Rusko-ukrajinski rat
| Rusko-ukrajinski rat | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio sukoba nakon raspada SSSR-a | |||||||
 Vojno stanje Pod kontrolom Ukrajine Pod okupacijom Rusije i proruskih snaga | |||||||
| |||||||
| Sukobljeni | |||||||
 Rusija  Donjecka NR  Luganska NR
|
 Ukrajina | ||||||
| Vođe | |||||||
 Vladimir Putin Aleksandr Dvornikov Mihail Mišustin Sergej Šojgu Valerij Gerasimov Vladimir Kolokoljcev Denis Pušilin Vladimir Paškov Leonid Pasečnjik Sergej Kozlov |
 Volodimir Zelenskij Denis Šmihalj Oleksij Reznikov Denis Monastirskij Oleksij Danilov Valerij Zalužnij Serhij Šaptala Ruslan Homčak Oleksandr Sirskij Vitalij Kličko
| ||||||
Za masovnu invaziju Rusije na Ukrajinu započetu 2023., vidi članak Invazija Rusije na Ukrajinu 2022. – 2023.
Rusko-ukrajinski rat[1] dugotrajni je rat između Rusije (zajedno s proruskim separatističkim snagama) i Ukrajine. Započeo je u veljači 2014. nakon ukrajinske Revolucije dostojanstva, a u početku se fokusirao na status Krima i Donbasa, međunarodno priznatih kao dio Ukrajine. Prvih osam godina sukoba uključivalo je rusku aneksiju Krima (2014.) i rat u Donbasu (2014. – danas) između Ukrajine i separatista koje podržava Rusija, kao i pomorske incidente, kibernetički rat i političke napetosti. Nakon gomilanja ruske vojske na granici između Rusije i Ukrajine od kraja 2021., sukob se značajno proširio kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022.
Nakon prosvjeda na Euromajdanu i revolucije, koja je rezultirala smjenom proruskog predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014., u dijelovima Ukrajine izbili su proruski nemiri. Ruski vojnici bez oznaka preuzeli su kontrolu nad strateškim položajima i infrastrukturom na ukrajinskom teritoriju Krima i zauzeli krimski parlament. Rusija je organizirala kontroverzni referendum, čiji je ishod bio da se Krim pridruži Rusiji. To je dovelo do aneksije Krima. U travnju 2014. demonstracije proruskih skupina u regiji Donbas u Ukrajini eskalirali su u rat između ukrajinske vojske i separatista samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk, koje podržava Rusija.
U kolovozu 2014. neoznačena ruska vojna vozila prešla su granicu[2] u Republiku Donjeck. Počeo je neobjavljeni rat između ukrajinskih snaga s jedne strane, a separatisti su se pomiješali s ruskim postrojbama s druge, iako je Rusija pokušala sakriti svoju umiješanost. Rat je prerastao u statičan sukob, s opetovanim neuspjelim pokušajima prekida vatre. Godine 2015. sporazum Minsk II potpisale su Rusija i Ukrajina, no niz sporova spriječio je njegovu punu provedbu.
U 2021. i početkom 2022. došlo je do velikog gomilanja ruske vojske oko ukrajinskih granica. NATO je optužio Rusiju za planiranje invazije, što je ona negirala. Ruski predsjednik Vladimir Putin kritizirao je proširenje NATO-a kao prijetnju njegovoj zemlji i zatražio, da se Ukrajini zabrani pridruživanje vojnom savezu. Također je izrazio ruske iredentističke stavove, doveo u pitanje pravo Ukrajine na postojanje i pogrešno izjavio da je Ukrajinu stvorila Sovjetska Rusija. Rusija je 21. veljače 2022. službeno priznala dvije samoproglašene separatističke države u Donbasu i otvoreno poslala vojnike na te teritorije. Tri dana kasnije Rusija je napala Ukrajinu. Velik dio međunarodne zajednice osudio je Rusiju za njezine postupke u postrevolucionarnoj Ukrajini, optužujući je za kršenje međunarodnog prava i kršenje ukrajinskog suvereniteta. Mnoge su zemlje uvele ekonomske sankcije protiv Rusije, ruskih pojedinaca ili tvrtki,[3] posebno nakon invazije 2022. godine.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Snyder, Timothy (2018). The Road to Unfreedom: Russia, Europe, America. New York: Tim Duggan Books. p. 197. ISBN 978-0-525-57447-7.
- ↑ https://amp.theguardian.com/world/2014/aug/14/russian-military-vehicles-enter-ukraine-aid-convoy-stops-short-border Preuzeto 29. svibnja 2022.
- ↑ Overland, Indra; Fjaertoft, Daniel (2015). "Financial Sanctions Impact Russian Oil, Equipment Export Ban's Effects Limited". Oil and Gas Journal. 113 (8): 66–72.
Vidite i:[uredi | uredi kôd]
| |||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||
