Sado (otok)

Sado-shi 佐渡島
Otok
Topografska karta otoka Sado
Položaj
Koordinate	38°04′03″N 138°23′51″E
Država	Japan
More	Japansko more
Ocean	Tihi ocean
Otočje	Japansko otočje
Fizikalne osobine
Površina	854,76 km2
Duljina obale	262,7 km
Najviši vrh	Kinpoku, 1172 m
Stanovništvo
Glavno naselje	Sado (Aikawa)
Broj stanovnika	55212 (2017.)
Sado-shi Sado na zemljovidu Japana

Sado (japanski: 佐渡島, Sado-ga-shima ili Sado-shi) japanski otok oko 35 km od zapadne obale Honshua i otprilike 60 km sjeverozapadno od grada Niigate u Japanskom moru. Cijeli otok pripada istoimenoj općini Sado koja upravno pripada prefekturi Niigata.

Prisustvo zlata i srebra na otoku je poznato još od 12. stoljeća, a rudarstvo je procvjetalo 1601. godine otvaranjem rudnika Aikawa (相川鉱山). Rudnici zlata na otoku Sado čine tri rudnika koji predstavljaju različite metode nemehaničnog rudarenja, društvenu i radnu organizaciju. Zbog toga ih je 2024. godine UNESCO upisao na popis mjesta svjetske baštine u Aziji.

Zemljopisne odlike

Satelitska slika otoka Sado iz 2021. god.

Površine od 854,76 km², Sado je šesti po veličini japanski otok, odmah poslije Okinawe. Oblik otoka Sado podsjeća na kanji znak za 'rad' (工) na japanskom ili slovo 'S'. Topografija otoka može se grubo podijeliti na tri dijela: planinski lanac Ìsado na sjeveru, planinski lanac Kosado na jugu i ravnicu Kakakura s ravnim terenom između. Područje planinskog lanca Ìsado ima veću nadmorsku visinu. Krajolik je vulkanskog podrijetla, a najviša planina, Kinpoku-san (金北山, “Zlatna sjeverna planina”), visoka je 1172 m. Obala na sjevernoj strani planine Sado je strma i poznato je turističko mjesto, među kojima je najpoznatiji zaljev Senkaku. Planinski lanac Kosado ima relativno ravniji teren sa Satsuma mandarinama i stablima čajevca koji tamo rastu. Njegov najviši vrh je planina Ìjiyama, s nadmorskom visinom od 646 m. Naslage zlata i srebra nastale su izlijevanjem hidrotermalne vode blizu površine kopna i stvaranjem vena u stijeni; tektonska aktivnost prvo je potopila površinske naslage na morsko dno, koje je kasnije ponovno podignuto tektonskim pokretima. Naslage rudnika iskorištavane su u području Nishimikawa, koje se nalazi na sjeverozapadnoj strani planina Kosado. Osim toga, trošenje vulkanske stijene otkrilo je rudne žile, koje su iskopane pod zemljom na površini kopna i duboko pod zemljom u području Aikawa-Tsurushi, na južnom kraju planinskog lanca Ìsado. Aluvijalna ravnica Kuninaka je poljoprivredno područje otoka Sado. Na zapadnoj strani ravnice nalazi se zaljev Mano, a na istočnoj strani zaljev Ryōtsu. Rijeka Kokufugawa (Konogawa) teče kroz ravnicu Kuninaka, ukupne duljine 19 km, i ulijeva se u zaljev Mano. Njezino slivno područje čini 20% otoka Sado. Jezero Kamo, najveće jezero u prefekturi Niigata, nalazi se na istočnom kraju ravnice Kuninaka i izvorno je bilo slatkovodno, a kasnije se pretvorilo u lagunu nakon izgradnje otvora prema Japanskom moru. U jezeru cvjeta uzgoj kamenica. Dio otoka Sado pripada Kvazi-nacionalnom parku Sado-Yahiko-Yoneyama.

• 
  Prevlaka Futatsugame
• 
  Onogame
• 
  Špilja Kotoura (Ryuodo)
• 
  Zaljev Senkaku (Senkakuwan)
• 
  Obala Nanaura

Povijest

Rudnik zlata Aikawa na otoku Sado

Rudnici zlata na otoku Sado
Svjetska baština – UNESCO
Država	Japan
Godina uvrštenja	2025. (46. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	iv
Ugroženost	–
Poveznica	UNESCO:1698

Otok Sado je stoljećima bio utočište i mjesto progonstva za političke disidente, uključujući cara Juntokua, svećenika Nichirena i svećenika Zeamija, jednog od osnivača današnjeg kazališta Noh.

Hiroshige Utagawa, Rudnik zlata Sado, 1853., drvorez.

Da je na Sadu postojalo zlato i srebro poznato je od razdoblja Heian (794.–1185.). Tijekom Sengoku razdoblja (1467.–1615.), otkrivena su nova bogata nalazišta što je dovelo do čestih sukoba širom otoka, a rezultat je bila njegova podjela. Istovremeno je došlo i do naglog rasta proizvodnje, zahvaljujući napretku tahnologije kopanja tunela.

Vrhunac proizvodnje bio je tijekom razdoblja Edo (1603.–1867.). Godine 1603. Tokugawa Ieyasu imenovao je Ōkuboa Nagayasua prvim povjerenikom za Sado (佐渡奉行; Sado bugyō), pod čijim je vodstvom rudarstvo zlata procvjetalo. Između 1618. i 1627. godišnje se vadilo između 66 i 100 tona zlatne i srebrne rude, što je rudnike učinilo važnim izvorom prihoda za šogunat. Međutim, poplave su ometale vađenje rude, a rudnici su iscrpljeni nakon 1700. Na kraju se gotovo sve što se iskopavalo bilo srebro.

Radnici su bili prisiljeni naporno raditi pod nadzorom samuraja. Zbog toga se otok nazivao ne samo “Otokom zlata”, već i “Otokom smrti”, jer je većina radnika, ratnih zarobljenika i osuđenika, umrla zbog izuzetno teških uvjeta rada. Na Sadu je podignut budistički spomen-kamen za bezimene radnike. Čak i danas ljudi se mole bogovima u nadi da će oprostiti robovski rad i krađu zlata na otoku. Rascijepljena planina također obilježava površinski kop.

Nakon Meiji restauracije 1868. godine, rudnici su pali u vlasništvo države, koja ih je potom prenijela korporaciji Mitsubishi koja je unapredila mehanizaciju rudnika Sado, zahvaljujući uvođenju električne energije.

Tijekom Drugog svjetskog rata, preko 1.000 korejskih prisilnih radnika iz Koreje pod japanskom upravom, radilo je u rudnicima na Sadu.

Od zatvaranja, posebno rudnik Aikawa, pretvoren je u turističku atrakciju, a zgrade i objekti se čuvaju kao dio japanskog industrijskog nasljeđa.

Poveznice

• Iwami Ginzan, rudnici srebra i njihov kulturni krajolik