Savezničko bombardiranje Splita

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Zračno bombardiranje Splita od strane savezničkih snaga trajalo je od rujna 1943. do kraja lipnja 1944. pri čemu je nad Splitom i bližom okolicom bilo 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje[1][2][3], od kojih je najrazornije i najsmrtonosnije bilo bombaridranje 3. lipnja 1944., u kojem je poginulo 227 osoba.Sveukupno je u bombaridranjima Splita i okolice život izgubilo preko 450 ljudi, a više tisuća ih je bilo ranjeno. Veći dio grada bio je uništen, pri čemu i gotovo svi kulturno-povijesni spomenici i građevine.

Svako od 21 bombardiranja bilo je pomno osmišljeno i razrađeno od strane Narodnooslobodilačke vojske i jugoslavenskih partizana te su uslijed njemačkog Desanta na Drvar provedena u suradnji sa Saveznicima. Iako su Split iza Rijeke imao najbolji sustav protuzračne obrane i raspolagao 20- i 88-milimetarskim topovima, tada najboljima na svijetu, partizanski odredi oko Splita onemogućili su obranu grada i time sudjelovali u ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti nad splitskim pučanstvom.[4]

Savezničko bombardiranje bilo je najveće razaranje Splita u njegovoj povijesti, još od rimskog cara Dioklecijana. Unatoč čvrstim dokazima i zapisima, za zločin nitko nikada nije bio pravosudno gonjen niti odgovarao.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Tijekom 1930-ih, pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke, Split se gospodarski oporavio od posljedica Prvog svjetskog rata, posebno zahvaljujući gradonačelniku Ivo Tartaglia koji je uspio završiti izgradnju Ličke pruge. Unatoč vrlo nasilnoj talijanizaciji, Split se preko kulturnoumjetničkih društava, crkvenih zborova, športskih sokolskih i studentskih društava kulturno razvijao. Uoči rata, Split je postao dijelom kratkotrajne Banovine Hrvatske, u kojoj je bio sjedište Primorske banovine i imao upravu banske vlasti.[5]

Munjevitim Travanjskim ratom, Sile Osovine uspostavljaju vlast na području negdašnje Kraljevine Jugoslavije. Dolazi do kratkotrajnog slavlja na splitskim ulicama, popraćenih isticanjem hrvatskih stjegova i pjevanjem domoljubnih pjesama, koje je bilo odraz zadovoljstva nakon 30-godišnje velikosrpske politike, u kojoj je bilo zatirano sve hrvatsko. No, nakon potpisivanja izdajničkih Rimskih ugovora, Hrvati su se osjećali izdanima, zbog čega je određen broj Splićana pribjegao hrvatskim partizanskim postrojbama, kojima je jedini cilj bila borba protiv talijanskih pretenzija u Dalmaciji. Nisu ni na koji način bili povezani s komunistima ili velikosrpskim pokretom. U povodu dolaska Talijana u Split i uspostave NDH, neki istaknuti čelnici HSS-a i uopće rodoljubi napustili su Split, pa su u Splitu ostali samo poneki.[6]

Poslije predaje Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, Split su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke jedinice i pripojile teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Samo dva dana nakon talijanske predaje, Ante Pavelić objavio je pripojenje krajeva predanih Rimskim ugovorima hrvatskoj državi. Dolaskom Nijemaca, dio se stanovništva povukao s partizanima u splitsko zaleđe, nekoliko dana prije početka bombardiranja. U zbjegu su preko Visa otplovili u El Shatt.

Bombardiranje 3. siječnja 1944.[uredi VE | uredi]

Bombardiranje 3. lipnja 1944.[uredi VE | uredi]

U subotnje jutro, malo poslije 10 sati, svega nekoliko sekundi nakon proglašenja uzbune, američki su zrakoplovi započeli bombardiranje. Prema zapisima Frane Barasa, koji je i sam preživio bombaridranja, toga je dana na gradskoj tržnici organiziran veliki pojloprivredni sajam, dok se kod katedrale trgovalo polovnom odjećom, obućom, rubeninom, kućnim potrepštinama i galanterijom. Već prvom naletu bombardiranja poginulo je gotovo stotinu ljudi samo na sajmu.[1]

Na Split je toga dana palo više od 600 bombi na pravcu od Gradske luke, Firula, Pojišana i Poljičke ceste sve do Meja i visova Marjana. Rijetko koja ulica u povijesnoj jezgri nije bila razorena. U napadu je stradalo 227 Splićana i šest njemačkih vojnika, a nerazumnost bombardiranja očituje se u činjenici da niti jedna zgrada vojne namjene nije bila pogođena. Tako je tvrđava Gripe, koja prevladava nad gradom i vrlo je uočljiva iz zraka, ostala netaknutom, baš kao i Hotel Ambasador i zgrada Jadranske Banke na rivi, u kojima su se nalazili njemački vojni stožeri.[1][2][3]

U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Pošto je u drugom napadu oštećena i bolnica, uspostavljena je prihvatna postaja u Osnovnoj školi "Manuš", gdje se i odvija identifikacija stradalnika. Potpuno srušenih kuća bilo je 121, teže oštećenih 217 te 210 lakše oštećenih. Pukim slučajem ostala je pošteđena katedrala i zvonik Sv. Duje. Tri bombe povezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije susjedne zgrade Aglić i Mrkonjić na Peristilu.[2]

Od 10:10 do 14:49 sati, izvršena su četiri bombardiranja. Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca "bristol-blenheim" u pratnji 6 lovaca. Drugi nalet počeo je u 13:02, također u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo 60 četveromotoraca "liberatora" (21 + 21), a ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša. Taktika napada u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tz. “tepih sistemu”. S visine od preko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za "žive ciljeve" (50 do 100 kg), a zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kg). Zbog razornosti bombardiranja, 3. lipnja 1944. proglašen je "splitskom crnom subotom".[3]

Nakon bombardiranja, članovi Narodne zaštite pružali su prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve i otkopavali zatrpane pod ruševinama, prilikom čega su petorica pripadnika NZ-a i poginula: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak. Domobranske i ustaške postrojbe pomagale su prokrčivati ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe. Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Zatrpani u kućnim skloništima uglavnom su otkopani još istog dana. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja. Nastali požari teško su se gasili, vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor.[2]

Odjeci[uredi VE | uredi]

Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda, obilazio je i skicirao ruševine. Crteži ruševina danas se čuvaju u Muzeju grada Splita. Uz Armanda, nekoliko amaterskih fotografa ovjekovječilo je prizore stradanja. Istoga popodneva nakon bombardiranja, veliki broj građana napustio je Split bježeći na Marjan i u splitsko polje.

Dan nakon tog velikog razaranja bombardiranjem, 4. lipnja, splitski biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić preko apostolskog nuncija u Beču javio je papi Piju XII. da su njemački i ustaški vojnici napustili grad, te ga je zamolio neka se zauzme da bi se Split proglasio otvorenim gradom. Dnevnik Novo Doba prenio je vijest Radio Londona, u kojoj je stajalo: Glavni stan savezničkih zračnih snaga u Italiji izvješćuje da su engleski lovački zrakoplovi i teški američki bombarderi napali koncentracije trupa, te lučka i željeznička postrojenja u Splitu i okolici (...) Napadaj je izvršen na zahtjev maršala Tita. Dnevnik je prenio vijest Radija Bari: Glavni stan savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju objavljuje da su teški američki bombarderi i engleski lovački zrakoplovi pomažući Narodnooslobodilačkoj vojsci marašala Tita, bombardirali lučka postrojenja, te željezničku postaju, lokomotive i vlakove u Splitu..[7] i objavio popis poginulih reportažu o razrušenom Splitu, reportera Ivana Katušića. Bivši splitski gradonačelnik Josip Smodlaka dao je izjave za više švicarskih novina.

U ilegalnom glasilu NOO Splita Glas Splita pisalo je: Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodilačku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (...) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike..[8]

Poslije rata, za cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, sve do 1990. godine, kritičko pisanje ili govorenje o ovim anglo-američkim razaranjima Splita i ostalih dalmatinskih gradova bila je nepoželjna tema. O ovoj se tabu temi malo govorilo i samo politički podobni jugokomunistički kadrovi smjeli su o tome govoriti.[9]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Oslobođenjem od okrutnog osovinskog režima 26. listopada 1944. nisu došla toliko priželjkivana sloboda i demokracija. Premda su mnogi Splićani s radošću dočekali svoje sugrađane koje su doživjeli kao osloboditelje, nad gradom se nadvio novi strah. Netolerantni totalitaristi iz komunističkih redova okrutno su se obračunavali s uglednim intelektualcima, a HSS-ovci su im osobito bili na meti, jer su bili prethodna demokratski izabrana vlast s većinskom potporom u Splitu. Neki su ubijeni početkom rata (Luka Čulić), a neki pred oslobođenje Splita (Vojko Krstulović), dok su neki morali pobjeći (Desimir Jakaša).[10]

U Splitu je nakon oslobođenja uspostavljeno nekoliko partizanskih logora koji su postojali tijekom preostalih mjeseci rata, ali i nakon Drugog svjetskog rata (1944.-1946.). Neki od tih logora su tzv. logor Gripe, Rok, te logor Firule (koji je ostao od Talijana), koje je držala OZNA, te gdje su dovođeni brojni partizanski borci dezerteri, zarobljeni domobrani, ustaški, njemački i talijanski vojnici, te brojni civili. Postojanje tih logora bila je tabu tema za cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije.[11]

Prema svjedočenju msgr. Ivana Bilića iz 2011., na Lovrincu (koji je onda bio kilometrima daleko od grada) se ondje nalaze tri masovne grobnice: I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava... Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja. Smaknuća građana bila su dijelom plana totalitarista iz redova Partije kojim su htjeli uništiti "klasne neprijatelje" i zastrašiti ostatak stanovništva. Stanovnici su likvidirani bez suđenja, bez ikakvih dokumenata. Lovrinačko stratište primjer je sličnih kakvih je po cijeloj Hrvatskoj, a naloge za bratoubilačka smaknuća davali su sami Hrvati.[12]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Frano Baras, S Teutoncima pod anglosaksonskim bombama, Hrvatska obzorja, MH, Split, 1999. br. 2
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 [1] Frano Baras, Poginuti se moglo bilo kad i bilo gdje, 2. dio podlistka Saveznička bombardiranja Splita 1944., Portal Hrvatskog kulturnog vijeća, www.hkv.hr, 2. lipnja 2016. (pristupljeno 3. lipnja 2017.)
  3. 3,0 3,1 3,2 [2] Frano Baras, Splitska "crna subota" 3. lipnja 1944., Hrvatski radio, rubrika: Splitski vremeplov, radio.hrt.hr., 3. lipnja 2014. (pristupljeno 4. lipnja 2017.)
  4. [3] Dražen Krajcar, Dan kada je više od 600 bombi palo na Split, www.dnevno.hr, 3. lipnja 2017. (pristupljeno 4. lipnja 2017.)
  5. Krešimir Regan i Tomislav Kaniški, Hrvatski povijesni atlas, Zagreb 2003., 277., zemljovid 201., Upravna podjela Banovine Hrvatske.
  6. [4] Željko Čulić, Luka Čulić - žrtva atentata, 7. dio podlistka HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova, Pismohrana Slobodne Dalmacije, arhiv.slobodnadalmacija.hr, 15. siječnja 2001. (pristupljeno 3. lipnja 2016.)
  7. Frano Baras, Napadaj je obavljen na zahtjev maršala Tita!, Hrvatski fokus, 10. lipnja 2011.
  8. Glas Splita, br. 11, 8. lipnja 1944.
  9. [5] Frano Baras, Sjećanje na anglo-američka bombardiranja Splita 1944., Gradska knjižnica Marka Marulića, Split, www.gkmm.hr (pristupljeno 4. lipnja 2017.)
  10. [6] Željko Čulić, Prekinuta mladost Vojka Krstulovića, 8. dio podlistka HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova, Pismohrana Slobodne Dalmacije, arhiv.slobodnadalmacija.hr, 16. siječnja 2001. (pristupljeno 3. lipnja 2016.)
  11. [7] U Splitu je postojalo nekoliko partizanskih logora iz kojih su odvođeni i likvidirani zarobljenici, Udruga Urbana desnica, urbanadesnica.hr, 2. lipnja 2015. (pristupljeno 4. lipnja 2017.)
  12. [8] Damir Šaraca, Don Ivan Bilić: Na Lovrincu sam vidio na tisuće žrtava komunizma, Slobodna Dalmacija, www.slobodnadalmacija.hr, 20. veljače 2011. (pristupljeno 4. lipnja 2017.)