Rudnik ugljena Ombilin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Baština rudnika ugljena Ombilin u Sawahluntu

Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Baština rudnika ugljena Ombilin u Sawahluntu
Flag of Indonesia.svg Indonezija


Ombilin na karti Indonezija
Ombilin
Ombilin
Lokacija rudnika Ombilina u Indoneziji
Godina uvrštenja: 2019. (43. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iv
Ugroženost: ne
Poveznica: [1] UNESCO

Rudnik Ombilin, bivši PT Tambang Batubara Ombilin (TBO), je najveći i najstariji rudnik ugljena u Indoneziji. Nalazi se u blizini grada Sawahlunta u pokrajini Zapadna Sumatra na otoku Sumatri, u uskoj dolini uz planine Bukit Barisan, među brdima Polan, Pari i Mato, otprilike 70 kilometara sjeveroistočno od Padanga. Ugljen je sredinom 19. stoljeća otkrio nizozemski inženjer Ir. de Gereve, a rudarstvo je u to područje uvedeno 1876. god. Rudnik Ombilin je poznat kao najstarije nalazište ugljena u jugoistočnoj Aziji[1].

God. 2019. rudnik Ombilin je upisan na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Aziji jer „usprkos nepristupačnosti ovaj kolonijalni kompleks predstavlja integrirani sustav koji je omogućio učinkovitu eksploataciju visoko kvalitetnog ugljena iz dubokih jama, te njegovu obradu i prijevoz. Ovi rudnici svjedoče o tehnološkom razvoju koji pokazuje europsko inženjersko znanje, ali i doprinos lokalne ekološke mudrosti i tradicionalne prakse u organizaciji rada”[2].

Gradnja tunela u rudnicima ugljena Sawahloentoa 1910. god.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ugljen je na ovom području otkrio nizozemski inženjer W.H. de Gereve 1868. god. Iskopavanje je započelo rudnikom s otvorenim kopom 1892. god., nakon izgradnje željeznice. Ovo industrijsko nalazište razvila je nizozemska kolonijalna vlada s kraja 19. do početka 20. stoljeća s radnom snagom lokalnog stanovništva[2]. U razdoblju prije neovisnosti, proizvodnja ugljena dosegla je vrhunac 1930. godine, kada je iskapano više od 620.000 tona godišnje. Zatvorenici ketinggangeri (nizozemski za „ljude u lancima”) s Jave i Sumatre koji su dopremani do rudnika s nogama, rukama i vratovima u lancima, bili su glavni rudari[3], ali tu su radili i mnogi kvalificirani i nekvalificirani radnici uključujući lokalno stanovništvo Minangkabaua, te govornici javanskog i kineskog jezika[2]. Proizvodnja ugljena u ovom rudarskom području bila je u stanju ispuniti 90 % energetskih potreba nizozemske Istočne Indije.

Rudnik uglja Ombilin i naselje 1911. god.
Ulaz u Rudnik uglja Ombilin 1971. god.

Od 1942.–1945. rudnikom je upravljalo Japansko Carstvo, a od 1945.-1958. god. rudnikom je upravljala rudarska uprava, a od 1958.-1968. ured državnih rudarskih kompanija. God. 1968. osnovana je proizvodna jedinica Ombilin državne tvrtke za iskopavanje ugljena i proizvodnja je dosegla vrhunac 1976. godine s 1.201.846 tona godišnje[4].

Do 2002. godine djelovao je kao rudnik na otvorenom, a nakon toga nastavlja raditi samo podzemni rudnik. Do 2008. rudnik je procijenio rezerve oko 90,3 milijuna tona koksa, od čega se 43 milijuna tona može iskopati. Rudnik je u vlasništvu tvrtke „PT Tambang Batubara Bukit Asam” (PTBA), a njime upravlja „Kineska nacionalna tehnološka korporacija za uvoz i izvoz” (CNTIC), koja je u rudnik uložila 100 milijuna dolara. Rudnik je godišnje proizvodio oko 500.000 tona ugljena, do 2019. god. kada je tvrtka PT Bukit Asam obustavila poslovanje u Ombilinu.

Odlike[uredi VE | uredi]

Rudarsko područje sadrži rudarsko mjesto i grad tvrtke, skladišta uglja u luci Emmahaven i željezničku mrežu koja povezuje rudnike s obalnim objektima. Točnije, tu su tri funkcionalno povezana područja: A) otvorene jame rudnici i labirintni podzemni rudarski tuneli zajedno s postrojenjima za obradu ugljena na licu mjesta, s rudarskim gradom izgrađenim u cijelosti, u blizini Sawahlunta; B) genijalno projektirana planinska željeznička pruga zajedno s brojnim željezničkim mostovima i tunelima, koji povezuju rudnike s obalnom morskom lukom preko 155 kilometara neravnog planinskog terena; i C) rudarska luka s novoizgrađenim morskim pristaništem u Emmahavenu[2].

Pošumljavanjem nekadašnjeg nalazišta rudnika i pretvaranjem u turističko odredište ono i dalje donosi dobit. Jama za održavanje dobrog osvjetljenja i opskrbu zrakom privlači domaće i strane turiste, uglavnom iz Malezije i Singapura. Razgledavanje jame košta oko 30.000 rupija (3,5 USD) po osobi[4]. U kompleksu Rudnika ugljena Ombilin nalazi se „Muzej o eksploataciji ugljena Ombilin” s povijesti tvrtke i alatima koji su se koristili za rudarenje. Također, još uvijek postoji nekoliko originalnih starina, poput tunela Mbah Soero, stambenih rudarskih nastambi i rudnika (Tangsi Baru i Zemlje polja), sustavi za filtriranje uglja, željezničkih tvornica, vladinih ureda, naselja i općinske uprave. Rudarsko mjesto pretvoreno je u zoološki vrt, jezero i stazu za jahanje[3].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Nur Rohmi Aida,8 Fakta Tambang Batubara Ombilin Sawahlunto yang Baru Jadi Warisan Dunia („8 činjenica o rudniku ugljena Sawahlunto Ombilin koji je postao nova svjetska baština”), Kompas, 8. srpnja 2019. (ind.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Seven cultural sites inscribed on UNESCO’s World Heritage List, 6. srpnja 2019. (engl.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  3. 3,0 3,1 What to know about the Ombilin coal mine in Sawahlunto (engl.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.
  4. 4,0 4,1 Khairul Saleh, Od rudnika ugljena do turističkog mjesta, The Jakarta Post, 23. ožujka 2011. (ind.) Pristupljeno 6. kolovoza 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Rudnik ugljena Ombilin