Slavko Ježić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slavko Ježić
Slavko Ježić.JPG
Rođenje 17. veljače 1895.
Smrt 5. svibnja 1969.

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895.Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca.

Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.

Životopis[uredi VE | uredi]

Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Čazme u otca Đure (seoski kovač) i majke Antonije. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru (1904.-1912. na Kr. realnoj gimnaziji bjelovarskoj) i studij romanistike i slavistike u Beču.[1]

Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.[2]

Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadesetiprvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma.[3] Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća.

Zlatko Šulentić, Portret Slavka Ježića, 1926.

Priredio je nekoliko antologija (Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća', 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik.[3] Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.[2] Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Molière (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan). Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat - kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963.-1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.

Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.[2]

Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.).[3] Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.[2]

U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu "Kroata Esperantisto" izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma "Se ci scius" (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima. [4]

Dvaput se je ženio, 1929. Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina (Slavko Eduard "Dodo", Hrvoje Lujo "Buco" i Branimir Ivan), i 1948. (civilno) odn. 1952. (crkveno) s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava. Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco. Iz tatine bilježnice (1943.).

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Život i rad Frana Krste Frankopana. S izborom iz njegovih djela. O 250. obljetnici zrinsko-frankopanske pogibije", Zagreb: Izvanredno izdanje Matice hrvatske - 1921.
  • "Brak male Ra. Roman iz običnog života u veliko doba", Zagreb: Naklada „Vijenca“ - 1923.
  • "Francuska književnost do kraja klasičnog doba (842.-1715.)", Zagreb: Tisak i naklada tiskare „Merkantile“ - 1928.
    Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početaka do danas 1100.-1941. (2. izdanje 1993.)
  • "Somnia vitae. Pjesme", Zagreb: Književni život - 1933.
  • "Ilirska antologija. Književni dokumenti hrvatskoga preporoda", Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1934.
  • "Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda 1850-1880" (ur. S. Ježić), Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. - 1935.
  • "Francuska lirika" (uredio i predgovor napisao S. Ježić), Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina - 1941.
  • "Hrvatska književnost. Od početka do danas 1100-1941", Zagreb: Naklada A. Velzek - 1943.
  • "Životi u sjeni. Novele", Zagreb: Tiskara Poljak i Glatz - 1943.
  • "Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća" (Ur. S. Ježić), Zagreb: Zora - 1955.
  • "Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić i G. Krklec), Zagreb: Kultura - 1957.
  • "Život i djelo Augusta Šenoe. Prilozi" (August Šenoa, Sabrana djela, Knjiga XII., kritičko izdanje prir, S. Ježić), Zagreb: Znanje - 1964.
  • "Antologija svjetske lirike" (Ur. S. Ježić), Zagreb: Naprijed (Novo izdanje) - 1965.
  • "Hrvatska književnost. Od početaka do danas 1100.-1941." (Drugo izdanje), Zagreb: Grafički zavod Hrvatske - 1993.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ježić, Mislav, "Slavko Ježić, znalac francuske i hrvatske književnosti", u: Slavko Ježić. romanist i kroatist, prevoditelj, intendant kazališta, sveučilišni profesor (zbornik radova sa znanstvenoga simpozija Hommage à Slavko Ježić u Zagrebu 22. ožujka 2012.), Zagreb: FF press, 2013., str. 98-118.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 HRT - Na današnji dan: Slavko Ježić
  3. 3,0 3,1 3,2 Opća i nacionalna enciklopedija - Slavko Ježić
  4. Slavko Ježić pisao poeziju i na jeziku esperanto

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]