Sivi albatros
| Sivi albatros | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: blizu ugroženosti (nt)[1] | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Procellariiformes |
| Porodica: | Procellariidae |
| Rod: | Phoebetria |
| Vrsta: | P. palpebrata |
| Dvojno ime | |
| Phoebetria palpebrata (Forster, 1785)[2]</ref> | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Sinonimi | |
| Diomedea palpebrata[3] | |
| Baze podataka | |
Sivi albatros (lat. Phoebetria palpebrata) je mali albatros iz roda Phoebetria, koji dijeli s mrkim albatrosom. Sivog albatrosa prvi put je opisao kao Phoebetria palpebrata Johann Reinhold Forster 1785. godine, na temelju primjerka južno od Rta dobre nade.[4]
Sivi albatrosi dijele neke karakteristike s drugim Procellariiformes. Imaju nosne cijevi na gornjem kljunu koje se nazivaju narikorni, iako su kod albatrosa one na bočnim stranama gornje mandibule, a ne na vrhu. Oni također imaju solnu žlijezdu iznad nosnog prolaza koja izlučuje koncentriranu otopinu soli za održavanje osmotske ravnoteže, zbog količine upijene morske vode.[5] Kljunovi Procellariiformes jedinstveni su po tome što su prekriveni sa sedam do devet rožnatih ploča. Ove ptice proizvode želučano ulje sastavljeno od estera voska i triglicerida koje je pohranjeno u proventrikulu. Ovo se ulje može štrcati iz njihovih usta kao obrana od grabežljivaca, i kao energetski bogat izvor hrane za piliće i odrasle tijekom njihovih dugih letova.[6]
Sivi albatros uglavnom je čađavosmeđe ili crnkaste boje, tamniji na glavi, sa blijeđim gornjim dijelovima od potiljka do gornjeg dijela repa koji su sivi do svijetlosivi, najsvjetliji na plaštu i leđima. Bojq perj je opisana kao slična boji sijamske mačke.[7] Oči su djelomično okružene tankim postorbitalnim polumjesecima vrlo kratkih sivih pera.[4] Kljun je crn s plavim sulkusom[4][8] i sivkasto-žutom linijom duž donje mandibule, a velik je oko 105 mm.[9] Mjerenja pokazuju da su mužjaci i ženke slične veličine[10] s prosječnom duljinom od 79 do 89 cm,[8][9][11] raspon krila im je od 183 do 218 cm,[8] a težina 2.5 do 3.7 kg.[4][11][12]
Sivi albatros ima cirkumpolarnu pelagijsku rasprostranjenost u Južnom oceanu. Raspon širine kreće se od zbijenog morskog leda oko Antarktike, s najjužnijim nalazom od 78°J u Rossovom moru, do oko 35°J, s povremenim viđenjima sjevernije duž Humboldtove struje. Gnijezdi se na nekoliko subantarktičkih otoka uključujući Otok princa Edwarda, Marion, otočje Crozet, Amsterdam, Saint-Paul, otočje Kerguelen, Heard, Macquarie, otočje Campbell, otočje Auckland, otočje Antipodes i Južnu Georgiju i barem na jedan otok u pomorskom Antarktiku na 62°J na otoku King George.[13] Osim tijekom razmnožavanja, njegovo stanište je u potpunosti morsko[11], a hranit će se od rubova antarktičkog leda do oko 40° južno.[4] Kada traže hranu tijekom sezone parenja, ptice će ostati bliže gnijezdištima.[9]
Imaju glasan i kreštav glas koji nalikuje trubi, a kada im se prijeti kljucati će kljunom ili će grleno izgovoriti "gaaaa".[9] Prilikom udvaranja pokazivati će svoje vještine u zraku i letjeti u formaciji. Također će koristiti međusobno dozivanje s odstupanjima u tonu uzrokovanim položajem glave, a tijekom udvaranja koriste rep više od ostalih albatrosa.[4]
Vrsta se gnijezdi u slobodnim kolonijama ili malim skupinama, a ponekad se gnijezdi na osami.[9] Gnijezdo gradi na rubu litice obraslom vegetacijom ili strmoj padini, zaštićenoj od prevladavajućih zapadnih vjetrova. Strukturno je to niska humka treseta i mulja, visoka 15 do 30 cm i široka 45 do 55 cm u podnožju, s čašastim udubljenjem na vrhu.[10] Sadrži malo biljnog materijala i podstavu od trave. Otprilike u listopadu ili studenom,[9] snese se jedno jaje koje se ne mijenja novim ako se izgubi. Oba spola inkubiraju naizmjenično u smjenama koje variraju od dan ili dva do gotovo mjesec dana. Razdoblje inkubacije je 65 do 72 dana.[4] Nakon izlijeganja u prosincu ili siječnju,[9] što traje 3 do 5 dana,[4] pilići leže u smjenama oko 20 dana, nakon čega ostaju sami u gnijezdima dok odrasli traže hranu, vraćajući se da nahrane piliće regurgitacijom svaka 2 do 3 dana. Cijelo razdoblje gniježđenja od izlijeganja do perjanja, koje se događa u svibnju ili lipnju,[9] traje 140 do 170 dana.[4][11] Parovi tvore privržene veze koje mogu trajati desetljećima, obnavljajući se složenim prikazima udvaranja na mjestu razmnožavanja. U prosjeku, ptice se počinju pariti kada imaju 8 do 15 godina,[4] nakon čega se pare svake dvije godine, podižući ptića svakih pet godina. Sposobni su za razmnožavanje do najmanje 32 godine i dožive do 40 ili duže.[12]
| Mjesto uzgoja | Parovi za razmnožavanje | Trend |
|---|---|---|
| Île de la Possession | 996 | ▼13% u zadnjih 15 godina |
| Ostatak otočja Crozet | 1,404 | Nepoznato |
| Južna Georgija | 5.000 do 7.500 | Nepoznato |
| Kerguelenovo otočje | 3000 do 5000 | Nepoznato |
| Aucklandsko otočje | 5000 | Nepoznato |
| Otok Macquarie | 2000 | Nepoznato |
| Campbell | 1600 | Nepoznato |
| Otok Antipodes | 170 | Nepoznato |
| Heard | 200 do 500 | Nepoznato |
| Marion | 179 | Stabilno |
| Otok princa Edwarda | 150 | Nepoznato |
| King George | 5 | Nepoznato |
| Ukupno | 58.000 | ▼20% do ▼29% u zadnjih 100 godina |
Glavna prehrana sivog albatrosa sastoji se od lignji i [|kril]]a,[4] iako se jedu i drugi rakovi i ribe[9][10] kao i strvine tuljana, pingvina i burnica. Ponekad se hrane zajedno s kitovima pilotima i dupinima Lissodelphis peronii, a povremeno prate brodove. Hrana se obično uzima na površini oceana ili blizu nje,[11] unutar dubine od 5 m, iako postoji zapis zarona od 12 m.[12]
Populacija sivog albatrosa procjenjuje se na 58 000 jedinki, prema procjeni iz 1998. godine, i u opadanju je.[9] Prijetnje i status populacije su slabo kvantificirani i vrsta je klasificirana kao gotovo ugrožena,[1][12] s rasponom pojavljivanja od 44 300 000 km2.[9]
Potencijalni predatori na nekim otocima za razmnožavanje su divovske burnice, divlje mačke i glodavci. Na moru im prijeti usputni ulov u ribolovu parangalima i izgladnjivanje jer jedu plastični morski otpad.
- 1 2 BirdLife International. 2018. Phoebetria palpebrata. IUCN Red List of Threatened Species. 2018: e.T22698448A132647449. doi:10.2305/IUCN.UK.2018-2.RLTS.T22698448A132647449.en. Pristupljeno 12. studenoga 2021.
- ↑ Brands 2008.
- ↑ Američko ornitološko društvo 1998.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 Robertson 2003.
- ↑ Ehrlich, Dobkin i Wheye1988.
- ↑ Double 2003.
- ↑ Pizzey i Knight 2003.
- 1 2 3 Dunn i Alderfer 2006.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 BirdLife International 2008.
- 1 2 3 Harrison i Greensmith 1993.
- 1 2 3 4 5 Davies, Marchant i Higgins 1991.
- 1 2 3 4 Kerkove i Lindsay 2008.
- ↑ Lisovski, Pavel i WeidingerPeter2009.
- Američko ornitološko društvo. 1998. [1983] Procellariiformes: Diomedeidae: Albatrosses (PDF). Check-list of North American Birds. 7th izdanje. American Ornithologists' Union .. Washington, D.C.. str. 10–11. ISBN 1-891276-00-X
- BirdLife International. 2008. Light-mantled Albatross - BirdLife Species Factsheet. Data Zone. Pristupljeno 12. ožujka 2009.
- Brands, Sheila. 14. kolovoza 2008. Systema Naturae 2000 / Classification - Genus Phoebetria -. Project: The Taxonomicon. Pristupljeno 22. veljače 2009.[neaktivna poveznica]
- Davies, J. N.; Marchant, S.; Higgins, P. J. 1991. Handbook of Australian, New Zealand and Antarctic Birds. 1: Ratites to Ducks. Oxford University Press. Melbourne, Australia. str. 347–353. ISBN 0-19-553244-9
- Double, M. C. 2003. Procellariiformes (Tubenosed Seabirds). Hutchins, Michael; Jackson, Jerome A.; Bock, Walter J.; Olendorf, Donna (ur.). Grzimek's Animal Life Encyclopedia. 8 Birds I Tinamous and Ratites to Hoatzins. Joseph E. Trumpey, Chief Scientific Illustrator. 2nd izdanje. Gale Group. Farmington Hills, MI. str. 107–111. ISBN 0-7876-5784-0
- Dunn, Jon L.; Alderfer, Jonathan. 2006. Accidentals, Extinct Species. Levitt, Barbara (ur.). National Geographic Field Guide to the Birds of North America. fifth izdanje. National Geographic Society. Washington D.C.. str. 466. ISBN 978-0-7922-5314-3
- Ehrlich, Paul R.; Dobkin, David, S.; Wheye, Darryl. 1988. The Birders Handbook. First izdanje. Simon & Schuster. New York, NY. str. 29–31. ISBN 0-671-65989-8
- Harrison, C.; Greensmith, A. 1993. Bunting, E. (ur.). Birds of the World. Dorling Kindersley. New York, NY. str. 49. ISBN 1-56458-295-7
- Kerkove, B.; Lindsay, A. 2008. Phoebetria palpebrata. Animal Diversity Web. Pristupljeno 21. siječnja 2009.
- Lisovski, S.; Pavel, W.; Weidinger, K.; Peter, H.-U. 2009. First breeding record of the light-mantled sooty albatross (Phebetria palpebrata) for the maritime Antarctic (PDF). Polar Biology. 32 (12): 1811–1813. Bibcode:2009PoBio..32.1811L. doi:10.1007/s00300-009-0705-3. S2CID 35718020
- Pizzey, Graham; Knight, Frank. 2003. Menkhorst, Peter (ur.). The Field Guide to the Birds of Australia. 7th izdanje. HarperCollins. Sydney, Australia. str. 88
- Robertson, C. J. R. 2003. Albatrosses (Diomedeidae). Hutchins, Michael; Jackson, Jerome A.; Bock, Walter J.; Olendorf, Donna (ur.). Grzimek's Animal Life Encyclopedia. 8 Birds I Tinamous and Ratites to Hoatzins. Joseph E. Trumpey, Chief Scientific Illustrator. 2nd izdanje. Gale Group. Farmington Hills, MI. str. 119–120. ISBN 0-7876-5784-0
- Species factsheet - BirdLife International
- Photos - Christopher Taylor Nature Photography