i tvrdio je da se ropstvo ne može nametnuti ako gospodar nije bolji od roba, u skladu sa svojom teorijom o "prirodnom" ropstvu.[161] Sofisti su zaključili da istinsko ropstvo nije stvar statusa nego duha; stoga, kako je Menandar rekao, "budi duhom slobodan, iako si rob: i tako više nećeš biti rob".[162] Ova ideja, koju će kasnije ponoviti stoici i epikurejci, nije zapravo predstavljala suprotstavljanje ropstvu, nego prije njegovu trivijalizaciju.[163]

Grci nisu mogli razumjeti društvo u kojem nema robova. Robovi postoje čak i u Aristofanovom imaginarnom gradu Kukunebogradu, u komediji Ptice, kao i u utopijskim državama koje Platon opisuje u Zakonima i Državi.[164] Utopijski gradovi Faleje iz Halkedona i Hipodama iz Mileta temelje se na jednakoj raspodjeli imovine, ali državni robovi služe kao obrtnici[165] i kao zemljoradnici.[166] U "izokrenutim gradovima" na vlast su dovedene žene i čak je ukinuta privatna imovina, kao u Lizistrati i Ženama u narodnoj skupštini, ali robovi koji bi zapovijedali gospodarima nisu prikazani. Jedino tijekom mitskog zlatnog doba nije postojalo robova, jer su sve ljudske potrebe tada bile zadovoljene same od sebe. U takvom društvu, objašnjava Platon, mogao si imati obilnu žetvu bez ikakve sjetve. U Teleklidovim Amfiktioncima[167] ječmeni kruh bori se s pšeničnim oko toga koji će od njih ljudi pojesti. Štoviše, predmeti se sami miču; tijesto se samo mjesi, a vino iz vrča samo se lijeva. Društvo bez robova tako je prepušteno nekom drugom vremenu i prostoru. U "normalnom" društvu potrebni su robovi.

Suvremena gledišta[uredi VE | uredi]

Ropstvo u staroj Grčkoj često je bilo predmet o kojem su govorili kršćanski apologeti, kojima se uglavnom pripisuju zasluge za njegovu propast. Od 16. stoljeća rasprava o grčkom ropstvu poprimila je moralizatorsku narav. Postojanje kolonizatorskog ropstva značajno je utjecalo na tu raspravu, pri čemu su mu neki autori pripisivali civilizacijske zasluge, a drugi su ga kritizirali zbog nepravdi koje je prouzrokovalo.[168] Tako je Henri-Alexandre Wallon 1847. objavio i Povijest ropstva u antici među drugim djelima u kojima se zalagao za ukidanje ropstva u francuskim kolonijama.

U 19. stoljeću rasprava se okrenula političko-ekonomskim temama. Nastojalo se utvrditi faze u organizaciji ljudskih društava i točno identificirati mjesto ropstva u staroj Grčkoj. Marksov utjecaj tu je bio presudan; za njega antičko društvo karakterizira razvoj privatnog vlasništva i dominantnu (ne sekundarnu, kao u drugim pretkapitalističkim društvima) narav ropstva kao načina proizvodnje.[169] Pozitivisti, koje predstavlja povjesničar Eduard Meyer (Ropstvo u antici, 1898.) uskoro su se suprotstavili ovoj marksističkoj teoriji. Prema njemu, ropstvo je predstavljalo temelj grčke demokracije; ono je stoga bilo pravna i društvena pojava, a ne ekonomska.[170]

Historiografija 20. stoljeća, predvođena znanstvenicima kao što je Joseph Vogt, u ropstvu je vidjela uvjete za razvoj elita. Obratno, ta teorija također ukazuje na mogućnost uključivanja robova u elitu. Napokon, Vogt smatra da je suvremeno društvo, zasnovano na humanističkim vrijednostima, nadmašilo ovaj stupanj razvoja.[171] Rasprava o ropstvu u antičkoj Grčkoj vodi se i dalje, posebice u vezi s dva pitanja: može li se za staru Grčku reći da je bila "robovsko društvo" i jesu li grčki robovi činili posebnu društvenu klasu?[172]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ovo je jedna od kompozicija svojstvenih pogrebnim stelama; v. npr. Wassermann 1969, str. 198.
  2. Roberts 2007, str. 176‒177, 223.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Chantraine 1999, s.v. (grč.).
  4. Npr. Homer, Odiseja, I, 398, u kojoj Telemah spominje "robove koje je divni Odisej za [njega] zaplijenio".
  5. Ovu riječ Homer rabi jednom u Ilijadi, VII, 475, gdje se odnosi na ratne zarobljenike; taj je stih kao sumnjiv označio Aristarh iz Samotrake, slijedeći Zenodota i Aristofana Bizantinca; v. Kirk 1990, str. 291.
  6. 6,0 6,1 6,2 Chantraine 1999, s.v. Predložak:Grčki.
  7. Liddell & Scott 1990, s.v. Predložak:Grčki.
  8. Mactoux 1981, str. 20‒42.
  9. Homer, Ilijada, XVI, 244; XVIII, 152.
  10. Homer, Ilijada, XXIII, 113.
  11. Cartledge 2003, str. 137.
  12. 12,0 12,1 Garlan 1982, str. 32.
  13. Burkert 1985, str. 45.
  14. Garlan 1982, str. 35.
  15. Mele 1976, str. 115‒155.
  16. Garlan 1982, str. 36.
  17. Npr. Hriseida (I, 12–13; I, 29–30; I, 111–115), Briseida (II, 688–689), Diomeda (IX, 665–666), Ifida (IX, 666–668) i Hekameda (XI, 624–627).
  18. V. npr. u Ilijadi molbe Trojanca Adrasta (I, 46–50), sinova Antimahovih (XI, 131–135) i Likaona (XXI, 74–96), koji svi preklinju za milost u zamjenu za novčanu nagradu.
  19. Pedeset robinja nalazi se na Odisejevom imanju (XXII, 421) i na Alkinojevom dvoru (VII, 103).
  20. U Ilijadi, prije nego što će se boriti s Ahilejem u dvoboju, Hektor svojoj supruzi, Andromahi, proriče kako će provesti život u zarobljeništvu i spominje tkanje i nošenje vode (VI, 454–458). U Odiseji sluškinje se brinu oko vatre na ognjištu (XX, 123), pripremaju gozbu za Penelopine prosce (I, 147), melju žito (VII, 104; XX, 109–109), pripremaju postelju (VII, 340–342) i brinu se o gostima.
  21. U Ilijadi Hrisedia spava s Agamemnonom, Briseida i Diomeda s Ahilejem, Ifida s Patroklom. U Odiseji dvanaest robinja spavaju s proscima (XX, 6–8) protivno Euriklejinoj naredbi (XXII , 423–425).
  22. Homer, Odiseja, XVI, 140–141.
  23. Homer, Odiseja, XI, 188–191.
  24. Homer, Odiseja, XIV, 3 ((grč.)).
  25. 25,0 25,1 Garlan 1982, str. 43.
  26. Homer, Odiseja, XVII, 322–323; cf. Garlan 1982, str. 43.
  27. Npr. Hesiod, Poslovi i dani, 405.
  28. "(grč.)", Dareste, Haussoulier & Reinach 1904, 4, 5, 8.
  29. Plutarh, Solonov život, I, 3.
  30. Atenej, Gozba sofista, VI, 265b265c = FGrH 115, fr. 122.
  31. Finley 1997, str. 170–171.
  32. Finley 1997, str. 180.
  33. Finley 1997, str. 148.
  34. Finley 1997, str. 149.
  35. Jameson 1977 smatra da su se robovi iskorištavani u veoma velikoj mjeri, dok Wood 1983 i Wood 1988 to osporava.
  36. Finley 1997, str. 150.
  37. Ksenofont, Sredstva ili o prihodima, IV, 1415.
  38. 38,0 38,1 Lauffer 1956, str. 916.
  39. Ksenofont, Sredstva ili o prihodima, IV, 17.
  40. Lisija, Protiv Eratostena, 19.
  41. Demosten, Prvi govor protiv Afoba, 9.
  42. Finley 1997, str. 151–152.
  43. Jones 1957, str. 76–79.
  44. Atenej, Gozba sofista, VI, 272c, gdje se citira povjesničar Ktesiklo, čije je djelo inače izgubljeno.
  45. Aristotel, Politika, 1252a26b15.
  46. Lisija, Za nemoćnika, 6.
  47. Atenej, Gozba sofista, VI, 264d.
  48. Platon, Država, IX, 578d578e.
  49. Tukidid, Povijest peloponeskog rata, VIII, 40, 2.
  50. Musić 1910, str. 5.
  51. Opširnije u Ducrey 1968
  52. Tukidid, Povijest peloponeskog rata, VI, 62, 34; VII, 13, 2.
  53. 53,0 53,1 Garlan 1982, str. 57.
  54. Plutarh, Agesilajev život, 6.
  55. Ksenofont, Helenska povijest, I, 6, 14.
  56. Diodor Sicilijski, Povijesna knjižnica, XIX, 53, 2.
  57. Plutarh, Aleksandrov život, VII, 2.
  58. Sami Grci zapravo nisu pravili razliku između pirata i razbojnika te su ih zvali nekad (grč.) (lēstaí) nekad (grč.) (peiratai); cf. Garlan 1978, str. 2.
  59. V. Ormerod 1924, Brulé 1978 i Gabrielsen 1978.
  60. Finley 1997, str. 230.
  61. Tukidid, Povijest peloponeskog rata, I, 5, 3.
  62. Strabon, Geografija, XIV, 5, 2 ((grč.)).
  63. Garlan 1978, str. 6.
  64. Garlan 1978, str. 6‒7.
  65. Pritchett & Pippin 1956, str. 278.
  66. Pritchett 1961, str. 27.
  67. Herodot, Povijest, V, 6.
  68. Filostrat, Život Apolonija iz Tijane, 7, 12.
  69. Plassart 1913, str. 151‒213.
  70. U klasičnom i helenističkom razdoblju ime je robu davao njegov gospodar; to je moglo biti gospodarevo ime, etničko ime kao u gornjem primjeru, ime iz njihovog zavičaja (Manes za Liđanina, Mida za Frigijca itd.), neko povijesno ime (Aleksandra, Kleopatra i sl.). Ukratko, rob je mogao ponijeti praktično bilo koje ime, ali barbarska su se imena mogla dati samo robovima; v. Masson 1973, str. 9‒21.
  71. Platon, Zakoni, 777c-d.
  72. Aristotel, Ekonomika, 1344b.
  73. Ksenofont, Sredstva ili o prihodima, IV.
  74. 74,0 74,1 Garlan 1982, str. 61.
  75. Inscriptiones Graecae, IX 1², 2, 583 (oko 216. p.n.e.).
  76. Hiperid, Protiv Atenogena, 15 i 22.
  77. Finley 1997, str. 155.
  78. Ksenofont, O ekonomiji, IX, 5.
  79. Pritchett & Pippin 1956, str. 276‒281.
  80. 80,0 80,1 80,2 Garlan 1982, str. 58.
  81. Finley 1997, str. 154‒155.
  82. 82,0 82,1 82,2 Carlier 1995, str. 203.
  83. Finley 1997, str. 147.
  84. Finley 1997, str. 165–189.
  85. 85,0 85,1 85,2 Garlan 1982, str. 47.
  86. Antifont, Prva tetralogija, II, 7; IV, 7.
  87. Demosten, Protiv Panteneta, 51 i Protiv Evegra i Mnesibula, 14, 15, 60.
  88. Npr. Likurg, Protiv Leokrata, 29.
  89. Eshin, Protiv Timarha, 17.
  90. Isokrat, Panatenejski govor, 181.
  91. Morrow 1937, str. 212.
  92. Likurg, Protiv Leokrata, 66.
  93. 93,0 93,1 Morrow 1937, str. 213.
  94. Aristotel, Ustav atenski, LVII, 3.
  95. 95,0 95,1 Burkert 1985, str. 259.
  96. Carlier 1995, str. 204.
  97. 97,0 97,1 Pseudo-Ksenofont, Ustav atenski, I, 10.
  98. Pausanija, Opis Helade, I, 29, 6.
  99. Plutarh, Temistoklov život, X, 45.
  100. Eshin, Protiv Timarha, 138139.
  101. Diogen Laertije, Životi i mišljenja znamenitih filozofa, II, 105.
  102. Kroll, cols. 897–906.
  103. Lévy 1995, str. 178.
  104. 104,0 104,1 Finley 1997, str. 200.
  105. Finley 1997, str. 201.
  106. Lévy 1995, str. 179.
  107. Aristotel, Ustav atenski, II, 2.
  108. Plutarh, Solonov život, XIII, 2.
  109. Doslovno, "šestinari", jer su od svoje žetve dugovali jednu šestinu ili pet šestina (zavisno od tumačenja).
  110. Deuteronomija, 15:12–17.
  111. Aristotel, Ustav atenski, XII, 4; prev. Đurić 1990, str. 161–162.
  112. Finley 1997, str. 174.
  113. Finley 1997, str. 160.
  114. Plutarh, Solonov život, XXIII, 2.
  115. Brulé 1992, str. 83.
  116. Garlan 1982, str. 79.
  117. 117,0 117,1 Garlan 1982, str. 80.
  118. Dunant & Pouilloux.
  119. Demosten, Protiv Neere, 29.
  120. V. Foucart 1865.
  121. Garlan 1982, str. 82.
  122. Garlan 1982, str. 83.
  123. Garlan 1982, str. 84.
  124. Platon, Zakoni, XI, 915a–c.
  125. Garlan 1982, str. 87.
  126. Heraklid Lembo, fr. 9 Dilts i Suda, s.v. Predložak:Grčki.
  127. Suda, s.v. Predložak:Grčki.
  128. Plutarh, Likurgov život, XII, 7.
  129. Plutarh, Likurgov život, XVI, 5.
  130. Plutarh, Alkibijadov život, I, 2.
  131. "Predložak:Grčki", Platon, Alkibijad I., 122d.
  132. "Predložak:Grčki", Plutarh, Usporedba Likurga i Nume, II, 4.
  133. Oliva 1971, str. 172–173.
  134. Ducat 1990, str. 55.
  135. Lévy 2003, str. 112–113.
  136. Aristotel, Ekonomika, 1344a.
  137. Ksenofont, O ekonomiji, XIII, 6.
  138. Aristotel, Politika, 1260b.
  139. Aristofan, Vitezovi, 4–5.
  140. Aristofan, Mir, 743–749.
  141. 141,0 141,1 Garlan 1982, str. 147.
  142. Finley 1997, str. 165.
  143. Morrow 1937, str. 210; v. Platon, Država, VIII, 563b; Demosten, Treća Filipika, 3; Eshin, Protiv Timarha, 54; Aristofan, Eklesijazuse, 721–722; Plaut, Stiho, III, 1, 48–49 (st. 447–450).
  144. Tukidid, Povijest peloponeskog rata, VII, 27, 5.
  145. Atenej, Gozba sofista, 161e.
  146. Cartledge 2003, str. 139.
  147. Garlan 1982, str. 180.
  148. Finley 1997, str. 162–163.
  149. Antifont, O Herodovom ubojstvu, 69.
  150. Heraklit, fr. 53.
  151. Mactoux 1980, str. 52.
  152. Eshil, Perzijanci, 242 (Predložak:Grčki).
  153. Euripid, Helena, 276.
  154. Hipokratski korpus, O zraku, vodama i mjestima, 23.
  155. Platon, Država, IV, 435a436a.
  156. Aristotel, Politika, VII, 1327b.
  157. Aristotel, Politika, I, 1252a30.
  158. Aristotel, Politika, I, 1260a.
  159. Npr. Hipija iz Elide, koga citira Platon u Protagori, 337c; Antifont, Pap. Oxyr. 9:1364.
  160. Tu je ideju izrekao još Euripid, Ijon, 854–856.
  161. Aristotel, Politika, I, 1255a.
  162. Menandar, fg. 857.
  163. Garlan 1982, str. 130.
  164. Platon, Država, X, 469b;– X, 470c.
  165. Aristotel, Politika, II, 1267b.
  166. Aristotel, Politika, II, 1268a.
  167. Atenej, Gozba sofista, 268bd.
  168. Garlan 1982, str. 8.
  169. Garlan 1982, str. 10–13.
  170. Garlan 1982, str. 13–14.
  171. Garlan 1982, str. 19–20.
  172. Garlan 1982, str. 201.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Brulé, Pierre (1978), La Piraterie crétoise hellénistique, Pariz: Belles Lettres, ISBN 2-251-60223-2, http://www.persee.fr/web/revues/home/prescript/article/reg_0035-2039_1980_num_93_440_4273_t1_0272_0000_2 
  • Brulé, Yves (1992). "Infanticide et abandon d'enfants". Dialogues d'histoire ancienne 18 (18‒2): 53‒90
  • Burkert, Walter (1985), Greek Religion, Oxford: Blackwell Publishing, ISBN 0-631-15624-0 
  • Carlier, P. (1995), Le IVe siècle grec jusqu'à la mort d'Alexandre, Pariz: Seuil, ISBN 2-02-013129-3 
  • Cartledge, Paul (2003), "Rebels and Sambos in Classical Greece", Spartan Reflections, Berkeley: University of California Press, ISBN 0-520-23124-4 
  • Chantraine, P. (1999), Dictionnaire étymologique de la langue grecque, Pariz: Klincksieck, ISBN 2-252-03277-4 
  • (1904) Recueil des inscriptions juridiques grecques, Pariz: E. Leroux
  • Ducat, Jean (1990), Les Hilotes, Pariz: École française d'Athènes, ISBN 2-86958-034-7 
  • Ducrey, P. (1968), Le traitement des prisonniers de guerre en Grèce ancienne. Des origines à la conquête romaine, Pariz: De Boccard 
  • Dunant, C.; Pouilloux, J. (1958), Recherches sur l'histoire et les cultes de Thasos, 2, Pariz: École française d'Athènes 
  • Đurić, Miloš N. (1990). Istorija helenske književnosti, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
  • Finley, Moses (1997), Économie et société en Grèce ancienne, Pariz: Seuil, ISBN 2-02-014644-4 
  • Foucart, P. (1865). "Mémoire sur l'affranchissement des esclaves par forme de vente à une divinité d'après les inscriptions de Delphes". Archives des missions scientifiques et littéraires 2 (2): 375–424
  • Gabrielsen, V. (2004), "La piraterie et le commerce des esclaves", in Erskine, E., Le Monde hellénistique. Espaces, sociétés, cultures. 323‒31 av. J.-C., 495‒511, Rennes: Presses Universitaires de Rennes, ISBN 2-86847-875-1 
  • Garlan, Yves (1978). "Signification historique de la piraterie grecque". Dialogues d'histoire ancienne 4 (4): 1‒16
  • Garlan, Yves (1982), Les esclaves en Grèce ancienne, Pariz: La Découverte, ISBN 2-7071-2475-3 
  • Jameson, M. H. (1977). "Agriculture and Slavery in Classical Athens". The Classical Journal 73: 122–145
  • Jones, Arnold Hugh Martin (1957), Athenian Democracy, Oxford: Blackwell Publishing 
  • Kirk, Geoffrey S. (1990), The Iliad: a Commentary, Cambridge University Press, ISBN 0-521-28172-5 
  • Kroll, Wilhelm, "Knabenliebe", Realencyclopaedie der klassischen Altertumswissenschaft, pp. 11 
  • Lauffer, S. (1956). "Die Bergwerkssklaven von Laureion". Abhandlungen 12: 904–916
  • (1940) A Greek-English Lexicon, Oxford: Clarendon Press
  • Lévy, E. (1995), La Grèce au Ve siècle de Clisthène à Socrate, Pariz: Seuil, ISBN 2-02-013128-5 
  • Lévy, E. (2003), Sparte, Pariz: Seuil, ISBN 2-02-032453-9 
  • Mele, A. (1976), "Esclavage et liberté dans la société mycénienne", Proceedings of the 1973 GIREA Workshop on Slavery, Besançon 2–3 mai 1973, Pariz: Les Belles Lettres 
  • Mactoux, M.-M. (1980), Douleia: Esclavage et pratiques discursives dans l'Athènes classique, Belles Lettres, ISBN 2-251-60250-X 
  • Mactoux, M.-M. (1981), "L'esclavage comme métaphore : douleo chez les orateurs attiques", Proceedings of the 1980 GIREA Workshop on Slavery, Kazimierz, 3–8 November 1980, Index 
  • Masson, O. (1973), "Les noms des esclaves dans la Grèce antique", Proceedings of the 1971 GIREA Workshop on Slavery, Besançon, 10–11 mai 1971, Pariz: Belles Lettres, pp. 8‒23 
  • Morrow, G. R. (1937). "The Murder of Slaves in Attic Law". Classical Philology 32 (3): 210‒227
  • Musić, August (1910). Nacrt grčkih i rimskih starina, Zagreb: Kralj. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada
  • Oliva, P. (1971). {{{title}}}, Prag: Academia
  • Ormerod, H. A. (1924), Piracy in the Ancient World, Liverpool: Liverpool University Press 
  • Plassart, A. (1913). "Les Archers d'Athènes". Revue des études grecques XXVI: 151‒213
  • Pritchett, W. K. (1961). "Five New Fragments of the Attic Stelai". Hesperia 30 (1): 23–29
  • (1956). "The Attic Stelai, Part II". Hesperia 25 (3): 178–328
  • Roberts, J. M. (2007), The New Penguin History of the World, Penguin 
  • Wassermann, Felix M. (1969). "Serenity and Repose: Life and Death on Attic Tombstones". The Classical Journal 64 (5)
  • Wood, Ellen Meiksins (1983). "Agriculture and Slavery in Classical Athens". American Journal of Ancient History 8: 1–47
  • Wood, Ellen Meiksins (1988), Peasant-Citizen and Slave: The Foundations of Athenian Democracy, New York: Verso, ISBN 0-86091-911-0 

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]