Saveznici

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Karta sudionika Drugog svjetskog rata:
* Tamno zelena: Saveznici u Drugom svjetskom ratu prije Napada na Pearl Harbor, uključujući kolonije i okupirane zemlje.
* Svijetlo zelena: Zemlje saveznici, koje su se uključile u rat poslije japanskog Napada na Pearl Harbor.
* Plavo: Sile Osovine i njihove kolonije
* Sivo: Neutralne zemlje tijekom Drugog svijetskog rata
** Tamno zelene točkice: zemlje koje su prvotno bile neutralne, ali su tijekom rata anektirane u SSSR
** Svijetlo zelene točkice: zemlje koje su tijekom rata prešle iz Sila Osovine na stranu Saveznika
** Plave točkice: zemlje koje su nakon što su ih osvojile Sile osovina postale njihove marionete

Saveznici ili Savezničke sile je izraz koji se ispočetka neformalno, a kasnije formalno koristio za savez država na čelu s Velikom Britanijom, SSSR-om i SAD koji je u drugom svjetskom ratu pobijedio Sile Osovine.

Predratna savezništva[uredi VE | uredi]

Savez država koji će se suprotstaviti Osovini je svoje izvorište imao u dvjema preživjelim članicama Antante iz prvog svjetskog rata - Velikoj Britaniji i Francuskoj. Treći član originalne Antante - Rusko Carstvo- se nakon oktobarske revolucije transformiralo u diplomatski izolirani i ispočetka prema Antanti izuzetno neprijateljski raspoložen Sovjetski Savez. SAD, koja se Antanti priključila 1917. godine i bile jednom od četiri velike sile na versajskoj mirovnoj konferenciji, su vrlo brzo odlučile zbog izolacionizma napustiti sve vojne i političke saveze. Italija - također priznata kao jedna od sila pobjednica se - pak, postupno počela distancirati od svojih saveznika, pogotovo nakon što je 1922. na njeno čelo došao fašistički režim na čelu s Benitom Mussolinijem.

Raspadu ratnog savezništva je bitno pridonijelo uvjerenje da je Njemačka tako temeljito poražena da u bliskoj budućnosti neće predstavljati opasnost po svjetski mir i sigurnost ratnih pobjednika, kao i uvjerenje da će novostvorena Liga naroda svojim diplomatskim mehanizmima uspješno spriječiti izbijanje novih kriza i ratova, učinivši tako nekadašnje vojne i političke saveze nepotrebnim. S druge strane se 1920-ih počelo javljati sve veće razilaženje među Britanijom i Francuskom, s obzirom da su Britanci u skladu s tradicionalnom politikom sjajne izolacije držali i načela ravnoteže sila držali da Francuska kao kontinentalna sila ne smije dominirati Europom. Francuska se, pak, zbog postojanja granice s Njemačkom, nastojala osigurati s pojačanim utjecajem na njemačke istočne susjede i stvaranjem vojnih aranžmana i saveza od kojih je najpoznatija Mala Antanta.

Britanija i Francuska su svoja neslaganja nastavili i nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, pri čemu su britanske vlade nastojale novi nacistički režim odobrovoljiti politikom ustupaka (appeasament), dok je Francuska bila nešto aktivnija, pa se početkom 1930-ih nastojala kao svog saveznika pridobiti Sovjetski Savez.

Savez Britanije i Francuske je ponovno počeo jačati tek s abesinijskim ratom, koga su obje države shvatile kao početak nastojanja Italije da se proširi na račun njihovih kolonijalnih imperija. Mussolinijev režim se, pak, počeo povezivati s Njemačkom, pa je tako 1936. stvoren začetak Osovine.

Pokušaji britanskih i francuskih diplomata da u svoj savez uključe druge države u Europi nisu urodili plodom. Nesuglasice između Poljske i Čehoslovačke s jedne, te Poljske i Sovjetskog Saveza s druge strane su, pak, spriječile stvaranje jedinstvenog fronta koji bi se suprostavio Hitlerovoj politici za vrijeme sudetske krize 1938. godine.

Da će savez morati ući u rat je postalo jasno nakon što je u proljeće 1939. godine Hitler pogazio Münchenski sporazum i okupirao, a potom raskomadao Čehoslovačku. Ubrzo nakon toga, kao i talijanske okupacije Albanije, su zapadne sile reagirale davanjem garancija o nezavisnosti Poljske, Rumunjske i Grčke. Od svih tih zemalja je, međutim, jedino Poljska to iskoristila da uđe u formalni vojni savez s Britanijom i Francuskom, te su tako 3. rujna 1939. te tri države bile jedine važnije članice Saveznika u drugom svjetskom ratu.

Saveznici u prvim godinama rata[uredi VE | uredi]

Britanija i Francuska su vrlo brzo izgubile svog jedinog saveznika, s obzirom da je Poljska pregažena za mjesec dana, iako će se na strani Saveznika kasnije boriti snage poljske vlade u izbjeglištvu.

Kasnije su se Saveznicima uglavnom priključivale države nakon napada osovinskih snaga - Norveška nakon njemačke invazije u travnju, a Belgija, Nizozemska i Luksemburg u svibnju 1940. godine. To, međutim, nije imalo velike koristi za saveznike, s obzirom da su te države bile pregažene; jedini izuzetak su bili netaknuti resursi u belgijskim i holandskim kolonijama.

Međutim, to je sve izblijedilo nakon što je u lipnju 1940. godine kapitulirala Francuska. Novi francuski režim - prozvan vichyjevskim - je preuzeo kontrolu nad većim dijelom francuskog kolonijalnog imperija, učinivši Britaniju jedinom važnijom članicom Saveznika. Usprkos toga što se smatrala osamljenom, Britanija se nastavila boriti, ohrabrena pobjedom u bici za Britaniju.

Zbog talijanskog napada se u listopadu1940. Saveznicima priključila i Grčka, ali je i ona ubrzo pregažena, kao i Jugoslavija u travnju 1941. godine.

Rat je svoju prekretnicu, pak, dobio kada je u lipnju 1941. Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nade Hitlera da će se Britanija iz ideoloških razloga priključiti tom pohodu su se izjalovile. Umjesto toga Britanija je u SSSR-u vidjela dragocjenog saveznika, koji je ne samo na sebe preuzeo glavnu zadaću vođenja rata, nego na stranu Saveznika uz svoje ljudske i druge resurse stavio komunističke i druge prosovjetske pokrete u Europi i svijetu.

Veliki savez je svoj konačni oblik dobio u prosincu 1941. kada su poslije japanskog napada na Pearl Harbor Njemačka i Italija objavile SAD. Tako se Britaniji i SSSR-u priključila najveća, najmoćnija i ratom dotada netaknuta sila. Pored svojih ljudskih i drugih resursa, SAD su uz pomoć svog političkog utjecaja na stranu Saveznika stavile i veliki broj država Latinske Amerike.

Japanski napad na SAD je istovremeno na stranu Saveznika doveo i mnogoljudnu Kinu, koja je od 1937. godine bila u ratu s Japanom. Zbog toga kineski povjesničari smatraju upravo Kinu prvom državom - članicom Saveznika, odnosno kako je drugi svjetski rat počeo 1937. godine.

Velika trojka[uredi VE | uredi]

Velika trojka za vrijeme Teheranske konferencije u studenom 1943.

Ulaskom SAD u rat se konačno formirala srž saveza, koji će kasnije biti neformalno poznat kao Velika trojka, odnosno u kome će se sve ključne odluke donositi savjetovanjem triju velikih vođa - britanskog premijera Winstona Churchilla, sovjetskog vođe Josifa Staljina i američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta.

Iako je taj savez, kao i svi savezi, bio prije svega motiviran interesima - u slučaju Britanije i SSSR vlastitim opstankom, a u slučaju SAD nastojanjem da se ostvari globalna dominacija u poratnom svijetu - njegovi ključni članovi su mu nastojali dati svojevrsno ideološko opravdanje. Za to je poslužila tzv. Deklaracija Ujedinjenih naroda s početka 1942. godine, kojom su članice Saveznika prihvatile načela Atlantske povelje, donesene od strane Britanije i tada još neutralnih SAD u kolovozu 1941. Ta je deklaracija kasnije poslužila kao model temeljem koga će se stvoriti današnja Organizacija Ujedinjenih naroda, odnosno mnoge važne institucije poratnog svijeta.

Odnosi među Saveznicima nikada nisu bili potpuno skladni, ali se za vrijeme samog rata, a pogotovo u trenucima kada su Sile Osovine bile na vrhuncu moći, izbjegavalo javno izražavanje nesuglasica, a članice Velike trojke su bile spremne na ponekad bolne ustupke svojim saveznicima. Tako su SAD, na primjer, usprkos daleko veće popularnosti rata protiv Japana među vlastitom javnošću, odmah donijele odluku da se prvo porazi Njemačka, što je bilo u interesu Britanije i SSSR-a. Staljin je, s druge strane, formalno ukinuo Kominternu kako bi savez učinio prihvatljivim svojim saveznicima, kao i antikomunističkom dijelu njihove javnosti. I Britanija i SAD su, pak, pokazale razumijevanje prema odluci SSSR-a da radi izbjegavanja rata na dva fronta održi svoju neutralnost u odnosu na Japan odnosno ne uđe u pacifički rat nakon napada na Pearl Harbor.

Nesuglasice među Saveznicima su uglavnom, pogotovo na početku saveza, bile uglavnom praktičke prirode. Tako je Staljin, suočen s njemačkom ofenzivom na istočnom frontu u ljeto 1942. inzistirao da zapadni saveznici otvore drugi fronta u Zapadnoj Europi. Taj je zahtjev kasnije postao manje važan promjenom situacije na frontu, odnosno iskrcavanjem Saveznika u Sjevernoj Africi i Italiji.

Nesuglasice su postojale i među samim zapadnim saveznicima, pa su SAD 1942. godine smatrale da Saveznici moraju podilaziti vichyjevskoj Francuskoj, za razliku od Britanije koja je podržavala Slobodne Francuze.

Iako su se nesporazumi intenzivirali pred sam slom Sila Osovine u Europi - pri čemu je najeklatantniji primjer postojanje dvije poljske vlade nakon oslobođenja od strane Crvene armije 1944. godine - savez je ostao čvrst do samog kraja.

Prema zamislima Velike trojke, u njihov ekskluzivni klub su se nakon oslobođenja trebali priključiti Francuska (što je bilo u interesu Britanije) i Kina (na čemu su inzistirale antikolonijalistički raspoložene SAD). Dok je Francuskoj nakon rata 1945. priznat formalno status velike savezničke sile, u slučaju Kine to nije bilo moguće praktično izvesti zbog neprevladanih sporova između Čang Kai-Šekovih nacionalista i Mao Ce Tungovih komunista - frakcije koje će vrlo brzo Kinu uplesti u krvavi građanski rat.

Saveznici poslije rata[uredi VE | uredi]

Savezništvo Velike trojke je s nestankom Sila Osovine vrlo brzo izgubilo svoju svrhu postojanja, ali su se prvih poratnih godina određeni oblici suradnje održali, prvenstveno u oblastima kao što su okupacija Njemačke, repatrijacija i zbrinjavanje izbjeglica, odnosno suđenja ratnim zločincima od čega su najpoznatiji Nürnberški proces i Tokijski proces.

Međutim, nakon što su ta praktična pitanja riješena, nesuglasice po pitanju poratnog uređenja svijeta su SSSR i njegove zapadne saveznike odvele na suprotne strane, odnosno u otvoreno neprijateljstvo koje je bilo poznato kao hladni rat.

Datumi nakon kojih su se pojedine države priključile Saveznicima[uredi VE | uredi]

Nakon njemačkog napada na Poljsku[uredi VE | uredi]

Nakon završetka Lažnog rata[uredi VE | uredi]

Nakon napada na Pearl Harbor[uredi VE | uredi]

Nakon Deklaracije o Ujedinjenim narodima[uredi VE | uredi]

Nakon Dana D[uredi VE | uredi]

Nakon napada na Hiroshimu[uredi VE | uredi]

Oružane snage i planovi Saveznika[uredi VE | uredi]

Velika Britanija[uredi VE | uredi]

Britanski avion, model Spitfire, najbolji britanski avionu u II. sv. ratu.

Velika Britanija je godine 1939. ušla u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage su bile relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni regrutima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. S druge strane, međuratni period je predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostaci britanskih kopnenih snaga su imali potpunu suprotnost u Kraljevskoj mornarici (RN) koja je, usprkos svojevrsnog zaostajanja početkom 1930-ih, još uvijek predstavljala silu sposobnu da ostvari potpunu nadmoć na većini svjetskih mora. RN je imala vrlo kvalitetno ljudstvo, kao i komandni kadar otvoren prema novim idejama, zbog čega su britanski brodovi bili prilično raznoliki - od torpednih čamaca do nosača aviona - te u stanju izvoditi različite i najsloženije operacije. Slično kao i u napoleonskim ratovima, upravo će RN omogućiti Britaniji da sama vodi rat protiv ostatka europskog kontinenta.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljalo je Kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RAF). Bilo je sastavljeno od raznolikih tipova aviona i sposobno za raznovrsne zadatke, dijelom i zbog različitih doktrina koje su, svaka na svoj način, pomogle njegovom razvoju između dva rata. Na početku se smatralo da ništa ne može zaustaviti bombardere, te se umjesto inzistiranja na lovačkoj avijaciji stvorio velikih broj teških tzv. strateških bombardera kako bi se na neprijateljske napade odgovorilo istom mjerom. Kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko Otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfire i Hurricane, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.

Francuska[uredi VE | uredi]

Jedan od mnogobrijnih bunkera na Maginot liniji.

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustava prvog svjetskog rata koje su se odrazile kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Osnovna misao vodilja francuskih vojnih stratega su bili enormni gubici u ljudstvu nakon pokušaja da se ofenzivnim akcijama probiju njemačke linije. Zato se za budući rat odabrala defanzivna strategija temeljena na primjeni poprečne vatre i sistema utvrđenja koji je trebao na smrt iskrvariti njemačkog napadača. Krajnji izraz te doktrine bila je čuvena Maginot linija - sistem utvrđenja na njemačkoj granici koji se smatrao najmodernijim na svijetu i praktički neprobojnim.

Maginot linija je, s druge strane, u sebi krila ozbiljni nedostatak - ogromne troškove zbog kojih se, djelomično, odustalo od gradnje sličnog kompleksa na belgijskoj granici (iako je odluka bila dijelom i političke naravi, u svrhu ohrabrenja Belgije da se u budućem sukobu pridruži saveznicima). No, daleko veći problem je bio taj što su sredstva uložena u Maginot liniju uskraćena razvoju i proizvodnji novih, modernih oružja. Zato je francuska kopnena vojska u rat ušla s velikim dijelom zastarjele i neadekvatne opreme. Jedini izuzetak su bili tenkovi, koji su u to doba bili najsuvremeniji u svijetu, ali čije prednosti nisu došle do izražaja zbog pogrešne taktike.

Dodatni problem za francusku vojsku bila je u izuzetno lošoj kvaliteti najvišeg komandnog kadra koji su, s izuzecima poput generala de Gaullea, sačinjavali potpuno nesposobni ljudi zastarjelih shvaćanja, pa tako u zgradi francuskog generalštaba nije postojao niti jedan telefon ili radio-stanica. I među ljudstvom je bilo dosta problema, pogotovo zbog toga što su veliki dio jedinica sačinjavali nekvalitetni i defetizmu skloni rezervisti.

Francuska ratna mornarica je, s druge strane, bila prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentrirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do sadržaja.

Francusko ratno zrakoplovstvo je, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom aparata. Tek je krajem 1930-ih uložen određen napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, ali je to došlo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

Sovjetski Savez[uredi VE | uredi]

Jedan od mnogih neugodnih prizora iz Zimskog rata.

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja aviona, tenkova i drugog suvremenog oružja. Prave razmjere sovjetske vojne sile su postale očite tek kasnije tokom rata.

No, ta je brojčana nadmoć u sebi krila ozbiljnu slabost. Početkom 1930-ih su uloženi veliki napori da se Crvena armija opremi ne samo modernim naoružanjem, nego i doktrinom koja će, po uzoru na iskustva na građanskog rata, koristiti moderna tehnička sredstva kako bi se manevrom i napadačkom taktikom slomio neprijatelj.

S druge strane, sav taj napredak je gotovo u potpunosti zaustavljen staljinskim čistkama krajem 1930-ih tokom kojih je u potpunosti izbrisana cijela jedna generacija sposobnih i kvalitetnih oficirskih kadrova, a na njihova mjesta dovedene neiskusne ili nesposobne zamjene. Kao posljedica svega toga, sovjetska taktika, strategija i općenitu kvalitetu vojske bio je daleko ispod standarda većine zapadnih zemalja. Tek će neugodna iskustva u zimskom ratu natjerati Staljina da počne obnovu Crvene armije.

Sovjetska avijacija je također brojčano bila prilično impresivna, ali je, slično kao i Luftwaffe, bila pretežno orijentirana na podršku kopnenim trupama. S druge strane, Sovjeti su bili među prvima koji su prepoznali potencijale vertikalnog manevra te stvorili zračno-desantne i padobranske jedinice, odnosno razvili tehnike snabdijevanja padobranima.

Zbog zatvorenosti mora i orijentacije na kopnenu i zračnu silu, sovjetska RM je 1930-ih igrala podređenu ulogu. Većina plovila je bila zastarjela, ali je brojnošću bila sposobna podržati kopnenu vojsku u amfibijskim operacijama.

SAD[uredi VE | uredi]

Jedan od brodova Američke ratne mornarice

Zbog oceana koji su je odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

Jedini izuzetak je bila ratna mornarica, koja se razvijala zbog sve većeg suparništva SAD s Japanom u području Pacifika. Zbog velikih udaljenosti između pojedinih točaka na Pacifiku, veliki je naglasak stavljen na avijaciju, odnosno koordinaciju njenih aktivnosti s mornaricom. Zbog toga su SAD, slično i Japan, razvile vrlo kvalitetnu i izvježbanu mornaričku avijaciju te sagradile nekoliko nosača aviona. Veliki je napor uložen i u razvijanje tehnika za amfibijske operacije, odnosno brzu gradnju aerodroma i luka na izoliranim otocima.

Zbog toga je razvoj kopnene vojske, odnosno planovi za eventualno djelovanje na europskim bojištima bio potpuno zanemaren. Godine 1939. američka vojska je imala zastarjelu opremu i neadekvatnu taktiku. No, relativno kasni ulazak u rat je omogućio učenje na tuđim iskustvima, dok su mnogi od tih nedostataka kompenzirani industrijskom moći SAD koja je, slično kao i SSSR, kvalitativne nedostatke izbrisala kvantitetom.