Skriveni kurikulum

Izvor: Wikipedija

Skriveni kurikulum nuspojava je školovanja, "[lekcije] koje se uče, ali nisu otvoreno namijenjene"[1] kao što je prenošenje normi, vrijednosti i vjerovanja saopćenih u učionici i društvenom okruženju.[2] Treba napomenuti da je školski odmor važan dio skrivenog kurikuluma.[3]

Svako iskustvo učenja može uključivati nepotrebne lekcije.[1] Skriveni kurikulum često se odnosi na znanje stečeno u osnovnoškolskim i srednjoškolskim sredinama, obično s negativnom konotacijom gdje škola teži ravnopravnom intelektualnom razvoju (kao pozitivan cilj).[4] U tom smislu, skriveni kurikulum pojačava postojeće socijalne nejednakosti obrazovanjem učenika u skladu s njihovim razredom i socijalnim statusom. Nejednaka raspodjela kulturnog kapitala u društvu odražava odgovarajuću raspodjelu znanja među učenicima.[5]

Obrazovna povijest[uredi | uredi kôd]

Rani radnici u području obrazovanja bili su pod utjecajem ideje da je očuvanje socijalnih privilegija, interesa i znanja jedne grupe stanovništva vrijedno iskorištavanja manje moćnih skupina.[5] S vremenom je ova teorija postala manje neosporiva, ali njezini temeljni tonovi i dalje su faktor doprinosa pitanju skrivenog kurikuluma.

Nekoliko obrazovnih teorija razvijeno je kako bi skriveni kurikulum dobio značenje i strukturu te kako bi se prikazala uloga škole u socijalizaciji. Tri od ovih teorija, kako navode Henry Giroux i Anthony Penna, su strukturalno-funkcionalni pogled na školstvo, fenomenološki pogled povezan s "novom" sociologijom obrazovanja i radikalni kritički pogled koji odgovara neo-Marksističkoj analizi teorija i prakse obrazovanja. Strukturalno-funkcionalni pogled usredotočen je na to kako se norme i vrijednosti prenose unutar škola i kako se njihove potrebe za funkcioniranjem društva neosporno prihvaćaju. Fenomenološki pogled sugerira da se značenje stvara situacijskim susretima i interakcijama, a podrazumijeva da je znanje pomalo objektivno. Radikalno kritičko stajalište prepoznaje odnos između ekonomske i kulturne reprodukcije i naglašava odnos između teorije, ideologije i društvene prakse učenja. Iako su prve dvije teorije pridonijele analizi skrivenog kurikuluma, radikalni kritički pogled na školovanje daje najviše uvida.[2] Ono što je najvažnije, prepoznaje trajne ekonomske i socijalne aspekte obrazovanja koji su jasno prikazani skrivenim kurikulumom.

Aspekti[uredi | uredi kôd]

Različiti aspekti učenja doprinose uspjehu skrivenog kurikuluma, uključujući prakse, procedure, pravila, odnose i strukture.[1] Mnogi izvori specifični za školu, od kojih su neki možda uključeni u ove aspekte učenja, daju važne elemente skrivenog kurikuluma. Ti izvori mogu uključivati, ali nisu ograničeni na, društvene strukture učionice, vršenje vlasti nastavnika, pravila koja reguliraju odnos između učitelja i učenika, standardne aktivnosti učenja, način komunikacije nastavnika, udžbenike, audio-vizualna pomagala, namještaj, arhitektura, disciplinske mjere, raspored, sustavi za praćenje i prioriteti u kurikulumu.[1] Varijacije među ovim izvorima potiču razlike uočene pri uspoređivanju skrivenih kurikuluma koji odgovaraju različitim razrednim i društvenim statusima. "Svaka je škola istovremeno i izraz političke situacije i učiteljica politike."[6]

Iako je stvarni materijal koji učenici usvajaju kroz skriveni kurikulum od najveće važnosti, osoblje koje ga prenosi evocira posebnu istragu. To se posebno odnosi na socijalne i moralne lekcije koje donosi skriveni kurikulum, jer se moralne karakteristike i ideologije učitelja i drugih autoritetnih osoba prevode u njihove lekcije, iako ne nužno s namjerom.[7] Pa ipak, ta nenamjerna iskustva u učenju mogu biti rezultat interakcije ne samo s instruktorima, već i s vršnjacima. Kao i interakcije s autoritetima, interakcije među vršnjacima mogu promicati moralne i društvene ideale, ali i potaknuti razmjenu informacija, te su tako važni izvori znanja koji doprinose uspjehu skrivenog kurikuluma.

Heteronormativnost[uredi | uredi kôd]

Prema Merfatu Ayesh Alsubaieju, skriveni kurikulum heteronormativnosti predstavlja brisanje LGBTQ identiteta u nastavnom planu i programu privilegiranjem heteroseksualnih identiteta.[8] U citatu iz Gust Yep-a, heteronormativnost je "pretpostavka i tvrdnja da je cijelo ljudsko iskustvo neupitno i automatski heteroseksualno".[9] Zakoni poput "No Promo Homo" koji zabranjuju spominjanje ili podučavanje o LGBTQ identitetima smatraju se djelotvornima za jačanje skrivenog kurikuluma heteronormativnosti.[10][11] Pored No Promo Homo zakona, trenutno više od polovice američkih država nije zakonski ovlašteno imati seksualno obrazovanje. Prema Mary Preston, nedostatak seksualnog obrazovanja u školama uklanja LGBTQ identitete iz eksplicitnog kurikuluma i doprinosi skrivenom kurikulumu heteronormativnosti.[12]

Kada su učenici izvan granica heteroseksualne norme u školama, nekim je učenicima i nastavnicima pokazano da vrate studente u red tako da su u skladu s heteronormativnim očekivanjima.[13] C. J. Pascoe rekao je da se postupak održavanja poretka odvija upotrebom nasilničkog ponašanja poput upotrebe riječi kao što su "peder, homić ili lezba" koje se koriste da bi se sramili studenti s identitetom izvan norme. Pascoe je rekao da uporaba LGBTQ pogrda tvori "Diskusiju o pederima". "Diskusija o pederima" u školama podržava heteronormativnost kao svetu, djeluje na prigušivanje LGBTQ glasova i postavlja LGBTQ identitet u skriveni kurikulum.[14]

Autizam[uredi | uredi kôd]

Izraz "skriveni kurikulum" odnosi se i na skup onih društvenih normi i socijalnih vještina koje osobe s autizmom moraju učiti eksplicitno, dok ih oni neurotipični ljudi uče automatski.[15]

Funkcija[uredi | uredi kôd]

Iako skriveni kurikulum prenosi mnogo znanja učenicima, nejednakost koju promoviraju razlike između razreda i socijalnih statusa često priziva negativnu konotaciju. Na primjer, Pierre Bourdieu tvrdi da kapital za obrazovanje mora biti dostupan kako bi se promicala akademska postignuća. Učinkovitost škola postaje ograničena kada su ti oblici kapitala nejednako raspoređeni.[16] Budući da se skriveni kurikulum smatra oblikom kapitala povezanim s obrazovanjem, on promiče tu neučinkovitost škola kao rezultat nejednake raspodjele. Skriveni kurikulum kao sredstvo društvene kontrole potiče prihvaćanje društvene sudbine bez promicanja racionalnog i reflektivnog razmatranja.[17] Prema Elizabeth Vallance, funkcije skrivenog kurikuluma uključuju "usvajanje vrijednosti, političku socijalizaciju, obuku poslušnosti i pokornosti, trajanje tradicionalnih klasnih struktura-funkcija koje se općenito mogu okarakterizirati kao društveni nadzor."[18] Skriveni kurikulum može također biti povezan s jačanjem socijalne nejednakosti, o čemu svjedoči razvoj različitih odnosa prema kapitalu temeljen na vrstama posla i radnim aktivnostima dodijeljenim studentima koji se razlikuju ovisno o društvenoj klasi.[19]

Iako skriveni kurikulum ima negativne konotacije, on sam po sebi nije negativan, a prešutni čimbenici koji su uključeni mogu potencijalno utjecati na pozitivni razvoj učenika. Neki obrazovni pristupi, poput demokratskog obrazovanja, aktivno nastoje umanjiti, izričiti i / ili preusmjeriti skriveni kurikulum na takav način da ima pozitivan razvojni utjecaj na učenike. Slično tome, u područjima obrazovanja za okoliš i obrazovanja za održivi razvoj, postojalo je zalaganje za što prirodnije i održivije školsko okruženje, tako da prešutne razvojne snage, kojima ovi fizički faktori djeluju na učenike, mogu postati pozitivni čimbenici u njihovom razvoju kao građana okoliša.[20][21]

Visoko obrazovanje[uredi | uredi kôd]

Iako se studije o skrivenom kurikulumu uglavnom usredotočuju na fundamentalno osnovnoškolsko i srednješkolsko obrazovanje, visoko obrazovanje također osjeća učinke ovog latentnog znanja. Na primjer, spolne pristranosti postaju prisutne u određenim područjima studija; kvaliteta i iskustva povezana s prethodnim obrazovanjem postaju sve značajnija; a klasa, spol i rasa postaju očitiji na višim razinama obrazovanja.[22]

Jedan dodatni aspekt skrivenog kurikuluma koji igra glavnu ulogu u razvoju učenika i njihovih sudbina je tracking. Ova metoda nametanja obrazovnih i karijernih puteva učenicima u mladoj dobi oslanja se na različite čimbenike kao što su klasa i status kako bi se pojačale socioekonomske razlike. Djeca su usmjerena na pravce koji ih vode prema socioekonomskim zanimanjima sličnim onima njihovih roditelja, bez pravog razmatranja njihovih snaga i slabosti. Dok studenti napreduju kroz obrazovni sustav, oni slijede svoje korake ispunjavanjem unaprijed utvrđenih tečajeva.[23] Na primjer, ovo je jedan od glavnih faktora koji danas u Americi ograničavaju socijalnu mobilnost.

Književne reference[uredi | uredi kôd]

John Dewey istražio je skriveni nastavni plan i program obrazovanja u svojim radovima s početka 20. stoljeća, posebno njegov klasik, Demokracija i obrazovanje. Dewey je vidio obrasce i trendove koji se razvijaju u javnim školama i koji se prepuštaju njegovim demokratskim perspektivama. Njegov je rad vrlo brzo opovrgnuo teoretičar obrazovanja George Counts, čija je knjiga iz 1929. godine, Dare the School Build a New Social Order? dovela u pitanje pretpostavljenu prirodu Deweyjevih djela. Counts je tvrdio da je Dewey pretpostavio jedinstven put kojim su prolazili svi mladi ljudi kako bi postali odrasli, ali Counts je isticao reaktivnu, prilagodljivu i višestruku prirodu učenja. Ovakva priroda uzrokovala je da su mnogi nastavnici usmrtili svoje poglede, prakse i ocjene uspješnosti učenika u određenim smjerovima koji su na njihove studente drastično utjecali. Ispite Countsa proširio je Charles A. Beard, a kasnije i Myles Horton dok je stvarao ono što je postalo Highlander Folk School u Tennesseeju.

Izraz "skriveni kurikulum" navodno je skovao Philip W. Jackson (Life In Classrooms, 1968.). Tvrdio je da "obrazovanje" moramo razumjeti kao proces socijalizacije. Ubrzo nakon Jacksonovog kovanja izraza, MIT-ov Benson Snyder objavio je The Hidden Curriculum, koji se bavi pitanjem zašto učenici — čak i oni najdarovitiji — okreću leđa obrazovanju. Snyder zagovara tezu da je velik dio sukoba u kampusu i osobne anksioznosti studenata uzrokovan mnoštvom nestabilnih akademskih i društvenih normi koje sprečavaju sposobnost učenika da se razvijaju samostalno ili kreativno razmišljaju.

Skriveni kurikulum dodatno su istražili brojni nastavnici. Počevši s Pedagogy of the Oppressed,objavljenom 1972., do kasnih 1990-ih, brazilski nastavnik Paulo Freire istražio je različite učinke pretpostavljene nastave na učenike, škole i društvo u cjelini.Freireova su istraživanja bila u skladu s istraživanjima John Holt i Ivan Illich, od kojih su svi brzo identificirani kao radikalni nastavnici. Ostali teoretičari koji su utvrdili jezivu prirodu skrivenih kurikuluma i skrivenih dnevnih reda uključuju Neil Postmana, Paul Goodmana, Joel Springa, John Taylor Gattoa i drugi.

Novije definicije dao je Roland Meighan ("A Sociology of Education", 1981):

Skriveni kurikulum predaje škola, a ne bilo koji učitelj ... učenicima se nešto događa, o čemu se na predavanju nikad ne može govoriti ili o tome se moliti. Oni odabiru pristup životu i stav prema učenju.

i Michael Haralambos ("Sociology: Themes and Perspectives", 1991):

Skriveni kurikulum sastoji se od onih stvari koje učenici nauče kroz iskustvo tijekom pohađanja škole, a ne iz navedenih obrazovnih ciljeva takvih institucija.

Obrazovni kritičari Henry Giroux,[2] Bell Hooks, i Jonathan Kozol također su ispitali učinke skrivenog kurikuluma.

Psiholog razvoja Robert Kegan uputio je na skriveni kurikulum svakodnevnog života u svojoj knjizi iz 1994. godine In Over Our Heads, koja se usredotočila na odnos kognitivnog razvoja i "kognitivnih zahtjeva" kulturnih očekivanja.

Profesor komunikacije Joseph Turow, u svojoj knjizi iz 2017. godine The Aisles Have Eyes, upotrijebio je koncept kako bi opisao akulturaciju za masivno prikupljanje osobnih podataka; napisao je:[24]

Sama djela koja zaziraju privatnost i zagovornici borbe protiv diskriminacije već postaju svakodnevna navika u američkim životima i dio su američkih kulturnih rutina. Maloprodaja je na vodećem rubu novog skrivenog kurikuluma za američko društvo - podučavajući ljude ono od čega moraju odustati da bi se snalazili u dvadeset prvom stoljeću.

Više[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c d Martin, Jane. "What Should We Do with a Hidden Curriculum When We Find One?" The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 122–139.
  2. ↑ a b c Giroux, Henry and Anthony Penna. "Social Education in the Classroom: The Dynamics of the Hidden Curriculum." The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 198 100–121.
  3. ↑ Cf. Kaggelaris, N. - Koutsioumari, M. I. (2015), "The breaktime as part of the hidden curriculum in Public High School", Pedagogy theory & praxis 8 (2015): 76-87 [1].
  4. ↑ Cornbleth, Catherine. "Beyond Hidden Curriculum?" Journal of Curriculum Studies. 16.1(1984): 29–36.
  5. ↑ a b Apple, Michael and Nancy King. "What Do Schools Teach?" The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 82–99.
  6. ↑ Great Atlantic and Pacific School Conspiracy (Group). 1972. Doing your own school: a practical guide to starting and operating a community school. Beacon Press. str. 95. ISBN 978-0-8070-3172-8. Pristupljeno 26. svibnja 2013.
  7. ↑ Kohlberg, Lawrence. "The Moral Atmosphere of the School." The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 61–81.
  8. ↑ Alsubaie, Merfat Ayesh. 2015. Hidden Curriculum as One of Current Issue of Curriculum (PDF). Journal of Education and Practice
  9. ↑ Yep, Gust. 2002. From homophobia and heterosexism to heteronormativity. Journal of Lesbian Studies. 6: 163–76. doi:10.1300/J155v06n03_14. PMID 24804596
  10. ↑ Chesir-Teran, Daniel. 2009. Heterosexism in high school and victimization among lesbian, gay, bisexual, and questioning students. Journal of Youth and Adolescence
  11. ↑ "No Promo Homo" Laws. GLSEN (engleski). Pristupljeno 23. travnja 2018.
  12. ↑ Preston, Mary. 2016. They're just not mature right now': teachers' complicated perceptions of gender and anti-queer bullying. Sex Education
  13. ↑ Puchner, Laurel. 2011. The right time and place? Middle school language arts teachers talk about not talking about sexual orientation. Equity and Excellence in Education
  14. ↑ Pascoe, C.J. 2005. 'Dude, you're a fag': Adolescent masculinity and the fag discourse. Sexualities
  15. ↑ Endow, Judy. 2010. Navigating the Social World: The Importance of Teaching and Learning the Hidden Curriculum (PDF). Autism Advocate. Autism Society. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. srpnja 2020. Pristupljeno 3. ožujka 2020.
  16. ↑ Gordon, Edmumd W., Beatrice L. Bridglall, and Aundra Saa Meroe. Preface. Supplemental Education: The Hidden Curriculum of High Academic Achievement. By Gordon, Edmumd W., Beatrice L. Bridglall, and Aundra Saa Meroe. Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 2005. ix–x.
  17. ↑ Greene, Maxine. Introduction. The Hidden Curriculum and Moral Education. By Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 1–5.
  18. ↑ Vallance, Elizabeth. "Hiding the Hidden Curriculum: An Interpretation of the Language of Justification in Nineteenth-Century Educational Reform." The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 9–27.
  19. ↑ Anyon, Jean. "Social Class and the Hidden Curriculum of Work." The Hidden Curriculum and Moral Education. Ed. Giroux, Henry and David Purpel. Berkeley, California: McCutchan Publishing Corporation, 1983. 143–167.
  20. ↑ Orr, D. 2004. Earth in mind: On education, environment, and the human prospect. Island Press. Covelo, CA.
  21. ↑ Sterling, S. 2001. Sustainable education: Re-visioning learning and change. Green Books. Devon, UK.
  22. ↑ Margolis, Eric, Michael Soldatenko, Sandra Acker, and Marina Gair. "Peekaboo: Hiding and Outing the Curriculum." The Hidden Curriculum in Higher Education. Ed. Margolis, Eric. New York: Routledge, 2001.
  23. ↑ Rosenbaum, James E. The Hidden Curriculum of High School Tracking. New York: John Wiley & Sons, 1976.
  24. ↑ {{cite book |last=Turow |first=Joseph |authorlink=Joseph Turow |date=2017 |title=The aisles have eyes: how retailers track your shopping, strip your privacy, and define your power |location=New Haven |publisher=[[Yale University Press]] |isbn=9780300212198 |oclc=959871776}}
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Skriveni_kurikulum&oldid=6666761"