Rusko-turski rat (1787. – 1792.)
| Rusko-turski rat (1787. – 1792.) | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| sukob: Rusko-turski ratovi | |||||||
 Bitka kod Isakova 1790. (nepoznati autor) | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Rusko Carstvo.svg){kind=small} Habsburška Monarhija
|
 Osmansko Carstvo Krimski Tatari
| ||||||
| Zapovjednici | |||||||
Katarina II. Grigorij Aleksandrovič Potemkin Aleksandar Suvorov Petar Rumjancev Fjodor Ušakov Josip II. Leopold II. András Hadik Gideon Ernst Frederick Josias John Paul Johnes
|
Abdul Hamid I. Selim III. Jusuf-paša Eski Hasan Şahbaz Giray Bakht Giray
| ||||||
| Jačina | |||||||
| Rusko Carstvo: 100.000 Habsburška Monarhija: 10.000 Ukupno: 110.000 |
Osmansko Carstvo: 280.000 + pojačanje (25.000) Ukupno: 305.000 | ||||||
| Gubitci | |||||||
| Rusko Carstvo: 59.000 – 72.000 Habsburška Monarhija:3000 – 4000 Ukupno: 62.000 – 76.000 ubijenih |
Osmansko Carstvo: 116.000 – 130.000 ubijenih | ||||||
Rusko-turski rat (1787. – 1792.) bio je neuspješan pokušaj Osmanskog Carstva da vrati teritorije izgubljene u prijašnjem Rusko-turskom ratu (1768. – 1774.). Ovaj sukob odvijao se istovremeno s Habsburško-turskim ratom 1788. – 1791. godine.
Trijumfalni mimohod 1786., koji je napravila ruska carica Katarina II. u netom pripojenom Krimu u društvu svog saveznika austrijskog cara, Josipa II., bili su kap koja je prelila čašu. Javnost u Istanbulu tražila je rat, smatrajući da je time prekršen mirovni ugovor iz Kučuk-Kajnardžija. Podgrijanoj ratnoj atmosferi doprinijeli su i britanski i francuski veleposlanici, dajući bezuvjetnu podršku strankama naklonjenim ratu u Rusiji.
Rat je 1788. objavio ruski veleposlanik u Istanbulu Jakov Bulgakov (zbog toga je bačen u tamnicu). Turci su u rat ušli nedovoljno pripremljeni i nesvjesni činjenice da su Austrija i Rusija postali saveznici, a toga su postali svjesni tek kad se rat razbuktao. U početku rata Osmansko Carstvo uspjelo je odbaciti natrag Austrijanace iz Mehadia (Rumunjska) i vratiti Banat (1789.), ali je gubilo u Moldaviji, gdje je ruski feldmaršal Rumjancev zauzeo utvrde Jaši i Hotin. Nakon duge zimske opsade pao je i grad Očakov u ruke kneza Potemkina. Ova vijest je toliko utjecala na sultana da je zbog toga umro.
Turski zapovjednici su bili nesposobni, a vojska nedisciplinirana, tako da su napadi na moldavske utvrde i teritorije Bender i Izmail propali. Na drugoj strani Austrijanci su uspjeli zauzeti Beograd. A neosvojivu tvrđavu Izmail zauzeo je Rus Suvorov iznenadnim napadom pješaštva i topništva. Ušakov je potapao turske brodove u bitkama kod Fidonisija, Tendre, tjesnaca Kerč i rta Kaliakra. Padom grada Anape u ruke Ivana Gudoviča završena je serija turskih vojnih poraza.
Mladi sultan Selim III. je silno htio vratiti ugled zemlje, i nužno mu je trebala neka pobjeda prije donošenja mira, ali njegova vojska pokopala je ovu nadu. Zbog toga je 31. siječnja 1790. potpisao s Prukom ugovor o obrani, ali ni to mu nije pomoglo u ratu.
Nakon toga potpisan je ugovor iz Jašija s Rusijom 9. siječnja 1792., po kojem je Rusija 1783. anektirala Krim, Jedisan, Hačibeg i Očakov, a rijeka Dnjestar postala je granica između Rusije i Osmanskog Carstva u Europi. Status rijeke Kuban na azijskoj granici ostao je nepromijenjen.
Unutarnje poveznice[uredi | uredi kôd]
.svg){kind=small}