Samostan svetog Hilariona
| Samostan svetog Hilariona / Tell Umm Amer | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Palestina |
| Godina uvrštenja | 2024. (46. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | ii, iii, vi |
| Ugroženost | 2024.- |
| Poveznica | UNESCO:1749 |
| Koordinate | 31°26′50″N 34°21′59″E / 31.44722°N 34.36639°E |
  Samostan svetog Hilariona Lokacija Samostana svetog Hilariona u Palestini | |
Samostan svetog Hilariona na arheološkom nalazištu Tell Umm el-'Amr bio je staroršćanski samostan iz 4. stoljeća. Njegove iskopane ruševine leže blizu grada Deir al-Balaha u izbjegličkom kampu i istoimenoj općini Nuseirat, u Pojasu Gaze u Palestini.[1]
Ruševine Samostana svetog Hilariona predstavljaju jedno od najranijih monaških nalazišta na Bliskom istoku. Njegova izvrsna lokacija olakšala mu je ulogu središta vjerske, kulturne i ekonomske razmjene, što je primjer procvata monaških pustinjskih centara tijekom bizantskog razdoblja. Zbog toga su Samostan svetog Hilariona i arheološko nalazište Tell Umm Amer upisani zajedno na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2024. godine.[2] U srpnju 2024. samostan je UNESCO uvrstio na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti zbog njegova stradanja tijekom rata u Gazi.[3]
Samostan je oko 340. godine osnovao Hilarion, rodom iz regije Gaze i jedan od mogućih otaca palestinskog monaštva. Hilarion se preobratio na kršćanstvo u Aleksandriji, a zatim, nadahnut svetim Antunom, postao pustinjak prvo u Egiptu, a zatim u svojoj rodnoj regiji. Potom je osnovao pustinjačku kuću u blizini svog rodnog sela Thabatha i do Hilarionove šezdeset i treće godine, samostan je započeo s osamljenim pustinjacima i razvio se u veliku cenobitsku zajednicu[2] koja je privlačila mnoge posjetitelje.[4] Bila je to prva monaška zajednica u Svetoj zemlji, postavljajući temelje za širenje monaških praksi u regiji. Samostan je zauzimao strateški položaj na raskrižju glavnih trgovačkih i komunikacijskih putova između Azije i Afrike.[2] Iako se tada činilo da se nalazio u pustinji, u stvarnosti se nalazio na raskrižju između Egipta, Palestine, Sirije i Mezopotamije, te se vjeruje da je samostan bio središte misionarskog rada u regiji Gaze.[5]
Ostaci samostana Svetog Hilariona protežu se kroz više od četiri stoljeća, od kasnorimskog do omejidskog razdoblja, a karakterizira ih pet uzastopnih crkava, kompleksi kupke i svetišta, geometrijski mozaici i prostrana kripta.[2] Budući da se pustinjački kompleks vjerojatno sastojao od malih pustinjačkih ćelija prema tradiciji Svetog Antuna građenih od blatnih cigli i kvarljivog materijala, njihovi ostaci nisu sačuvani.[4] Lokalitet je napušten nakon potresa u sedmom stoljeću, a lokalni arheolozi su ga ponovno otkrili 1999. godine.
Hodočasnik iz četrnaestog stoljeća, Antonije iz Cremone, u svom putopisnom izvještaju spomenuo je da je u Tabathi postojala crkva Svetog Hilariona, ali nije sigurno je li se odnosio na zgradu koja još uvijek postoji ili je prepričavao informacije dobivene iz ranijeg izvora. Prema lokalnoj predaji i zapažanjima zapadnih putnika iz 19. stoljeća, molitvenu dvoranu Samostana Hilariona trenutno zauzima džamija al-Khidr. Francuski istraživač Victor Guérin primijetio je da su dva mramorna stupa u džamiji moguće dijelovi samostana iz bizantskog doba.
Godine 2015. ovo je bilo jedino arheološko nalazište dostupno javnosti u Gazi, što ga je činilo posebno cijenjenom i važnom kulturnom baštinom.[5] Prema Ministarstvu turizma u Gazi, Samostan svetog Hilariona je 2016. godine bio u prijekoj potrebi za očuvanjem. Trenutni napori za očuvanje otežani su ratom i sukobima u regiji, kao i nedostatkom materijala i opreme potrebne za iskapanja. Lokalitet je uvršten na Svjetski nadzor spomenika 2012. godine i Globalna mreža baštine ga je označila kao “potrebno spašavanje”.
U prosincu 2023. UNESCO je samostanu dodijelio “privremenu pojačanu zaštitu”.[6] U siječnju 2024. Al Jazeera je izvijestila da je samostan jedno od 195 mjesta kulturne baštine koja su oštećena ili uništena od početka rata u Gazi.[7] U srpnju 2024. samostan je UNESCO uvrstio na popis mjesta svjetske baštine u opasnosti. Popis je ubrzan korištenjem hitnih postupaka, a UNESCO je izrazio „duboku zabrinutost zbog utjecaja tekućeg sukoba na kulturnu baštinu, posebno u Pojasu Gaze” i izjavio: „Organizacija poziva sve uključene strane da se strogo pridržavaju međunarodnog prava, naglašavajući da kulturna dobra ne smiju biti meta napada ili korištena u vojne svrhe, jer se smatraju civilnom infrastrukturom”.[3]
- ↑ New archaeological discovery in St. Hilarion Monastery, Al-Monitor, 13. travnja 2021., arhivirano iz izvornika 13. travnja 2021. (engl.) Pristupljeno 3. listopada 2025.
- 1 2 3 4 Samostan svetog Hilariona / Tell Umm Amer na službvenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 3. listopada 2025.
- 1 2 Francesca Aton, UNESCO Adds Historic Monastery in Gaza to List of Endangered Sites, Artnews, 29. srpnja 2024. (engl.) Pristupljeno 3. listopada 2025.
- 1 2 Yizhar Hirschfeld, Samostani u Gazi: Arheološki pregled, iz Brouria Bitton-Aškeloni i Aryeh Kofsky (ur.), Kršćanska Gaza u kasnoj antici, Brill, 2004. str. 67.–69. ISBN 9789004138681
- 1 2 Rami K. Isaac, C. Michael Hall i Freya Higgins-Desbiolles, Politika i moć turizma u Palestini, Routledge, 14. prosinca 2015., str. 144. ISBN 978-1-317-58028-7
- ↑ Gaza: UNESCO grants enhanced provisional protection to Saint Hilarion monastery, UNESCO. 18. prosinca 2023., arhivirano iz izvornika 13. svibnja 2024. (engl.) Pristupljeno 3. listopada 2025.
- ↑ Indlieb Farazi Saber, A 'cultural genocide': Which of Gaza's heritage sites have been destroyed?, Al Jazeera, arhivirano iz izvornika 27. siječnja 2024. (engl.) Pristupljeno 3. listopada 2025.
- Tell Umm el-'Amr na Global Heritage Networku (engl.)
- Samostan svetog Hilariona, videozapis na YouTubeu, rekonstrukcija kako je samostan mogao izgledati u 6. stoljeću, izrađena kao dio međunarodnog istraživačkog projekta (engl.)