Skellig Michael
Skellig Michael | |
|---|---|
| Otok | |
.jpg) | |
| Etimologija | irski: Sceilig Mhichíl - "Mihovilova stijena" |
| Položaj | |
| Koordinate | 51°46′17″N 10°32′22″W / 51.771328°N 10.539311°W |
| Smještaj | Jugozapadno od otoka Irske |
| Država | |
| Ocean | Atlantski ocean |
| Otočje | Britanski otoci |
  Skellig Michael Skellig Michael na zemljovidu Irske  | |
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Skellig Michael | |
| Država |  Irska |
| Godina uvrštenja | 1996. (20. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | iii, iv |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:757 |
Skellig Michael (irski Sceilig Mhichíl za "Mihovilova stijena"), poznat i kao Veliki Skellig, je veći od dva strma kamena otoka u Atlantiku, oko 12 km od obale pokrajine Kerry u jugozapanoj Irskoj. Na njemu je u 7. stoljeću osnovan gelski samostan i otok je bio središte irskih monaha punih 600 godina. Samostan koji se nalazi na vrhu otočke stijene, visine 230 metara, upisan je 1996. godine na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedan od najpoznatijih, ali i najnepristupačniji samostan u Europi.
Samostan je osnovan u 7. stoljeću, a nakon što su ga 823. godine poharali Vikinzi značajno je proširen i utvrđen. Početkom 10. stoljeća izgrađena je nova kapela, ali na otoku nikada nije bilo mnogo monaha, najvjerojatnije najviše 12 monaha i opat. U 12. stoljeću monasi su napustili njegov samostan i preselili se u augustinski samostan u Ballinskelligsu na kopnu.
U 16. stoljeću Skellig Michael je postao popularno hodočasničko mjesto, ali nikada nije više imao trajne stanovnike. Dva svjetionika su izgrađena u 19. stoljeću, ali svjetlioničari su se na njima samo izmjenjivali, nikada stanovali. veći svjetionik i danas radi, a obnovljen je 1960-ih, a automatiziran 1980-ih.
God. 1986. osnovan je turistički biro, ali je ograničen broj posjetitelja na otoku zbog opasnosti od uništavanja kamenih stuba koji vode do samostana.[1] God. 2008. UNESCO je zamjerio irskom uredu za javne radove, koja je provodila anastilističku obnovu samostana, da su nedovoljno istražili i dokumentirali lokalitet prije obnove, te da u obnovi nije iskorišteno dovoljno izvorne građe[2]
Do terasastog samostana se može doći samo trima strmim stubištima uklesanima u stijene, koja polaze od tri različita pristaništa, ali se završavaju na istom mjestu, kod tzv. "Kristove doline", udolini izeđu tri vrha. Monasi su živjeli u skromnim kamenim nastambama u obliku košnica (clochán) koje su izgrađene na gotovo okomitim otočkim liticama. One su imale i do 2 m debele zidove, kvadratičan tlocrt i kupolaste krovove. Mnoge su imale malene procijepe između kamenja, ali ne prozore. Samostan se sastoji od šest clochana, dva oratorija, 31 ranokršćanske nadgrobne ploče, monolitskog križa i Crkve sv. Mihovila iz 13. stoljeća. Unutarnje i vanjske samostanske zidine nemaju velike otvore i na sjevernom dijelu oblikuju eliptični oblik samostanskog vrta. Na masivnom južnom zidu nalazi se srednjovjekovni zahod, izgrađen iznad visoke otočke litice.
Šturi uvjeti života u samostanu ilustriraju asketski način života koji su prakticirali irski ranokršćani. Upravo zbog njegove zabačenosti samostan je ostao lišen posjetitelja i tako podobro očuvan.
Skellig Michael obrubljen je izloženim morskim liticama i trima zaljevima. Njegova unutrašnjost uglavnom je od tankog tla na strmom terenu, s dijelovima vegetacije koji su, međutim, izloženi morskoj prskanju.[3] Ipak, ima daleko raznolikiju ekologiju nego na kopnu; kao otok, pruža utočište širokom spektru flore i faune, od kojih su mnoge neobične za Irsku.[4] Sadrži veliki broj morskih ptica, koje su sada zaštićene statusom otoka kao prirodnog rezervata u vlasništvu države.[5] Otoci Skellig klasificirani su kao posebno zaštićeno područje 1986. godine kada su prepoznati po neobično velikoj raznolikosti i populaciji ptica.[6]
Na otoku se nalaze gnijezda sivih sokolova. Druge zanimljive ptice uključuju[7] burnjake (lat. Fulmaris glacialis), male zovoje (Puffinus puffinus), burnice (Hydrobates pelagicus), blune (Morus bassanus), troprste galebe, (Uria aalge) i tupike (Fratercula arctica).[8] Krdo koza živjelo je na otoku do nedavno, a otoki ima i populaciju zečeva i domaćih miševa, oboje relativno nedavno uneseni, vjerojatno ih je u 19. stoljeću donio čuvar svjetionika. Sivi tuljani izvaljuju se iz mora na izbočinama otoka.[9]
U prvoj epizodi BBC- jevog dokumentarca iz 1969. godine, Civilizacija: Osobni pogled Kennetha Clarka, povjesničar umjetnosti Kenneth Clark opisao je otočne zgrade i staze kao "izvanredno postignuće hrabrosti i upornosti". Primijetio je da je "gledajući unatrag na velike civilizacije Francuske dvanaestog stoljeća ili Rima sedamnaestog stoljeća, teško povjerovati da je zapadno kršćanstvo prilično dugo - gotovo stotinu godina - preživjelo držeći se mjesta poput Skellig Michaela, vrha stijene osamnaest milja od irske obale, koji se uzdiže 210 metara iz mora".[10] Adam Nicolson detaljno opisuje otok u svojoj knjizi Seamanship iz 2004.[11]
Nekoliko filmova i dokumentaraca koristilo je otok kao lokaciju za snimanje. Otok je korišten za snimanje planeta Ahch-To u filmovima Ratovi zvijezda: Buđenje sile (2015.) i Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (2017.). Zračne snimke otoka korištene su i u filmu Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (2019.).[12] [13] Također je poslužio kao lokacija za posljednju scenu u filmu Srce od stakla (1976.). [14]
Knjiga Emme Donoghue iz 2022., Haven, izmišljeni je prikaz prvih redovnika koji su se naselili na Skellig Michaelu u 7. stoljeću.[15]
- ↑ Poricanje povijesti kao državna politika sa .indymedia.ie 6. studenog 2006. Posjećeno 3. siječnja 2010.
- ↑ An Irish riddle wrapped in a mystery, članak časopisa The Economist iz 10. listopada 2009. godine. Posjećeno 3. siječnja 2011.
- ↑ Site Management Plan.
- ↑ Lavelle 1976, str. 58.
- ↑ Great Skellig Nature Reserve.
- ↑ Kelleher, Bleakley i Wells 1995.
- ↑ Rječnik standardnih hrvatskih ptičjih naziva (PDF). HAZU. Zavod za orntologiju HAZU. 2018
- ↑ Conservation Objectives 2018.
- ↑ Bourke et al. 2011, str. 16.
- ↑ Clark 2017.
- ↑ Nicolson, Adam. 2004. 3. Seamanship. HarperCollins. London.
- ↑ The Ultimate Ireland Star Wars Locations Guide. letsgoireland.com. 17. veljače 2020. Pristupljeno 16. srpnja 2020.
- ↑ Siggins 2016.
- ↑ O'Shea 1981, str. 28.
- ↑ O'Donnell, Paraic. 19. kolovoza 2022. Haven by Emma Donoghue review – a seventh-century Room. The Guardian. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. kolovoza 2022. Pristupljeno 16. siječnja 2024.
- Skellig Michael World Heritage Site Management Plan : 2008–2018 Provjerite vrijednost parametra
|url=(pomoć) (PDF). Department of the Environment, Heritage and Local Government. 2008. OCLC 916003677. Pristupljeno 28. studenoga 2021. - Lavelle, Des. 1976. Skellig: Island Outpost of Europe. O'Brien Press. Dublin. ISBN 978-0-905140-26-1. OCLC 1069828382
- Kerry (Great Skellig Nature Reserve). www.npws.ie. National Parks and Wildlife Service. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. ožujka 2019. Pristupljeno 24. ožujka 2019.
- Kelleher, Graeme; Bleakley, Chris; Wells, Sue. 1995. A global representative system of marine protected areas. International Union for Conservation of Nature and Natural Resources (engleski). Great Barrier Reef Marine Park Authority
- Conservation objectives for Skelligs SPA (PDF). National Parks and Wildlife Service. 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 22. prosinca 2018. Pristupljeno 21. prosinca 2018.
- Bourke, Edward; Hayden, Alan; Lynch, Ann; O'Sullivan, Michael. 2011. Skellig Michael, Co. Kerry: The Monastery and South Peak: Archaeological Stratigraphic Report: Excavations 1986–2010 (PDF). Department of Culture, Heritage and the Gaeltacht. Dublin. OCLC 795846647. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 28. rujna 2023. Pristupljeno 6. srpnja 2023.
- Clark, Kenneth. 4. rujna 2017. Skellig Michael. bbc.co.uk. BBC. Inačica izvorne stranice arhivirana 31. siječnja 2019. Pristupljeno 15. siječnja 2019.
- Siggins, Lorna. 13. veljače 2016. Concern over 'incidents' during 'Star Wars' filming on Skellig Michael. IrishTimes.com. Irish Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. studenoga 2020. Pristupljeno 15. veljače 2016.
- O'Shea, Tim. 1981. The Skelligs. The Skelligs. Dublin.
- A. Weir, Early Ireland. A Field Guide, 1980., Belfast: Black staff Press. str. 164.
- Walter Horn, Jenny White Marshall i Grellan D. Rourke, The Forgotten Hermitage of Skellig Michael, 1990., Berkeley: University of California Press. str. 29. – 72.
- Podrobne informacije (engl.)
- Galerija fotografija Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. ožujka 2021. (Wayback Machine)