Slavko Ježić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slavko Ježić
Slavko Ježić.JPG
Rođenje 17. veljače 1895.
Smrt 5. svibnja 1969.

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895.Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca.

Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.

Životopis[uredi VE | uredi]

Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Čazme u otca Đure (seoski kovač) i majke Antonije. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru (1904.-1912. na Kr. realnoj gimnaziji bjelovarskoj) i studij romanistike i slavistike u Beču.[1]

Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1935. do 1937. i od 1941. do 1942. godine.[2] Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.[3]

Sava Šumanović, Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920. - iznad potpisa piše "mom dragom g. Ježiću"

Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadesetiprvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma.[4] Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća. Priredio je nekoliko antologija (Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća', 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik.[4] Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.[3] Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Molière (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan). Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat - kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963.-1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.

Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.[3]

Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.).[4] Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.[3]

U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu "Kroata Esperantisto" izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma "Se ci scius" (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima. [5]

Sjajan je i zanimljiv primjer spomenara Ježićev spomenar, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a u koji su se pokojim retkom, pjesmom, crtežom ili fotografijom upisali, između ostalih, Maja Strozzi-Pečić, Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vatroslav Jagić, Đuro Körbler, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, pa čak i čuveni Rabindranath Tagore pri svojem posjetu Zagrebu 13. studenoga 1926.[6] te Paul Claudel.[7]

Dvaput se je ženio, 1929. Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina (Slavko Eduard "Dodo", Hrvoje Lujo "Buco" i Branimir Ivan), i 1948. (civilno) odn. 1952. (crkveno) s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava.[8] Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco. Iz tatine bilježnice (1943.).

Slavku Ježiću podignut je 1996. spomenik u njegovu rodnome mjestu Dubravi kraj Čazme.[9] Po Ježiću je u Zagrebu i Zadru imenovana po jedna ulica.

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Život i rad Frana Krste Frankopana. S izborom iz njegovih djela. O 250. obljetnici zrinsko-frankopanske pogibije", Zagreb: Izvanredno izdanje Matice hrvatske - 1921.
  • "Brak male Ra. Roman iz običnog života u veliko doba", Zagreb: Naklada „Vijenca“ - 1923.
  • "Francuska književnost do kraja klasičnog doba (842.-1715.)", Zagreb: Tisak i naklada tiskare „Merkantile“ - 1928.
    Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početaka do danas 1100.-1941. (2. izdanje 1993.)
  • "Somnia vitae. Pjesme", Zagreb: Književni život - 1933.
  • "Ilirska antologija. Književni dokumenti hrvatskoga preporoda", Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1934.
  • "Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda 1850-1880" (ur. S. Ježić), Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1935.
  • "Francuska lirika" (uredio i predgovor napisao S. Ježić), Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina - 1941.
  • "Hrvatska književnost. Od početka do danas 1100-1941", Zagreb: Naklada A. Velzek - 1943.
  • "Životi u sjeni. Novele", Zagreb: Tiskara Poljak i Glatz - 1943.
  • "Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća" (Ur. S. Ježić), Zagreb: Zora - 1955.
  • "Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić i G. Krklec), Zagreb: Kultura - 1957.
  • "Život i djelo Augusta Šenoe. Prilozi" (August Šenoa, Sabrana djela, Knjiga XII., kritičko izdanje prir, S. Ježić), Zagreb: Znanje - 1964.
  • "Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić), Zagreb: Naprijed (Novo izdanje) - 1965.
  • "Hrvatska književnost. Od početaka do danas 1100.-1941." (Drugo izdanje), Zagreb: Grafički zavod Hrvatske - 1993.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ježić, Mislav, "Slavko Ježić, znalac francuske i hrvatske književnosti", u: Slavko Ježić. romanist i kroatist, prevoditelj, intendant kazališta, sveučilišni profesor (zbornik radova sa znanstvenoga simpozija Hommage à Slavko Ježić u Zagrebu 22. ožujka 2012.), Zagreb: FF press, 2013., str. 98-118.
  2. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 894., ISBN 978-953-95772-0-7
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 HRT - Na današnji dan: Slavko Ježić
  4. 4,0 4,1 4,2 Opća i nacionalna enciklopedija - Slavko Ježić
  5. Slavko Ježić pisao poeziju i na jeziku esperanto
  6. YouTube: Rabindranath Thakur (Tagore) u Zagrebu 13. 11. 1926. - TV kalendar 13. 11. 2011.
  7. Željko Ivanjek, Spomenar: Sjećanje na bilježnicu za odrastanje, Jutarnji 31.03.2007.
  8. Održano predavanje o Slavku Ježiću 5. 6. 2014.
  9. Znamenitosti Općine Dubrava

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Slavko Ježić
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Slavko Ježić