Simon Petljura

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Simon Petljura
Simon Petljura
Rodno ime Симон Васильович Петлюра
Rođenje Flag of Ukraine.svg Poltava, Ukrajina
10. svibnja 1879.
Smrt Flag of France.svg Pariz, Francuska
25. svibnja 1926.
Uzrok smrti atentat
Nacionalnost Ukrajinac
Zanimanje političar
Potpis
Symon Petlura Signature 1920.png
Portal: Životopis

Simon Petljura (ukr. Симон Васильович Петлюра - Symon Vasyljovyč Petljura); (Poltava, 10. svibnja 1879.Pariz, 25. svibnja 1926.); je ukrajinski vojni i politički dužnosnik, jedan od glavnih vođa i zagovaratelja ukrajinske neovisnosti u Ruskoj revoluciji. Petljura je ujedno bio publicist, pisac i novinar. Za vrijeme ukrajinske neovisnosti od 1918. do 1920. Petljura se nalazio na čelu Ukrajinske države. Na njega je izvršen atentat u Parizu, od strane židovskog anarhista Šoloma Schwartzbarda, nakon čega je Petljura preminuo.

Ranija biografija[uredi VE | uredi]

Simon Petljura je rođen u tradicionalnoj ukrajinskoj obitelji kod oca Vasilja Petljure i Olhe Marčenko. Simon je u mladosti pohađao paroške škole te je odlučio postati pravoslavni svećenik. Od 1898. polazi seminare Ruske pravoslavne crkve u središnjoj Ukrajini odnosno Poltavi koja se nalazi u sklopu Ruskog Carstva. Nakon toga priključuje se Ukrajinskoj revolucionarnoj stranci, i pod prijetnjama da bi mogao biti uhićen, 1902. bježi u Jekaterinodar na ruskom Kubanu gdje su većinu stanovnika činili Ukrajinci odnosno Kubanski kozaci.

Na Kubanu svojim aktivnim radom na stvaranju autonomije lokalnog stanovništva i Kubanske vojne organizacije, prilikom čega je potpomogao očuvanje 200 tisuća ukrajinskih povijesnih dokumenata, biva uhićen 1903. godine. Iz pritvora je pušten 1904. i kratko se nastanjuje u Kijevu. Nakon kratko provedenog vremena u Kijevu seli se u grad Lavov, u zapadnoj Ukrajini koja se nalazila u sklopu Austro-Ugarske. U Lavovu je nastavio svoj proukrajinski rad pod pseudonimom Svjatoslav Tagon.

U zapadnoj Ukrajini Petljura je uspješno surađivao sa ukrajinskim piscima Ivanom Frankom i Volodimirom Hnatjukom. Surađivao je na izgradnji nekoliko proukrajinskih časopisa te je djelovao u sklopu "Znastvenog društva Taras Ševčenko". Godine 1905. Petljura se kratko vratio u Kijev, a potom je otputovao u Sankt Peterburg odnosno središte Ruskog Carstva kako bi zagovarao neovisnu Ukrajinu kroz socijal-demokratski časopis Slobodna Ukrajina. Kratko vrijeme boravio je i u Moskvi gdje je upoznao i oženio Olgu Bilsku (1885.) s kojom je imao kćer Lesju (1911.).

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Zbirnyk pamiaty Symona Petliury (1879–1926); (Prague, 1930)
  • Lototskyi, O.; Symon Petliura (Warsaw, 1936)
  • Zhuk, A.; (ed). Symon Petliura v molodosti: Zbirka spomyniv (Lviv, 1936)
  • Ivanys, V.; Symon Petliura—prezydent Ukrainy, 1879–1926 (Toronto, 1952)
  • Symon Petliura: Statti, lysty, dokumenty, 3 vols (New York, 1956, 1979; Kyiv, 1999)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]