Sekularizam

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Sekularnost)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Disambig.svg Ovo je članak o sekularizmu kao društvenoj promjeni, sekularizaciji. Za sekularne pojave, događaje i jednadžbe pogledajte članak sekularno.
George Jacob Holyoake, autor pojma "sekularizam"

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada Religiji) je vjerovanje, ideja da vjeru i vjerska uvjerenja valja odbaciti i zanemariti.[1] Pojam 'sekularna kultura' shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Sekularizacijom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizacija je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države, od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

Kratka povijest odnosa vjere i države

Od početka države i pisma do 18. stoljeća postojala su dva ključna odnosa, uzrokovana djelomično time što je do pojave prosvjetiteljstva povezanost čovjeka i vjere shvaćana kao prirodna istina, prvi, između Crkve i države postojala je tijesna veza,[2] te drugi, monarh je bio apsolutni vlastodržac, iako su se društveni odnosi od Asirije do Europe 18. stoljeća znatno promijenili, feudalno društvo je slijedilo robovlasništvo, ali samo stoljeće starija izreka "država, to sam ja", pripisana Luju XIV., jasno govori o svjetonazoru gdje je monarh centar države odnosno vlasti.

Oduzimanje imovine, zabrane

Sekularizacija, u smislu oduzimanja crkvene imovine od strane svjetovne vlasti[3] provedena je u Francuskoj za Francuske revolucije 1789. oduzimanjem svih crkvenih dobara, u drugim europskim državama, Italiji, Portugalu, Španjolskoj provedena je djelomično u 19. i 20. stoljeću zabranom nekih vjerskih kongregacija i samostana.[3]

Religija i moderna država

Postulati modernih, demokratskih država su:

  • religiozna neutralnost države,
  • sloboda ispovjedanja vjere, odnosno "individualni odabir državljana na području svjetonazora."[4]

Iako su komunistički prvaci priželjkivali i naviještali izumiranje vjere, ponavljanjem Marxova izraza "vjera je opijum za narod", najave nekih sociologa i filozofa nisu se ostvarile.[5]

Štoviše, moderni protestantizam i moderno pravoslavlje naziru se tijesno uz državu tamo gdje egzistiraju.[6]

Pravno i funkcionalno, u Europi se razlikuju dva bitno različita odnosa odvojenosti Crkve i države:

  • Provođenje sekularizacije koja zahvaća sve sfere, javne i kulturne, primjer takvih država su Francuska i Nizozemska.
  • Liberalniji odnos, gdje pojedine države, poput Austrija, Njemačka, Italija, itd. ne šire sekularizaciju na područje javnosti i kulture.[7][8]

Religija i postsocijalističke države

Suprotno ustavima modernih država i samome Ustavu EU, u bivšim komunističkim državama javljaju se ideologije i političke prakse koje demokraciju i slobodu vjere ne razumiju, nego je tumače na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma:

Wikicitati „Ukoliko se sekularizacija političkim utjecajem pretvara u sekularizam, koji planski i sustavno izgurava religiozno iz javnog života, a na njegovo mjesto u staroj marksističkoj maniri uvodi kvazireligiozne prakse ili čak te prakse ustaljuje kao politički podupirane rituale, suočavamo se s procesima koji nisu demokratski i koji ne pridonose pluralnom, slobodnom i kreativnom građanskom društvu, u kojeg uvrštavamo i crkve i vjerske zajednice. Europska unija u svom ustavu postavlja okvir stalnog, otvorenog i javnog dijaloga, koji se mora odvijati između svjetovnih vlasti i predstavnika vjerskih zajednica. Neke ideologije i političke prakse u bivšim komunističkim državama navedene pojmove još uvijek ne razumiju na europski način, već na svoj način, naslijeđen iz totalitarizma. To je za nove države bivše Jugoslavije skoro zajedničko iskustvo i zajednički problem.”
(Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", 2014.)

Ono društvo koje isključuje vjeru iz kulture nije na pravi način „sekularno“, niti ono društvo kojem država nameće ateizam može biti slobodno i demokratsko.[9]

Sekularizam i islamske države

Islam je u Europu organizirano, kao država prodro za vrijeme Osmanskog carstva do Bosne i Hercegovine, gdje se može iščitati praktično isti stav kao i u ostatku Europe:[10]

Wikicitati „Najopasniji među njima (sekularistima) su intelektualci koji promišljaju svoj sekularizam i od njega rade životno uvjerenje ili znanost, da ne kažemo zasebnu religioznost. Oni običniji, svjesni su svojeg pada u sekularno, ali to i priznaju i neće poput nekih intelektualaca čitati Kur`an i hadise da bi im našli greške i rupe. Imamo, dakle, sekulariste posvađane s Bogom i one posvađane sa samim sobom.”
(Begović, 2015.)

Ostatak islamskoga svijeta ne zadržava se na blagoj kritici sekularnog larpurlartizma, nego se uočavaju sveobuhvatni napori za ponovnu uspostavu islamskih zakona umjesto zapadnoga prava, povećana upotreba vjerskog izražavanja i simbolike, socijalno karitativno djelovanje, širenje islamske naobrazbe odnosno islamizacija školskog programa, povećano sudjelovanje u vjerskim obredima, dominantno mjesto islamskih skupina u oporbama sekularnim vladama u muslimanskim društvima te sve širi napori da se razvije međunarodna solidarnost među islamskim državama i društvima..[11]

Turski predsjednik Erdogan 2011. godine je rekao:

Wikicitati „Turska ima sekularni Ustav prema kojem je država jednako distancirana od svih religija, dok sekularizam zasigurno ne znači ateizam. Moja je preporuka usvajanje sekularnog Ustava i u Egiptu.”
(Recep Tayyip Erdogan za državne posjete Egiptu 2011. godine)

Iako Erdogan spominje sekularizam, jasno kaže da njegov sekularizam ne znači ateizam. Dodatno, predsjednik turskog parlamenta Ismail Kahraman pozvao je na izradu vjerskoga ustava.[12]

Na granici islama i kršćanstva postoji blaga kritika sekularizma, no kako se ide na jug i istok, ta kritika se pretvara u društvene promjene, od izvjesne mogućnosti da Turska ne bude onoliko sekularna koliko je to bila u zadnjih sto godina, i na koncu - ekstremizam ISIL-a i terorističkih incidenata poput slučaja Charlija Hebdoa 2015. godine.

Povezani članci

Izvori

  1. hjp.znanje.hr, pristupljeno 13. siječnja 2019.
  2. Politolog i sociolog Franz-Xaver Kaufmann za polazište uzima povijest pojma religije koji je relevantan postao tek u 18. stoljeću. Prethodna fraza "religio naturalis" izražavala je stajalište da je svaki čovjek po prirodi religiozno biće., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 7
  3. 3,0 3,1 www.enciklopedija.hr, pristupljeno 13. siječnja 2019.
  4. Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 8
  5. Navedeno ipak nije prouzrokovalo izumiranje religije, kao što su najavljivali neki sociolozi i filozofi, već je njene tragove moguće zamijetiti na različitim razinama. Sociološki gledano, religija nije izumrla već je svoje pojavne oblike preoblikovala unutar sekularnog svijeta., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 9
  6. protestantizam je uz pomoć prosvjetiteljstva očuvao srednjovjekovni model povezanosti vjerske i političke vlasti. Dobar su primjer za to Engleska i neke skandinavske države. Sličnu povezanost možemo vidjeti i u pravoslavnom svijetu, gdje također dolazi do tijesnog suživota države i Pravoslavne crkve, odnosno u nekim državama možemo govoriti o državnoj crkvi., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 10
  7. u suvremenoj Europi: s jedne strane razdvajanje Crkve i države koja sekularizaciju širi i na sferu javnosti (Francuska i Nizozemska) te, s druge strane, povezanosti države i Crkve posebnim ugovornim prijenosom nekih javnopravnih nadležnosti na crkve, odnosno vjerske zajednice (Austrija, Njemačka, Italija, Španjolska itd.). U tim je državama razina javnosti jasno odvojena od države, a država sekularizaciju ne širi u sferu javnosti na razini kulture. Danas se oba modela različito kombiniraju i sastavni su dio europske pravne prakse koja osigurava pravno jamstvo ostvarivanja slobode vjeroispovijesti kao jedne od temeljnih ljudskih prava. Tako se govori o sustavu »pluralnog uključivanja vjera i svjetonazora«., Ivan Janez Štuhec, "Sekularna Europa i novo pozicioniranje religije u društvu", Nova prisutnost, br. 12, 2014., str. 11
  8. www.vecernji.hr, Frane Staničić, "U svijetu postoje tri modela, prvi je model jedinstva Crkve i države pa postoji državna crkva kao u V. Britaniji, Danskoj... Drugi je kooperacijski model, prevladavajući u Europi, u koji spadamo i mi te Italija, Njemačka, Španjolska... Treći je model stroge odvojenosti Crkve od države koji praktički vrijedi samo u Francuskoj, u kojoj vjeronauk nije u školama jer je ona apsolutno sekularna država.", objavljeno 27. kolovoza 2017., pristupljeno 13. siječnja 2019.
  9. Iain T. Benson, izvornik "Secular Confusions", prosinac 2000.; hrvatski prijevod Juraj Lokmer "Sekularizam, sekularnost i odnos Crkve i države – izvrsna raščlamba iz pera poznatog profesora prava i filozofa", objavljeno 15. kolovoza 2018., pristupljeno 13. siječnja 2019.
  10. Filip Mursel Begović, "O sekularnim muslimanima", objavljeno 18. studenoga 2015., pristupljeno 13. siječnja 2019.
  11. Adrijan Marković, "SOCIJETALNE DIMENZIJE ISLAMSKOG FUNDAMENTALIZMA U OKVIRU ARAPSKO-IZRAELSKOG SUKOBA", Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2014., str. 3
  12. Iako je šef Komisije za izradu Ustava u Turskoj Mustafa Centob najavio je da će nacrt novog Ustava zadržati načelo sekularizma, jasno je da je poziv Kahramana na izradu vjerskog Ustava bio izraz ideološke borbe u kontekstu duge historijske konfrontacije. Ovakav poziv nije bilo moguće uputiti prije nekoliko godina, jer bi takva izjava bila dovoljna da osoba završi u zatvoru, ako ne osuđena i na smrt. Možda iznošenje ovakvih prijedloga danas dolazi kao povik koji silazi sa usana većine Turaka, a kojim se želi poručiti da Turskoj više nije potreban sekularni sistem u onoj mjeri koliko joj je potreban Ustav u skladu sa turskim identitetom koji predstavlja mješavinu islama i osmanskog perioda. Turska sada definitivno vidi svoju snagu u posebnom modelu vlasti, a ne u slijeđenju Evropske unije., "Povratak sukoba sekularizma i religije u Turskoj", objavljeno 10. svibnja 2016., pristupljeno 13. siječnja 2019.