Savez pionira Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Grb

Savez pionira Jugoslavije (čest sinonim za ovu pionirsku organizaciju bio je Titovi pioniri, slov. Zveza pionirjev Jugoslavije, maked. Sojuz na pionerite na Jugoslavija) – dječji ustroj u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, načinjen od niza pionirskih kolektiva po teritorijalnom principu na kojemu je počivala SFRJ. Savez pionira Jugoslavije je prvi stupanj indoktrinacije u SFRJ, drugi stupanj je članstvo u Savez omladine Jugoslavije koje je također bilo u večini automatsko članstvo, a treći stupanj je članstvo Saveza komunista Jugoslavije koje je bilo na dobrovoljnom načelu. Savez je utemeljen na Prvomu antifašističkom kongresu omladine Jugoslavije u Bihaću,[1] održanome od 27. do 29. prosinca 1942. godine, kada je osnovan Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije. Savez je okupljao gotovo svu djecu u Jugoslaviji.[2][3] Glavna obilježja su: dobrovoljnost pristupa, organizacijska struktura, samostalnost i samoupravljanje, specifičnost područja i sadržaja rada, učešće odraslih u radu, te obilježja pripadnosti organizaciji. Isticana dobrovoljnost pristupa bila je samo fraza. U kasnijem razdoblju povijesti socijalističke Jugoslavije nisu se više objavljivali podatci o članstvu u Savezu, jer je članstvo de facto bilo obvezno. Savez je bio značajan odgojni čimbenik u sustavu obrazovanja i odgoja u bivšoj SFRJ, a pripada u skupinu društveno-političkih organizacija. U praksi Savez je služio veličanju tekovina Narodno-oslobodilačke borbe, kao i lika i djela Josipa Broza, u planskomu razvoju kulta ličnosti. Predviđeno je uključivanje Saveza pionira u sustav općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ)[4] Savez je sudjelovao u provođenju vježbi pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI). Ustroj se proklamirano sastojao od niza pionirskih kolektiva, koji se stvaraju na "principu slobode i dobrovoljnosti" u oprjedjeljivanju i izboru djelatnosti i na "principu samoupravljanja" u radu svakoga pionirskog kolektiva.[5]


Djelatnosti[uredi VE | uredi]

  • Učenje i pomoć u radu škole
  • Pionirski sastanci, zborovi i konferencije
  • Društvene igre i zabave
  • Njegovanje tekovina revolucije i patriotizma
  • Praćenje aktualnih zbivanja u zemlji i svijetu
  • Proslave i manifestacije
  • Znanstveno-popularne i obrazovne aktivnosti
  • Kulturno-umjetničke aktivnosti
  • Športske i rekreativne aktivnosti
  • Izleti, pohodi i taborovanje
  • Međuodredski susreti i nastupi


Postupak učlanjenja je bio redovito provođen u prvome razredu osnovne škole, tijekom svečanosti za Dan Republike (29. i 30. studenoga). Toga su dana učenici polagali „pionirsku prisegu“ i dobivali dijelove pionirske odore: kapu bijele[1] ili češće plave boje – „titovku“ – s petokrakom zvijezdom crvene boje na čelu, te crvenu maramu (rubac)[3] koja se nosila oko vrata.[2] Odora se također sastojala i od bijele košulje ili bluze,[2] te tamnoplavih hlača odnosno suknji, što se nije dobivalo od pionirske organizacije. Član saveza dobivao je i značku organizacije i pionirsku knjižicu (člansku kartu). Pred starijim pionirima, roditeljima, te pred pionirskom i državnom zastavom novi su pioniri svečano obećavali savjesno i ozbiljno obavljanje svega onoga što od njih traži pionirska organizacija.[6] U pionirsku organizaciju mogli su se učlaniti svaka djevojčica i svaki dječak, koji to žele, s navršenih sedam godina života.[6] To je bila službena linija, ali u stvari svatko je automatski postao pionirom bez obzira na želju roditelja ili djeteta. U mnogim mjestima pionirske organizacije nisu u stvari funkcionirale, odnosno bile su samo papirne organizacije. One su uvijek "radile" za vrijeme velikih državnih svečanosti, organiziranje su obično radili nastavnici po naredbama iz uprave škole, a pioniri su bili ništa drugo nego ispuna za prve redove (mahati sa zastavicama), recitirati pjesme, ili predati buket cvijeća nekim od dužnosnika.

Tekst pionirske zakletve, koji se u nekim detaljima razlikovao od škole do škole, glasio je na hrvatskomu književnom jeziku (službeno od 1972. godine):

„Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
poštovati roditelje i starije,
i biti vjeran i iskren drug,
koji drži danu riječ;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
i ideje za koje se borio drug Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!“

Jedna od prvih inačica svečane pionirske prisege, koja je vrijedila u doba Federativne Narodne Republike Jugoslavije, bila je: „Zavjetujem se pred pionirskom zastavom i pred svojim drugovima pionirima da ću učiti i živjeti kao vjeran sin svoje domovine — Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Zavjetujem se da ću čuvati bratstvo i jedinstvo naših naroda i slobodu naše domovine stečene krvlju njenih najboljih sinova. Za domovinu s Titom – naprijed!“ Pioniri su koristili isti pozdrav kao i partizani, stisnutu pesnicu uz čelo (sljepoočnicu). Na amblemu je bilo ispisano njihovo geslo: „Za domovinu s Titom – naprijed!“[2]

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj zadnje učlanjivanje u Savez pionira Hrvatske (time i Savez pionira Jugoslavije) bilo je provedeno za učenike upisane u prvi razred osnovne škole (upisane po prvi put) u školskoj godini 1989./90.

Povijest[uredi VE | uredi]

Prije službenoga utemeljenja Saveza pionira Jugoslavije postojale su pionirske škole, pionirske čete i drugi oblici ustroja rada s najmlađima. Povijesno gledano, prve partizanske škole prethodile su osnivanju Saveza pionira.[7] Taj rad pomagali su: Komunistička partija Jugoslavije, Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), Savez mlade generacije, Antifašistička fronta žena, i drugi ustroji, a po ugledu na sovjetske pionirske organizacije. Savez je izdavao svoje glasilo – „Male novine“. Čest je sinonim za ovu organizaciju bio „Titovi pioniri“. Prvi članovi Saveza pionira su bila djeca koja su skupljala pomoć za partizane, brinula se o ranjenim borcima, obavljala odgovorne dužnosti partizanskih kurira, a mnogi od njih su bili borci. Mnogi su žrtvovali svoje živote, kao npr. Boško Buha, jedan od najmlađih narodnih heroja.[1] U jesen 1943. godine, na području Birča u istočnoj Bosni – formirana je Pionirska divizija. Bila je to jedinstvena i najveća pionirska, partizanska jedinica u toku narodnooslobodilačkog rata.[1] U toku rata pioniri su nastupali na partizanskim priredbama i proslavama, pjevali borbene partizanske pjesme, recitirali, glumili u igrokazima, radili kao članovi u radnim brigadama i sl.[1] O radu pionira u pionirskim organizacijama brinuo se SKOJ i USAOJ. Pionirski časopis „Pionir“ je počeo izlaziti 1942. godine na oslobođenom teritoriju u Hrvatskoj.[1] Prvi pionirski ustroj je utemeljen u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika i nosio je naziv Svesavezna pionirska organizacija imena Vladimira Iljiča Lenjina.[8] U to vrijeme 30 zemalja imalo je svoju pionirsku organizaciju. Bile su to mahom zemlje sa socijalističkim društvenim poretkom, ali i zemlje članice Pokreta nesvrstanih, te neke zemlje zapadne Europe, kao što su: Italija, Francuska, Belgija, Finska, Portugal, Norveška.

Unutarnji ustroj[uredi VE | uredi]

U radu ustroja sudjelovala su pučkoškolska djeca iz prvih sedam razreda osnovne škole.[3] Razredba ustroja počivala je na republičkome i pokrajinskome ustroju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Unutar saveza postojale su dvije posebne skupine, za mlađe pionire, od 6[2] odnosno 7 godina do 11 godina starosti, te starije pionire, od 11 do 14[2] ili više godina starosti. Članovi ustroja su se nazivali pionirima. U osnovnim školama ustrojeni su pionirski odredi koji su često dobivali ime po narodnim herojima, poznatim komunistima, skojevcima, partizanima i drugim zaslužnim građanima za razvoj društveno-političkog sustava SFRJ. Pionirski odred ima odredsku zastavu, trubu, bubanj i pečat.

Pioniri se udružuju u raznovrsne kolektive, biraju tijela samoupravljanja, imaju propise i programe rada, te oznake po kojima se raspoznaju. Pionirski kolektivi u školi bili su: pionirski odred škole, razredna pionirska zajednica, specijalizirani pionirski kolektiv. Pionirski kolektivi izvan škole bili su: kućne družine i pionirski klubovi u naselju i mjesnoj zajednici, u pionirskim domovima, te pionirski podmladci u specijaliziranim društvenim organizacijama (Savez izviđača, »Gorani«, Podmladak Crvenoga križa, Mladi zadrugari, klubovi Narodne tehnike Hrvatske, Društvo za tjelesni odgoj »Partizan« Hrvatske)

  • Pionirska zajednica je temeljni oblik ustroja Saveza pionira, postoji u svakome pojedinom razredu odnosno odjeljenju. Sastavljena je od svih pionira, koji su učenici istoga razreda. Pioniri se primaju u članstvo Saveza u I. razredu osnovne škole u povodu Dana Republike. U ostalim razredima nastavlja se rad u Savezu pionira, početkom svake školske godine, sve do VIII. razreda, kada prestaje članstvo u Savezu pionira.[3] U osmome razredu osnovne škole učenici su bili dio Zajednice učenika, koja je birala svoga predsjednika i zamjenika predsjednika, te u nekim slučajevima odbor od 3 do 5 članova. Zajednica učenika predstavlja razrednu zajednicu i zajedno s razrednikom rukovodi njome.[3]
  • Pionirski odred tvorili su svi pioniri svake pojedine osnovne škole i on ujedinjuje rad svih pionirskih zajednica. Pioniri sami biraju svoje rukovodstvo, iako u mlađim razredima osnovne škole (I. do IV.) uz pomoć razrednika.

Pionirska samouprava značila je samostalnu sposobnost pionira u ustrojavanju života i rada u svom kolektivu uz pomoć nastavnika, odraslih i omladinaca. Pionirska samoupravnost označavala je aktivnost svih članova u predlaganju, biranju i odlučivanju unutar šireg i užeg pionirskog kolektiva, do razine republičkog odnosno pokrajinskog i federalnog saveza. Pionirska samoupravnost se provodila temeljem demokratskog centralizma i delegatskog sustava.

Pionirska i drugi dječji ustroji razvijali su društveni život najmlađih u okvirima tadašnjega socijalističkog samoupravnoga okvira, iz toga proizlazi korisna pomoć u ostvarivanju društvene uloge škole. Društvena briga za najmlađe izražavala se i u djelovanju Društva "Naša djeca" SR Hrvatske.

Postojala su posebna pionirska kazališta, domovi, ljetovališta, pionirski gradovi, pionirske publikacije i novine. Također je postojala i pionirska željeznica u Zagrebu. Održavaju se pionirske priredbe, smotre, natjecanja, pionirski susreti, zborovanja, tabor "Sutjeska", akcije solidarnosti i jugoslavenske pionirske igre, te pionirske radne akcije.

Povijest u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Pionirski pokret počinje se razvijati u bivšoj SFR Jugoslaviji u 1941. godini. Savez pionira Hrvatske bio je kolektivni član mladenačkih ustroja, Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske, Narodne omladine Hrvatske i naposljetku Saveza socijalističke omladine Hrvatske,[8] dok su prethodno navedeni ustroji bili kolektivni članovi Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske, Narodne fronte Hrvatske i Socijalističkog saveza radnoga naroda Hrvatske. Prva konferencija antifašističke omladine Hrvatske održana je u Otočcu 28. i 29. lipnja 1943. kada je formalno osnovan Savez pionira Hrvatske. Organiziranje pionirskog pokreta počelo je u okviru partizanskih škola, na čemu je surađivao Savez mlade generacije (budući USAOH) i Pokrajinski komitet SKOJ-a za Hrvatsku.

Savez pionira Jugoslavije bio je kolektivni član Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, Narodne omladine Jugoslavije i Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, dok su prethodno navedeni ustroji bili kolektivni članovi Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte u Jugoslaviji, Narodne fronte Jugoslavije i Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Prvi statut izradio je 25. ožujka 1945. Centralni odbor USAOJ-a, pod naslovom Statut organizacije mladih pionira Demokratske Federativne Jugoslavije.

Izdavaštvo[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Bilješke i izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Suljević, Kasim (ur.) Lijepo stoji partizanska bluza, Odbor za izgradnju spomen doma „Prvi kongres USAOJ-a“ – Bihać, Bihać, 1976., str. 31.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Enciklopedijska natuknica Djeca, dio Savez pionira. u: Bukša, Juraj (gl. ur.) Svijet oko nas : enciklopedija za djecu i omladinu, III izdanje (XI), Školska knjiga, Zagreb, 1987., str. 153. i 154.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Malić, Josip. Razrednik u osnovnoj školi, Školska knjiga, Zagreb, 1973., str. 44. – 48.
  4. Enciklopedijska natuknica Općenarodna obrana i društvena samozaštita, dio Pioniri u ONO i DSZ. u: Bukša, Juraj (gl. ur.) Svijet oko nas : enciklopedija za djecu i omladinu, III izdanje (XI), Školska knjiga, Zagreb, 1987., str. 81.
  5. Krneta, Ljubomir; Potkonjak, Milena; Potkonjak, Nikola. Pedagogija, Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije, Beograd, 1967., str. 396.
  6. 6,0 6,1 Suljević, ibid, str. 30.
  7. Kuljić, Rajko (ur.) Zbornik radova sa simpozijuma 100 godina učiteljstva u BiH, Sarajevo, [28. i 29. oktobra 1987. godine], SOUR "Veselin Masleša", Sarajevo, 1989.
  8. 8,0 8,1 Enciklopedijska natuknica Pioniri u: Oppitz, Oto (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.) Opća enciklopedija, sv. 6 – Nih-Ras, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, srpnja 1980., str. 428.

Knjige[uredi VE | uredi]

  • Ogrizović, Mihajlo. Dječja grupa "Budućnost" : preteča Saveza pionira Jugoslavije, Radničke novine, Zagreb, 1989., ISBN 86-7057-075-0
  • Paravina, Emil. Naša organizacija: Savez pionira Jugoslavije : program, upute, pitanja, zadaci, odgovori, Savez društava "Naša djeca" SR Hrvatske, Zagreb, 1987.
  • Ogrizović, Mihajlo. Organizacija pionira u Hrvatskoj za narodno-oslobodilačkog rata, Naša djeca, Zagreb, 1957.
  • Paravina, Emil. Dvadeset pet generacija pionira : (upute i prigodni tekstovi za proslavu 25-godišnjice pionirske organizacije), »Naša djeca« – Republički savjet za unapređivanje rada Saveza pionira, Zagreb, 1967.
  • Paravina, Emil. Ja sam pionir : [slikovnica za učenike prvih razreda osnovne škole], 12. izd., Savez društava Naša djeca SR Hrvatske, Republički savjet za unapređivanje rada Saveza pionira, Zagreb, 1982.
  • Paravina, Emil. Kako da pioniri proslave Titov rođendan, izd. Savjeta Saveza pionira Narodne Republike Hrvatske, Zagreb, 1951.
  • Paravina, Emil. Zajednica učenika : pionirska zajednica I-VII razreda, zajednica učenika VIII razreda, Savez društava Naša djeca SR Hrvatske – Republička konferencija, Republički savjet za unapređivanje rada Saveza pionira, Zagreb, 1982.
  • Ogrizović, Mihajlo. Prosvjeta u narodnoj revoluciji, Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1978., poglavlja Upute Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku iz 1942. godine za odgojno-obrazovni rad s djecom i pionirima, str. 62-65., Idejno-politički i odgojni rad s pionirima, str. 66-77.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Savez pionira Jugoslavije