Smrdljiva rutvica
| Smrdljiva rutvica | |
|---|---|
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Rutaceae |
| Rod: | Ruta L. |
| Vrsta: | R. graveolens |
| Dvojno ime | |
| Ruta graveolens L. | |
| Baze podataka | |
Smrdljiva rutvica (ruda, ruta, ruta vonjava, petoprsica, plava ruta, rutvica, rutvača, sedef, sedefčić, šarena ruta, vrtna rutvica,[1] lat. Ruta graveolens) zimzeleni je polugrm s raspodijeljenim sivo-zelenim listovima i zelenkasto-žutim cvjetovima (ljeti). Kod žetve se rabe rukavice jer sadnice mogu izazvati upalu kože. Listovima ljutog okusa aromatiziramo salate, umake i mekane sireve.[2]
Specifični epitet graveolens odnosi se na listove jakog mirisa „snažno mirišuća” ili doslovnije „teška, jaka mirisa” (gravis = težak, jak; olens = mirišući). Englesko rue stari je naziv za rutu, preuzet preko francuskoga iz latinskoga ruta. Izvor još napominje da se biljka uzgajala kao začinska i ljekovita te da se spominje u Evanđelju po Luki 11,42. [3]
Ruta je višegodišnja biljka, polugrmasta uspravne stabljike do 1 metar visine. Listovi su naizmjenični, bez zalistaka, u obliku bezbrojnih tupo urezanih lapova, zeleno-plavičaste ili žućkaste boje. Žućkasti cvjetovi čine cvatnu gronju s konkavnim laticama, valovitim i nazubljenim. Cvate od svibnja do srpnja, a bere se prije cvjetanja. Listovi imaju svojevrstan miris i ljuto – oštar, pomalo gorkast okus.
Razmnožava se sjemenom u travnju. Stanište joj je na Suncu ili u polusjeni. Voli rahlu i laku zemlju. Potrebno ju je redovito zalijevati, ali s mjerom, ne obilno, dvaput tjedno. U prirodi je u nas rasprostranjena i njezina srodna vrsta Ruta divaricata, ali znatno slabijeg mirisa. Za vrućih ljetnih dana pojačava se izlučivanje eteričnih ulja iz žlijezda na listićima. Uobičajeno je na ruti naći i gusjenice leptira lastin rep, koje se hrane tom biljkom. Rutu možemo naći na Balkanskom poluotoku i jugoistočnoj Europi.[4]
Ruta graveolens L. je trajni, snažno aromatični polugrm ili zeljasta biljka, obično visoka 30–100 cm, pri osnovi odrvenjela i razgranjena. Cijela je biljka gola do gotovo gola, modrikastozelena ili sivkastozelena i gusto prošarana prozirnim žlijezdama s eteričnim uljima.[5]
Listovi su naizmjenični, peteljkasti, jedanput do dvaput perasto razdijeljeni, a krajnji odsječci obrnuto jajoliki do lopatičasti. Zbog brojnih uljnih žlijezda listovi su vrlo mirisni, ali i fototoksični, pa mogu nadražiti kožu.[5]
Cvjetovi su skupljeni u vršne paštitaste cvatove. Većinom su četveročlani, dok je završni cvijet često peteročlan. Latice su žućkaste do zelenkastožute, udubljene poput žličice i po rubu sitno nazubljene. Prašnika je 8 ili 10. Plodnica je građena od 4–5 sraslih karpela.[5]
Plod je 4–5-režnjevita kapsula, koja se pri vrhu otvara, a u svakom se režnju nalazi više sjemenki. Sjemenke su crnkaste, klinaste do bubrežaste.[5]
Vrsta je podrijetlom iz južne Europe i Sredozemlja, a odavno se uzgaja kao ukrasna, ljekovita i začinska biljka te je mjestimice podivljala. Cvate uglavnom od lipnja do kolovoza. [5]
Kao izvorni areal navodi se Balkanski poluotok, danas se uzgaja širom svijeta. U Hrvatskoj je ima u Istri te na Sjevernom i Srednjem Velebitu, kao i na otocima.
Ruta je porijeklom iz južnih zemalja Europe. Ruta je igrala nekad veliku ulogu kod starih Egipćana; Grci i Rimljani su je cijenili kao svetu biljku i kao začin. Spominje ju i Hipokrat.[nedostaje izvor]
U kulinarstvu zbog jake arome listići se upotrebljavaju u vrlo malim količinama. Ruta ima jaku mirodijsku aromu i jak okus, te se kao začin koristi rijetko i u malim količinama za začinavanje zelenih salata, jela od sira i ovčetine, kao dodatak namazima, umacima, marinadama, i za meso divljači. Dodaje se vinima kako bi dobila okus po muskantnom vinu, te rakijama.[6]
Konzumacija velikih količina rutvice može imati smrtne posljedice, a uporaba tijekom trudnoće opasna je. Ekstrakti smrdljive rutvice mutageni su i toksični za jetru.[7]
U lišću i vršcima sadrži do 1,2 % eteričnog ulja,koje sadrži metil-para-nonilketon i metil-para-heptiketon, kinolinske alkaloide, flavonoidni glikozid rutin, furokumarinsku i kumarinsku smolu, jabučnu kiselinu, do 156,6 mg% vitamina C.[8]
Homotipski: * Ruta graveolens var. vulgaris Alef. in Landw. Fl.: 106 (1866), not validly publ. Heterotipski:
- Ruta altera Mill. in Gard. Dict., ed. 8.: n.° 2 (1768)
- Ruta ciliata Mill. in Gard. Dict., ed. 8.: n.° 5 (1768)
- Ruta crithmifolia Moric. ex DC. in Prodr. 1: 710 (1824)
- Ruta divaricata Ten. in Fl. Napol. 1(Prodr.): XXIV (1811)
- Ruta diversifolia Wender. in Schriften Ges. Beförd. Gesammten Naturwiss. Marburg 2: 251 (1831)
- Ruta graveolens var. crithmifolia (Moric. ex DC.) Bartl. in F.G.Bartling & H.L.Wendland, Beitr. Bot. 2: 69 (1825)
- Ruta graveolens var. divaricata (Ten.) Alef. in Landw. Fl.: 107 (1866)
- Ruta graveolens subsp. divaricata (Ten.) P.Fourn. in Quatre Fl. France: 630 (1936)
- Ruta graveolens subsp. hortensis (Mill.) P.Fourn. in Quatre Fl. France: 630 (1936)
- Ruta graveolens var. macrophylla (Sol.) Alef. in Landw. Fl.: 107 (1866)
- Ruta graveolens var. variegata Weston in Bot. Univ. 1: 259 (1770)
- Ruta graveolens f. variegata (Weston) Zabel in L.Beissner, E.Schelle & H.Zabel, Handb. Laubholzben.: 278 (1903)
- Ruta holopetala Kitt. in Taschenb. Fl. Deutschl., ed. 2: 754 (1844)
- Ruta hortensis Mill. in Gard. Dict., ed. 8.: n.° 1 (1768)
- Ruta intermedia Steud. in Nomencl. Bot., ed. 2. 2: 488 (1841), not validly publ.
- Ruta macrophylla Sol. in Bot. Mag. 45: t. 2018 (1818)
- Ruta officinalis Pall. in Reise Südl. Statthaltersch. Russ. Reich. 2: 80 (1801)
- Ruta subtripinnata Miq. in Ann. Mus. Bot. Lugduno-Batavi 3: 21 (1867)
- ↑ Ruta - i opasna i ljekovita!
- ↑ "Začini i začinsko bilje", recipeci.com, 2011.
- ↑ Zondervan Illustrated Bible Dictionary, pristupljeno 30. srpnja 2026.
- ↑ Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. siječnja 2014. (Wayback Machine) "Začinsko i ljekovito bilje : Ruta - lat. Ruta graveolens L.", www.cvijet.info, 2011.
- 1 2 3 4 5 WFO, pristupljeno 30. srpnja 2026.
- ↑ "Aromatične ljekovite biljke", www.istrapedia.hr, 2011.
- ↑ Rue Uses, Benefits & Dosage - Drugs.com Herbal Database. Drugs.com (engleski). Pristupljeno 15. prosinca 2024.
- ↑ Putirskij,I.N.,Prohorov,V.N. Universalnaja enciklopedija lekarstvenih rastenij,Moskva 2000.,str.249