Rudnik ugljena Ombilin

Izvor: Wikipedija
Baština rudnika ugljena Ombilin u Sawahluntu
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Baština rudnika ugljena Ombilin u Sawahluntu
Flag of Indonesia.svg Indonezija


Ombilin na karti Indonezija
Ombilin
Ombilin
Lokacija rudnika Ombilina u Indoneziji
Godina uvrštenja: 2019. (43. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iv
Ugroženost: ne
Poveznica: [1] UNESCO

Rudnik Ombilin, bivši PT Tambang Batubara Ombilin (TBO), je najveći i najstariji rudnik ugljena u Indoneziji. Nalazi se u blizini grada Sawahlunta u pokrajini Zapadna Sumatra na otoku Sumatri, u uskoj dolini uz planine Bukit Barisan, među brdima Polan, Pari i Mato, otprilike 70 kilometara sjeveroistočno od Padanga. Ugljen je sredinom 19. stoljeća otkrio nizozemski inženjer Ir. de Gereve, a rudarstvo je u to područje uvedeno 1876. god. Rudnik Ombilin je poznat kao najstarije nalazište ugljena u jugoistočnoj Aziji.[1]

God. 2019. rudnik Ombilin je upisan na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Aziji jer „usprkos nepristupačnosti ovaj kolonijalni kompleks predstavlja integrirani sustav koji je omogućio učinkovitu eksploataciju visoko kvalitetnog ugljena iz dubokih jama, te njegovu obradu i prijevoz. Ovi rudnici svjedoče o tehnološkom razvoju koji pokazuje europsko inženjersko znanje, ali i doprinos lokalne ekološke mudrosti i tradicionalne prakse u organizaciji rada”.[2]

Gradnja tunela u rudnicima ugljena Sawahloentoa 1910. god.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Ugljen je na ovom području otkrio nizozemski inženjer W.H. de Gereve 1868. god. Iskopavanje je započelo rudnikom s otvorenim kopom 1892. god., nakon izgradnje željeznice. Ovo industrijsko nalazište razvila je nizozemska kolonijalna vlada s kraja 19. do početka 20. stoljeća s radnom snagom lokalnog stanovništva.[2] U razdoblju prije neovisnosti, proizvodnja ugljena dosegla je vrhunac 1930. godine, kada je iskapano više od 620.000 tona godišnje. Zatvorenici ketinggangeri (nizozemski za „ljude u lancima”) s Jave i Sumatre koji su dopremani do rudnika s nogama, rukama i vratovima u lancima, bili su glavni rudari,[3] ali tu su radili i mnogi kvalificirani i nekvalificirani radnici uključujući lokalno stanovništvo Minangkabaua, te govornici javanskog i kineskog jezika.[2] Proizvodnja ugljena u ovom rudarskom području bila je u stanju ispuniti 90 % energetskih potreba nizozemske Istočne Indije.

Rudnik uglja Ombilin i naselje 1911. god.
Ulaz u Rudnik uglja Ombilin 1971. god.

Od 1942. – 1945. rudnikom je upravljalo Japansko Carstvo, a od 1945. – 1958. god. rudnikom je upravljala rudarska uprava, a od 1958. – 1968. ured državnih rudarskih kompanija. God. 1968. osnovana je proizvodna jedinica Ombilin državne tvrtke za iskopavanje ugljena i proizvodnja je dosegla vrhunac 1976. godine s 1.201.846 tona godišnje.[4]

Do 2002. godine djelovao je kao rudnik na otvorenom, a nakon toga nastavlja raditi samo podzemni rudnik. Do 2008. rudnik je procijenio rezerve oko 90,3 milijuna tona koksa, od čega se 43 milijuna tona može iskopati. Rudnik je u vlasništvu tvrtke „PT Tambang Batubara Bukit Asam” (PTBA), a njime upravlja „Kineska nacionalna tehnološka korporacija za uvoz i izvoz” (CNTIC), koja je u rudnik uložila 100 milijuna dolara. Rudnik je godišnje proizvodio oko 500.000 tona ugljena, do 2019. god. kada je tvrtka PT Bukit Asam obustavila poslovanje u Ombilinu.

Odlike[uredi | uredi kôd]

Rudarsko područje sadrži rudarsko mjesto i grad tvrtke, skladišta uglja u luci Emmahaven i željezničku mrežu koja povezuje rudnike s obalnim objektima. Točnije, tu su tri funkcionalno povezana područja: A) otvorene jame rudnici i labirintni podzemni rudarski tuneli zajedno s postrojenjima za obradu ugljena na licu mjesta, s rudarskim gradom izgrađenim u cijelosti, u blizini Sawahlunta; B) genijalno projektirana planinska željeznička pruga zajedno s brojnim željezničkim mostovima i tunelima, koji povezuju rudnike s obalnom morskom lukom preko 155 kilometara neravnog planinskog terena; i C) rudarska luka s novoizgrađenim morskim pristaništem u Emmahavenu.[2]

Pošumljavanjem nekadašnjeg nalazišta rudnika i pretvaranjem u turističko odredište ono i dalje donosi dobit. Jama za održavanje dobrog osvjetljenja i opskrbu zrakom privlači domaće i strane turiste, uglavnom iz Malezije i Singapura. Razgledavanje jame košta oko 30.000 rupija (3,5 USD) po osobi.[4] U kompleksu Rudnika ugljena Ombilin nalazi se „Muzej o eksploataciji ugljena Ombilin” s povijesti tvrtke i alatima koji su se koristili za rudarenje. Također, još uvijek postoji nekoliko originalnih starina, poput tunela Mbah Soero, stambenih rudarskih nastambi i rudnika (Tangsi Baru i Zemlje polja), sustavi za filtriranje uglja, željezničkih tvornica, vladinih ureda, naselja i općinske uprave. Rudarsko mjesto pretvoreno je u zoološki vrt, jezero i stazu za jahanje.[3]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Nur Rohmi Aida,8 Fakta Tambang Batubara Ombilin Sawahlunto yang Baru Jadi Warisan Dunia („8 činjenica o rudniku ugljena Sawahlunto Ombilin koji je postao nova svjetska baština”), Kompas, 8. srpnja 2019. (ind.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  2. a b c d Seven cultural sites inscribed on UNESCO’s World Heritage List, 6. srpnja 2019. (engl.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  3. a b What to know about the Ombilin coal mine in Sawahlunto (engl.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  4. a b Khairul Saleh, Od rudnika ugljena do turističkog mjesta, The Jakarta Post, 23. ožujka 2011. (ind.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Rudnik ugljena Ombilin