Ruska kinematografija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Ruska kinematografija je nastala za vrijeme Ruskog carstva, razvila se u Sovjetskom Savezu, te je u godinama nakon raspada SSSR-a ruska filmska industrija ostala međunarodno prepoznata. U 21. stoljeću je ruska kinematografija postala međunarodno popularna s hitovima kao što su: Dom durakov, Noćna straža i Brat.[1][2]

Kinematografija Ruskog carstva[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kinematografija Ruskog Carstva

Prvi su film u Rusko carstvo donijela braća Lumière, koji su prikazali filmove u Moskvi i Sankt Peterburgu u svibnju 1896. Istog je mjeseca njihov snimatelj Camille Cerf napravio prvi film u Rusiji, snimku krunidbu Nikole II. u Moskovskom Kremlju.[3]

Aleksandr Drankov je producirao prvi ruski narativni film, Stjenka Razin, koji se temelji na popularnim narodnim pjesamama, a režirao ga je Vladimir Romaškov. Ladislav Starevič je snimio prvi ruski animirani film (prvi lutkarski film s pričom, snimljen tehnikom stop animacije) 1910.g. - Lucanus Cervus. Među značajnijim ruskim filmašima tog razdoblja nalaze se Aleksandr Hanžonkov i Ivan Mozžuhin, koji je režirao film Oborona Sevastopolja (1912.), i Jakov Protazanov - Uhod velikogo starca, biografski film o Lavu Tolstoju.[4]

Tijekom Drugog svjetskog rata uvoz filmova je drastično pao, a ruski filmaši su snimali antinjemačke, nacionalističke filmove. Godine 1916. snimljeno je 499 filmova, triput više nego tri godine ranije.

Ruska revolucija je donijela više promjena, pojavilo se mnoštvo filmova sa protucarskim temama. Posljednji važni film tog razdoblja je Otec Sergij (1917.), koji je postao prvi novi film prikazan u sovjetskom razdoblju.

Kinematografija Sovjetskog Saveza[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kinematografija Sovjetskog Saveza
Iako je ruski jezik dominirao u sovjetskim filmovima, kinematografija SSSR-a je uključivala i filmove Armenske SSR, Gruzijske SSR, Ukrajinske SSR, te u nešto manjoj mjeri Litvanske SSR, Bjeloruske SSR i Moldavske SSR. U većem dijelu povijesti Sovjetskog Saveza, s iznimkama 1920-ih i kasnih 1980-ih, film je bio podvrgnut cenzuri i birokratskoj kontroli, a sadržaj vrlo ograničen. Usprkos tome, sovjetski filmovi su postizali značajne uspjehe od 1950-ih nadalje, djelomično zbog, slično kao i u drugim kinematografijama Istočnog bloka, odražavanja napetosti između individualne kreativnosti i državom nametnutih ograničenja.[5]

Kao i 1920-ih, film se bavio društvenim i političkim događajima tog vremena. Stoga je najvažniji film tog razdoblja bio Oklopnjača Potemkin Ejzenštejna, ne samo zbog prikaza događaja koji su doveli do revolucije 1905.g., već i zbog inovativnih filmskih tehnika (npr. skokoviti rez). Od drugih filmova vrijedi spomenuti Pudovkinov film Mat' (1926.) i Čelovek s kinoapparatom Vertova (1929.).[4]

Međutim, s jačanjem staljinističke vlasti i pojavom socrealizma kao državne politike, koji je vladao slikarstvom i kiparstvom sve do filmske umjetnosti, sovjetski je film bio gotovo sasvim pod totalnom kontrolom države.

Značajniji su filmovi bili Cirk (1936.), jedan od najpopularnijih filmova 1930-ih, Aleksandr Nevskij i Ivan Groznyj, popularni filmovi 1940-ih. Ubrzo nakon kraja Drugog svjetskog rata, pojavili su se filmovi u boji, npr. Kamennyj cvetok (1947.), Skazanije o zemlje Sibirskoj (1947.) i Kubanskije Kazaki (1949.).

Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, iako je još postojala cenzura, sovjetskim filmašima je dano više slobode, pa su se pojavili filmovi Ballada o soldate, koji je osvojio nagradu BAFTA-e za najbolji film 1961., Ždralovi lete, Vysota (1957.), koji se smatra jednim od najboljih filmova 1950-ih (također je postao osnova pokreta autorske pjesme).[4]

1970-ih se pojavio niz filmova koji su pridobili međunarodnu pažnju, uključujući Solaris Andreja Tarkovskog (1972.), Semnadcat' mgnovenij vesny, koji je stvorio besmrtni lik "Standartenführera Stirlitza", Beloje solnce pustyni (1970.) i tzv. "crveni vestern" ili "ostern" - sovjetska inačica vesterna.

Pojavom perestrojke i glasnosti sredinom 1980-ih sovjetski filmovi su se okrenuli ranije cenzuriranim temama kao što su ovisnost o drogama, npr. Igla, te seksualnost i alijenacija u sovjetskom društvu, npr. Malen'kaja Vera.[6]

Nova ruska kinematografija[uredi VE | uredi]

1990-te[uredi VE | uredi]

N. Mihalkov s producentom Joshom Woodom 2011.

U ruskoj kinematografiji 1990-ih pojavile su se nove mogućnosti i teme.[4]

Drama Ispijeni suncem (1994.) Nikite Mihalkova je priča o maloj seoskoj zajednici za vrijeme staljinizma, u kojoj nova vremena poremete njihov idilični život i izmijene njezine likove i sudbine. Film je dobio Oscara za najbolji strani film.

Pavel Čuhraj je snimio film Vor (1997.), o majci i sinu koji pronalaze zaštitu u časniku za kojeg se kasnije ispostavi da je kriminalac. Film je dobio 6 nacionalnih nagrada Nika (ruska inačica američkog Oscara), posebnu nagradu u Veneciji i nominaciju za Oscara.

Zemlja gluhih Valerija Todorovskog (1998.) je komedija koja se temelji na zapletu Renate Litvinove, a parodira Rusiju 1990-ih kao put dviju prijateljica koje se nađu u borbi između dvaju klanova - gluhih i onih koji čuju.

Ozbiljna melodrama Dmitrija Meshijeva Ženskaja sobstvennost' (1999.) govori o suptilnom odnosu između mladog studenta i starije glumice koji se pretvorio u ljubavnu vezu. Očekivana smrt jednog od protagonista suočava drugog s gorkom usamljenošću.

East/West, film nastao u koprodukciji nekoliko zemalja, govori o obitelji koja se vratila u SSSR u ranim godinama staljinizma.

2000-te[uredi VE | uredi]

Povratak Andreja Zvjaginceva (2003.), dobitnik Zlatnog lava, govori o promjeni koju donosi povratak oca u život dvojice braće.

Ruska arka, film Aleksandra Sokurova iz 2003.g., snimljen je u jednom kadru u trajanju od 96 minuta u Ermitažu, te u snolikoj naraciji pripovijeda o klasičnoj ruskoj kulturi koja plovi u Arci.

Popularne su i ekranizacije detektivskih romana Borisa Akunjina, čija je radnja smještena u predrevolucijsku Rusiju i razvija se oko avantura Erasta Fandorina: Azazel (2002.), Turski gambit (2005.) i Državni savjetnik (2005.).

O životu u manastiru i čudima govori film Otok (2006.) Pavela Lungina. Film je dobio pohvalne kritike i mnogobrojne nagrade.[7]

Paragraf 78 Mihaila Hleborodova iz 2007.g. bio je kritiziran zbog razdvajanja na dva dijela, Punkt 1 i Punkt 2.

Živopisni mjuzikl Stil'agi Valerija Todorovskog iz 2008., o stilu života mlade generacije u Sovjetskom Savezu, postigao je velik uspjeh zbog dubokoumnog i živog portretiranja 1950-ih.

2010-te[uredi VE | uredi]

Kak ja provjol etim letom Alekseja Popogrebskog, film o generacijskom jazu, snimljen u udaljenoj Čukotki, osvojio je Zlatnog medvjeda 2010. Iste je godine umjetnički film Ovs'anki osvojio nagradu za najbolju fotografiju na Venecijanskom filmskom festivalu.

Jedan od mnogih uspješnih filmova u kojima se pojavljuju zapadnjački glumci i glumice je film Vykrutasy iz 2011.g. s Millom Jovovich.

Timur Bekmambetov je jedan od najuspješnijih ruskih režisera u Hollywoodu s filmovima kao što su Wanted (2008.), s Angelinom Jolie i Abraham Lincoln: Vampire Hunter (2012.).

Popis filmova s najvećom zaradom[uredi VE | uredi]

Prema podacima od 14. kolovoza 2011.: [8]

Festivali[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Chapron, J., The History of Russian Cinema, Festival de Cannes, 12. siječnja 2011.
  2. Konchalovsky, Dom durakov/House of Fools, preuzeto 15. studenog 2016.
  3. Zorkaja, N., Cinema v Rossii, Portal Slovo, preuzeto 15. studenog 2016.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 A Companion to Russian Cinema, ur. Birgit Beumers, Chichester, 2016, ISBN: 1118412761
  5. Enciklopedija Kino, Sovetskaja kinematografija
  6. Fjodorov, A., Russkaja kinoerotika, Video-Ass Ekspress, br. 32, str. 60-61.
  7. Adme, 17 lučših rossijskih fil'mov XXI veka, preuzeto 15. studenog 2016.
  8. KinoPoisk.ru, Filmovi s najvećom zaradom, preuzeto 15. studenog 2016.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]