Si Thep
| Drevni grad Si Thep s pripadajućim Daravati spomenicima | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Tajland |
| Godina uvrštenja | 2023. (45. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | ii, iii |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1662 |
| Koordinate | 15°27′58″N 101°42′13″E / 15.46611°N 101.70361°E |
  Si Thep Položaj Si Thepa na karti Tajlanda | |
Si Thep (sanskrt: Śrī Deva, taj. RTGS Mueang Si Thep) je drevni grad koji je postojao u današnjem svjernom Tajlandu od 3. do 13. stoljeća, tijekom razdoblja prapovijesti, Dvaravati Carstva (6.-11. stoljeće) do zlatnog razdoblja Kmerskog Carstva. Danas arheološki lokalitet drevnog grada i obližnje Dvaravati spomenike štiti Povijesni park Si Thep (taj. อุทยานประวัติศาสตร์ ศรีเทพ, Utthayan Prawattisat Si Thep, izg. [ʔùttʰáʔjaːn pràwàttìsàːt sǐː tʰêːp]). Povijesni park Si Thep nalazi se u dolini rijeke Mae Nam Pa Sak (rijeka Pasak) u istoimenom okrugu (amphoe) Si Thep tajlandske pokrajine Phetchabun, oko 240 kilometara sjeverno od Bangkoka.
On se sastoji od triju sastavnih dijelova: prepoznatljivog grada-blizanca Si Thep s unutarnjim i vanjskim gradom okruženim opkopima, masivnog drevnog spomenika Khao Klang Nok i drevnog spomenika špilje Khao Thamorrat. Zajedno, ova mjesta predstavljaju arhitekturu, umjetničke tradicije i vjersku raznolikost Dvaravati Carstva, pokazujući utjecaje iz Indije. Lokalna prilagodba tih tradicija rezultirala je prepoznatljivom umjetničkom tradicijom poznatom kao „Umjetnička škola Si Thep” koja je kasnije utjecala na druge civilizacije u jugoistočnoj Aziji (kao što su Sukotaj ili Angkor). Zbog toga je drevni grad Si Thep, zajedno s pripadajućim Dvaravati spomenicima, upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2023. godine.[1]
Povijesni grad Si Thep vjerojatno je osnovan već u 5. stoljeću, kada je, prema arheološkim dokazima, u gradu-državi prevladao hinduizam. Međutim, dokumentiran je i značajan budistički utjecaj. Skulpture pronađene u Si Thepu bliže su indijskim modelima nego one s bilo kojeg drugog nalazišta iz ovog razdoblja u jugoistočnoj Aziji. Ta činjenica dovela je do teorije da su Si Thep osnovali indijski kolonisti.[2]
Zajednica je vjerojatno bila u bliskom kontaktu s gradovima-državama naroda Mon Dvaravati kulture u današnjem središnjem Tajlandu, kao i s Chenlom, čije je središte bilo u današnjoj Kambodži, ili kasnijem Kmerskom Carstvu. Tako povjesničar umjetnosti Hiram Woodward, koji se specijalizirao za jugoistočnu Aziju, sugerira vezu između Si Thepa i kraljevstva “Wendan” ili “Zemlje Zhenla” opisanog u kineskim izvorima.[3] No, prema teoriji povjesničara Dhide Saraye (ธิดา สาระยา) [4][5], koju do sada nisu dokazali i osporili drugi autori, Si Thep je identičan gradu-državi Canasapura (Śri Canāśa) koji se spominje u natpisu iz Mueang Sema.[6]
Nalazi iz Si Thepa mogu se grubo podijeliti u tri faze. Prva faza naziva se "indijska" faza; skulpture od 5. do 7. stoljeća vrlo su slične svojim indijskim modelima i pokazuju pretežno hinduističke motive. Britanski orijentalist HG Quaritch Wales (1900. – 1981.) pretpostavio je da je Si Thep pripadao sferi utjecaja Funana tijekom tog razdoblja.[7] Nakon toga slijedilo je razdoblje od 7. ili 8. do 11. stoljeća, u kojem umjetnost pokazuje velike sličnosti s umjetnošću Dvaravatija. Većina budističkih nalaza pripisuje se ovom razdoblju, ali istovremeno se nastavila stvarati hinduistička umjetnost. Oko 11. stoljeća Si Thep je uključen u hinduističko Kmersko carstvo s prijestolnicom u Angkor Thomu, gdje je služio kao važno središte do 13. stoljeća.[8] Kasnije je grad napušten i prepušten džungli.
Godine 1905., amaterski povjesničar princ Damrong Rajanubhab otkrio je Si Thep slijedeći samo pisane izvore o postojanju drevnog grada. Velika iskapanja nisu provedena sve do 1935. godine kada je H.G. Quaritcha Wales uspio rekonstruirati ovalni tlocrt grada s gradskim zidinama i opkopima. Nekoliko vrata vodilo je u grad, u kojem se nalazilo pet hramova s terasama i bazenima. Tijekom iskapanja, osim brojnih skulptura iz razdoblja Dvaravati, pronađeno je i nekoliko kipova hinduističkih bogova Višnua, Krišne i Surye, koji se sada nalaze u Nacionalnom muzeju u Bangkoku. Pronađene su i skulpture uklesane u zidove špilje u planini Khao Tha Mo Ratu.
Iskapanjima su otkriveni ostaci povijesnog naselja koje se sastojalo od dva povezana kompleksa površine otprilike 4,7 km². Zapadni dio nazvan je “Unutarnji grad” (Mueang Nai). Prostirao se na površini od otprilike 2,08 km², gotovo je kružnog oblika i ima promjer od oko 1,5 km. Grad je bio okružen zidom s opkopom ispred njega. Povjesničari vjeruju da je po gradu bilo oko 70 malih vodenih bazena. U ovom dijelu kompleksa nalaze se tri građevine: Prang Si Thep, Prang Song Phi Nong i spomenik Khao Klang Nai, kao i oko 45 manjih arheoloških predmeta.
Toranj Prang Si Thep iz 11.-12. stoljeća ima kvadratni tlocrt, izgrađen je od opeke na lateritnoj podlozi visokoj oko 1 metar. Bio je ukrašen vrhom u obliku lotosa od pješčenjaka, koji je u međuvremenu otpao. Ulaz se nalazi na zapadnoj strani, dok su ulazi s drugih strana bili slijepi. Toranj je izvorno bio hinduističko svetište, koje je prilagođeno mahajanskom budističkom kultu za vrijeme vladavine kralja Jayavarmana VII., vladara Angkora. To je vidljivo iz ukrasa dvaju pronađenih nadvratnika. Daljnji tragovi uključuju nedovršeni antefiks. Radovi su očito napušteni prije nego što je grad napušten.[9]
Prang Song Phi Nong sastoji se od dva tornja od opeke izgrađenih u kmersko doba, u 12. stoljeću: velikog i malog („Stariji i mlađi brat/sestra”). Oba tornja stoje na istom lateritnom postolju visokom otprilike 1 metar. Zapadno okrenuti Phi toranj visok je oko 7 metara, a sastoji se od kvadratne prostorije u kojoj se nekoć nalazila sveta figura. Zidovi imaju trokutaste niše za svijeće ili vjerske kipove. Južno od Phi tornja nalazi se Nong toranj. Ovaj je toranj gotovo potpuno uništen, osim temelja. Koristeći postojeće građevinske materijale i jedini pronađeni neoštećeni nadvratnik, Nong toranj je rekonstruirao Odjel za likovne umjetnosti Tajlanda u sadašnji izgled.
Spomenik Khao Klang Nai okrenut je prema istoku, pravokutnog je oblika, izrađen od laterita i približno dimenzija: 44,5 m (duljina), 28,5 m (širina) i 12 m (visina). Khao Klang Nai smatra se budističkom stupom iz razdoblja Dvaravati. Bilo kakve strukture ili ukrasi na ovom spomeniku jedva su prepoznatljivi. Samo se na zapadnoj strani može vidjeti da je podnožje prekriveno mortom. Ovdje su još uvijek prisutni razni štukaturni radovi. Prikazani majmuni, lavovi, slonovi, bivoli i patuljci su kao karijatide ili Atlanti, namijenjeni zaštiti i podupiranju spomenika. Na temelju njihovog stila, datum izgradnje procjenjuje se na 6. ili 7. stoljeće.[9]
Na istočnoj strani Mueang Naija, nalazio se “Vanjski grad” (Mueang Nok) izgrađen je na površini od približno 2,54 km². Lokalitet je pravokutnog oblika, sa zaobljenim kutovima na istočnoj strani. Urbano područje ponovno je bilo okruženo zidom i opkopom. Otkriveno je otprilike 30 malih vodenih bazena i 54 arheološka predmeta. U ovom dijelu kompleksa nisu sačuvane građevine. Pljačka i ponovna upotreba kamenja za druge projekte obnove ostavili su samo ruševine.
Hinduistički prikazi u Si Thepu su pod utjecajem sinteze kmerskog, Dvaravati i Srivijaya stila, iako su posljednja dva isključivo budistički utjecaji.[8]
Khao Khlang Nak, 7.-8. st., je jedna od najvećih Dvaravati građevina
Prang Si Thep
Darmačakra ispred spomenika Khao Klang Nai
Prang Song Phi Nong
Reljef sa hrama Song Phi Nong
Izvan gradskih zidina (današnjeg povijesnog parka) još uvijek se iskapa oko 50 arheoloških nalazišta. Značajni su spomenik Khao Khlang Nok i Prang Ruesi. Daleko od ovih nalazišta nalazi se špilja Thamorat.
Spomenik Khao Khlang Nok nalazi se oko 2 km sjeverozapadno od Mueang Naija u blizini sela Ban Sra Prue. Kvadratna lateritna baza grobnice bivšeg vladara, impresivne duljine 64 metra i visine 20 metara, još uvijek je sačuvana. U središtu visoravni izgrađena je polukuglasta stupa iz građena od 8. do 9. stoljeća. Arhitektonski stil pripisuje se Dvaravati budizmu.
Špiljski samostan Khao Thamorrat nalazi se otprilike 25 km zapadno od Mueang Naija. Ulaz u špilju (na 502 m nadmorske visine) nalazi se blizu vrha svete planine Khao Tha Mo Rat (560 m nadmorske visine). Ovaj spomenik je jedini špiljski samostan mahajana budizma u jugoistočnoj Aziji. Špilja sadrži razne budističke figure Mahayane, Bude i Bodhisatve, stupe i Darmačakre isklesane u kamenu. Figurama Bude nekoć su odsječene glave, ali su kasnije vraćene. Od tada se originali čuvaju u Nacionalnom muzeju u Bangkoku.[9]
- ↑ The Ancient Town of Si Thep and its Associated Dvaravati Monuments na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 1. rujna 2025.
- ↑ Stanislaw Czuma, Mon-Dvaravati Buda u Bulletin of the Cleveland Museum of Art, rujan 1980., str. 235., citirano iz Brown: The Dvāravatī Wheels of the Law iz 1996., str. 33.
- ↑ Hiram Woodward, Dvāravatī, Si Thep i Wendan, iz Bulletin of the Indo-Pacific Prehistory Association, svezak 30, 2010., str. 87.–97.
- ↑ Dhida Saraya, Si Thep khue Si Chanasa iz Muang Boran Journal, svezak 11., br. 1., 1985., str. 63-76. [Tajlandski sa sažetkom na engleskom], citirano iz Nicolasa Revirea i Pierre Dupontova “L'archéologie mône de Dvāravatī” i njezin engleski prijevod Joyanta K. Sena, u vezi s kontinuiranim istraživanjem iz Journal of the Siam Society, svezak 99., 2011., str. 204.
- ↑ Dhida Saraya: (Sri) Dvaravati. Početna faza siamske povijesti, Muang Boran Publishing, Bangkok, 1999.
- ↑ Dougald JW O'Reilly, Rane civilizacije jugoistočne Azije, AltaMira Press, Lanham MD/Plymouth, 2007., str. 82.
- ↑ HG Quaritch Wales, [Dvâravatî. Najranije kraljevstvo Siama (6. do 11. stoljeća)], Quaritch, London 1969., ISBN 0-85388-002-6
- 1 2 Robert L. Brown, Dvāravatījevi kotači zakona i indijanizacija jugoistočne Azije, Brill, Leiden 1996., ISBN 90-04-10435-6
- 1 2 3 Turizam Tajlanda: Povijesni park Si Thep (engl.) Pristupljeno 1. rujna 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Povijesni park Si Thep |
- Službene stranice svjetske baštine Si Thepa (engl.)
- Si Thep Historical Park at the Fine Arts Department's Virtual Historical Park website (engl.)
| Kulturna baština (5) | Povijesni grad Ajutaja (1991.) • Arheološki lokalitet Bančiang (1992.) • Phu Phrabat, svjedočanstvo tradicije sema kamenja iz razdoblja Dvaravati (2024.) • Drevni grad Si Thep s pripadajućim Daravati spomenicima (2023.) • Povijesni grad Sukotaj s pripadajućim lokalitetima Kamfaeng Fet i Si Satčanalaj (1991.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (3) | Šumski kompleks brdskog niza Dong Faja Jen, uključujući nacionalni park Khao Jai (2005.) • Šumski kompleks Kaeng Krachan (2021.) • Rezervati životinja Thung Jai Naresuan i Huai Kha Khaeng (1991.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština | |||