Slavko Ježić

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Slavko Ježić

Rođenje 17. veljače 1895.
Smrt 5. svibnja 1969.
Portal o životopisima

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Jedan od najuglednijih urednika izdanja hrvatskih pisaca.

Završio je romanistiku i slavistiku u Beču, te je bio intedant HNK-a i profesor književnosti na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti, a posebno se bavio razdobljem ilirizma. Pisao je pjesme i novele, prevodio je više jezika, te priredio nekoliko antologija i uredio kritička izdanja. Jedan je od utemeljitelja hrvatskog PEN-kluba.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Slavko Ježić rodio se je 17. veljače 1895. u Dubravi kraj Čazme u otca Đure (seoski kovač) i majke Antonije. Zalaganjem učitelja Ledinića dobio je potporu iz Kundekove zaklade koja mu je omogućila daljnje školovanje u Bjelovaru (1904. – 1912. na Kr. realnoj gimnaziji bjelovarskoj) i studij romanistike i slavistike u Beču.[1]

Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1935. do 1937. i od 1941. do 1942. godine.[2] Kao mladi gimnazijski profesor i inspektor za srednju nastavu, a ubrzo i sveučilišni nastavnik, Ježić putuje po Europi i objavljuje svoje dojmove u dnevnim listovima. Boraveći u Bečkom Novom Mjestu nadahnjuje se tragedijom Zrinsko-Frankopanskom i piše raspravu o Franu Krstu Frankopanu kao književniku, a to je bila i tema njegova doktorata u Beču. Svoje dojmove s putovanja brižno zapisuje u dnevniku, koji će ga često navoditi na nove književne radove.[3]

Sava Šumanović, Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920. – iznad potpisa piše "mom dragom g. Ježiću"

Studij romanistike i slavistike završio je u Beču postigavši 19. srpnja 1916. u dvadesetiprvoj godini doktorat filozofije summis auspiciis Augustissimi Imperatoris ac Regis Francisci Josephi I s temom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans. Plod toga je prva monografija o životu i književnome djelu Frana Krsta Frankopana Život i rad Frana Krste Frankopana, 1921. Poslije je bio predavač na Višoj pedagoškoj školi i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Napisao prvu cjelovitu povijest hrvatske književnosti (Hrvatska književnost od početaka do danas, 1943.). Osobito se bavio razdobljem ilirizma.[4] Kao povjesničar hrvatske književnosti odgojio je naraštaje mladih književnika, svojih sljedbenika i nasljednika. Njegova Hrvatska književnost od početka do danas neizostavan je znanstveni priručnik za proučavanje hrvatske književnosti tijekom pet stoljeća. Priredio je nekoliko antologija (Francuska lirika, 1941.; Ilirska antologija, 1934; Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća', 1955.; Antologija svjetske lirike, 1957. i 1965.). Prevodio je s više jezika na hrvatski, a neka djela hrvatskih pisaca na njemački i francuski jezik.[4] Kao vrstan poznavatelj francuskoga jezika Ježić je preveo mnoga djela galskih velikana pera, približivši ih tako hrvatskoj čitateljskoj publici. Mnoga scenska djela i danas se izvode u njegovu prijevodu.[3] Među piscima čija je djela prevodio jesu Marcel Prévost (Ženska pisma, 1923.), Guy de Maupassant (Lijepi Georges, 1932. i Pierre et Jean, 1952.), Honoré de Balzac (Vragoljaste priče, 1953.), Jean de la Fontaine, (Basne, 1948.), Molière (Tartuffe, Mizantrop, Sganarelle ili Umišljeni rogonja, Škola za žene) i William Shakespeare (Kako vam se sviđa, 1952.). Uredio je brojna djela hrvatskih književnika (August Šenoa, Vjenceslav Novak, Stanko Vraz, Antun Nemčić, Mirko Bogović, Matija Mažuranić, Fran Krsto Frankopan). Posebno mjesto u Ježićevu uređivačkome radu zauzima njegov zadnji urednički pothvat – kritičko izdanje Sabranih djela Augusta Šenoe u 12 svezaka (1963. – 1964.). Zadnji svezak toga niza Ježićeva je monografija o Šenoinu životu i djelu.

Kao povjesničar književnosti i poznavatelj stare i nove hrvatske literature, znao je u svakog pisca uočiti ono najbitnije. Zato Ježićeva znanstvena djela nisu samo faktografski podsjetnici, nego, prije svega, zaokruženi pogledi autorova golemog znanja o hrvatskoj književnoj prošlosti, koju je finim pojedinostima i pravim vrednovanjem pojedinih tekstova znao približiti slušatelju i čitatelju stvarajući od nekadašnjih suhoparnih pregleda životni roman hrvatske književnosti. Temeljitost i lakoća, kojom je Slavko Ježić razrješavao i najteže književne probleme, učinili su ga jedinstvenom, osebujnom i nezaobilaznom pojavom hrvatske suvremene povijesno-književne riječi.[3]

Pisao je i objavljivao pjesme (zbirka Somnia vitae, 1933.) te novele (Životi u sjeni, 1943.), a autor je i jednog romana (Brak male Ra, 1923.) u kojem opisuje događanja zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i prosinačke žrtave 1918. kojima je osobno svjedočio. Ostala važnija djela: Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda (1935.); Život i djelo Augusta Šenoe (1964.).[4] Pišući prozu i poeziju, izgradio je vrlo lijep stil, koji postaje bitnom značajkom njegova prevodilačkog znalaštva i profinjenosti.[3]

U mladosti bio je jedan je od prvih hrvatskih esperantista. Godine 1909. u časopisu "Kroata Esperantisto" izašla je njegova originalno na esperantu pisana ljubavna pjesma "Se ci scius" (Kad bi ti znala). To je ujedno i prvi literarni uradak među hrvatskim esperantistima.[5]

Sjajan je i zanimljiv primjer spomenara Ježićev spomenar, koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a u koji su se pokojim retkom, pjesmom, crtežom ili fotografijom upisali, između ostalih, Maja Strozzi-Pečić, Dragutin Domjanić, Branimir Livadić, Vatroslav Jagić, Đuro Körbler, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Milan Begović, pa čak i čuveni Rabindranath Tagore pri svojem posjetu Zagrebu 13. studenoga 1926.[6] te Paul Claudel.[7]

Dvaput se je ženio, 1929. Višnjom Petričević, s kojom je imao tri sina (Slavko Eduard "Dodo", Hrvoje Lujo "Buco" i Branimir Ivan), i 1948. (civilno) odn. 1952. (crkveno) s Valeriom Noršić (Waldrich), s kojom je dobio četvrtoga sina Mislava.[8] Svoju veliku ljubav prema sinovima pretočio je i u jednu slikovnicu za djecu: Dodo i Buco. Iz tatine bilježnice (1943.).

Slavku Ježiću podignut je 1996. spomenik u njegovu rodnome mjestu Dubravi kraj Čazme.[9] Po Ježiću je u Zagrebu i Zadru imenovana po jedna ulica.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • "Život i rad Frana Krste Frankopana. S izborom iz njegovih djela. O 250. obljetnici zrinsko-frankopanske pogibije", Zagreb: Izvanredno izdanje Matice hrvatske – 1921.
  • "Brak male Ra. Roman iz običnog života u veliko doba", Zagreb: Naklada „Vijenca“ – 1923.
  • "Francuska književnost do kraja klasičnog doba (842. – 1715.)", Zagreb: Tisak i naklada tiskare „Merkantile“ – 1928.
    Slavko Ježić, Hrvatska književnost od početaka do danas 1100. – 1941. (2. izdanje 1993.)
  • "Somnia vitae. Pjesme", Zagreb: Književni život – 1933.
  • "Ilirska antologija. Književni dokumenti hrvatskoga preporoda", Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. – 1934.
  • "Prvi hrvatski pripovjedači iza Preporoda 1850-1880" (ur. S. Ježić), Zagreb: Minerva nakladna knjižara d. d. – 1935.
  • "Francuska lirika" (uredio i predgovor napisao S. Ježić), Zagreb: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina – 1941.
  • "Hrvatska književnost. Od početka do danas 1100-1941", Zagreb: Naklada A. Velzek – 1943.
  • "Životi u sjeni. Novele", Zagreb: Tiskara Poljak i Glatz – 1943.
  • "Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća" (Ur. S. Ježić), Zagreb: Zora – 1955.
  • "Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić i G. Krklec), Zagreb: Kultura – 1957.
  • "Život i djelo Augusta Šenoe. Prilozi" (August Šenoa, Sabrana djela, Knjiga XII., kritičko izdanje prir, S. Ježić), Zagreb: Znanje – 1964.
  • "Antologija svjetske lirike" (ur. S. Ježić), Zagreb: Naprijed (Novo izdanje) – 1965.
  • "Hrvatska književnost. Od početaka do danas 1100. – 1941." (Drugo izdanje), Zagreb: Grafički zavod Hrvatske – 1993.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Ježić, Mislav, "Slavko Ježić, znalac francuske i hrvatske književnosti", u: Slavko Ježić. romanist i kroatist, prevoditelj, intendant kazališta, sveučilišni profesor (zbornik radova sa znanstvenoga simpozija Hommage à Slavko Ježić u Zagrebu 22. ožujka 2012.), Zagreb: FF press, 2013., str. 98-118.
  2. ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 894., ISBN 978-953-95772-0-7
  3. ↑ a b c d HRT – Na današnji dan: Slavko Ježić. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. prosinca 2007. Pristupljeno 5. svibnja 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. ↑ a b c Opća i nacionalna enciklopedija – Slavko Ježić
  5. ↑ Slavko Ježić pisao poeziju i na jeziku esperanto. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. srpnja 2016. Pristupljeno 21. rujna 2015. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. ↑ YouTube: Rabindranath Thakur (Tagore) u Zagrebu 13. 11. 1926. – TV kalendar 13. 11. 2011.
  7. ↑ Željko Ivanjek, Spomenar: Sjećanje na bilježnicu za odrastanje, Jutarnji 31.03.2007.
  8. ↑ Održano predavanje o Slavku Ježiću 5. 6. 2014. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2017. Pristupljeno 17. veljače 2017. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. ↑ Znamenitosti Općine Dubrava. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. veljače 2017. Pristupljeno 17. veljače 2017. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Slavko Ježić
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Slavko Ježić
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Slavko_Ježić&oldid=6608847"