Slom NDH

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Slom NDH
Nadnevak događaja svibanj 1945.
Mjesto događaja Zagreb, Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Sudionici Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Flag of Yugoslavia (1943–1946).svg NOVJ
Ubojstva Partizanska ubojstva Hrvata
Ishod Pad NDH, proglašenje SFRJ

Slom NDH naziv je za skup povijesni događaja koji su se zbili početkom svibnja 1945. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Slom NDH dio je svibanjske katastrofe, jer je tad uništena hrvatska država koja će biti obnovljena tek 1991. na čelu s dr. Franjom Tuđmanom.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Nezavisna Država Hrvatska osnovana je 10. travnja 1941. tijekom Travanjskog rata pod pokroviteljstvom Hitlerovog Trećeg Carstva. Hrvati su bili oduševljeni jer je NDH bila ispunjenje tisućljetnog sna, ali ubrzo su se razočarali jer je ustaški vrh počeo provoditi progone Srba smatrajući ih krivim za masovna ubijanja i teror nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji (1918. - 1941.). U isto vrijeme četnici su na zapadu ratovali protiv ustaša želeći uništiti Hrvatsku i ostvariti Veliku Srbiju, a Talijani su na istoku pomagali četnike i pokušavali uzeti što više teritorija NDH. Poglavar fašističke Italije Benito Mussolini prisilio je poglavnika NDH dr. Antu Pavelića da potpiše Rimske ugovore, kojim je oteo dio istočnojadranske obale, ali Pavelić je uspio značajno ograničiti talijanske zahtjeve, čime je spasio velik dio hrvatskog teritorija i stanovništva.[1]

Tijekom 1942., 1943. i 1944. moć Sila Osovine postupno je slabila. Wehrmacht se povlači prema matičnom teritoriju, a u NDH naglo jača partizanski pokret kojeg predvodi Josip Broz Tito, poglavar KPJ i budući jugoslavenski diktator. Iako je 8. rujna 1943. kapitulirala Italija, a ustaški časnik Petar Rajkovačić potpuno uništio četnike u Hrvatskoj, pozicija za ustaške vlasti nije bila nimalo lagana. Partizani su već bili ostvarili kontrolu nad BiH i dijelovima Hrvatske. Za ustaške vlasti postaje jasno da se NDH neće moći održati i da će propasti.

Slom NDH[uredi VE | uredi]

Bijeg ustaša i civila[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Pokolj u Bleiburgu, Križni put, i Jugokomunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata
Njemačka se vojska na početku 1945. godine povlačila na svim bojištima, uključujući i područje NDH. Završne borbe za oslobođenje Dalmacije, Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre započele još ujesen 1944. godine. Na početku svibnja 1945. partizani su bili nadomak Zagreba koji su uz ustaše i domobrane u strahu od partizana napustili i mnogi civili.

Kada su partizanske postrojbe početkom svibnja došle pred Zagreb, u gradu je nastalo rasulo. I vojska i građani bojali su se odmazde krvoločnih četnikopartizana. Na sjednici 30. travnja Pavelić govori vladi da imaju dva izbora: svi umrijeti ili svi pobjeći. Ustaški ministri odlučili su pobjeći zajedno s poglavnikom, jer je još od 1942. bilo planirano da se "izvuče" poglavnika ako stvari krenu loše u NDH. S odlukom je odmah upoznat i Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga, koji je od 1. svibnja počeo stvarati taktiku za povlačenje. Bilo je i prijedloga da dio ustaša ostane u Jugoslaviji i gerilski ratuje protiv partizana, ali to je odbijeno, tako da su jedini ustaški gerilci bili Rajkovačićevi ustaše u Posavini.[2]

Pavelić i ustaški moćnici napuštaju Zagreb 6. svibnja te se povlače prema Austriji. Za njima ide velik broj ustaša, domobrana i civilnog stanovništva. Treći Reich kapitulirao je 7. svibnja, a Pavelić je 8. svibnja već bio na austrijskoj granici. Veći dio bjegunaca zaustavila je britanska vojska kod Bleiburga 15. svibnja i prisilila na predaju Jugoslavenskoj armiji, koja je okrutno pogubila 30.000 Hrvata, a ostale natjerala na dugotrajno pješačenje ("Križni put") do Hrvatske gdje ih je stradalo još nekoliko stotina tisuća. Po povratku u Hrvatsku jugokomunisti su počinili stravične zločine te su ubili, mučili i zatvorili velik broj ljudi. Ipak, dio izbjeglica uspio je pobjeći u inozemstvo, a među njima je bio i dr. Ante Pavelić koji je živio u Španjolskoj do 1959. kad ga je ubio Udbin agent.[3]

Pad Zagreba[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bitka za Zagreb
Partizanske postrojbe ušle su u Zagreb 8. svibnja 1945., što je događaj poznat kao bitka za Zagreb ili pad Zagreba. Grad je uglavnom bio opustjeo, građani su se skrivali u svojim kućama u strahu od partizanske odmazde, a četnikopartizanima se suprotstavila samo šačica Luburićevih ustaša. U Zagreb su prvi ušli pripadnici 45. srpske divizije, unatoč tome što je u blizini bio 10. zagrebački korpus, koji je stigao tek sutra. Pripadnici 45. srpske divizije, koji su uglavnom bili amnestirani četnici, dobili su zapovijed uništiti protunarodne elemente pa su po dolasku u Zagreb preuzeli sve važnije ustanove i odmah pokrenuli masovna uhićenja, pa čak i ubojstva.[4]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Posljedice tih događaja, osim sloma NDH, bile su uspostava jugokomunističke SFRJ i stravičan teror koja je ona provodila nad Hrvatima katolicima. Umjesto obećane slobode i demokracije, Zagrepčani i ostali Hrvati su iz manjeg zla došli u gore, te je Zagreb uistinu oslobođen tek 1990-ih pobjedom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]