Smrdljiva rutvica

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Smrdljiva rutvica
rutvica
Status zaštite

Sistematika
Carstvo: Plantae
Divizija: Tracheophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Sapindales
Porodica: Rutaceae
Rod: Ruta
L.
Vrsta: R. graveolens
Dvojno ime
Ruta graveolens
L.
Područje života
Djelovanje rute na kožu, pogotovo za vrućih dana.
Listovi rute.
Ruta graveolens

Smrdljiva rutvica (ruda, ruta vonjava, lat. Ruta graveolens) je zimzeleni polugrm, s raspodjeljenim sivo-zelenim listovima i zelenkasto-žutim cvijetovima (ljeti). Ruta je bila u narodnoj medicini, jedna od najčešće korištenih biljaka, a danas to više nije slučaj. I to ne zato što bi bila djelotvorna, nego zato što je njezin učinak prejak. Preporuča se korištenje gotovih proizvoda, ako pripremite svoj čaj, budite oprezni! Danas preporučuju upotrebu rutvice samo nakon savjetovanja s liječnikom. Bez savjetovanja, može se koristiti kao otrov za kukce. Kod žetve koristite rukavice, jer sadnice mogu izazvati upalu kože. Sa listovima ljutog okusa aromatiziramo salate, umake i mekane sireve. [1]

Istarska rakija pomiješana s rutom (travarica), daje rakiju posebnog intezivnog okusa. Takva rakija ima antibakterijska svojstva, poznata je u svim istarskim obiteljima, upotrebljava se kod vrtoglavice, menstrualnih tegoba, živčanih bolesti, teškog disanja, želučanih tegoba, reuma, gihta, kožnih bolesti. Ruta je ljekovita, ali i opasna – otrovna biljka, i zato treba biti vrlo oprezan s njom!

Izgled biljke[uredi VE | uredi]

Ruta je višegodišnja biljka, polugrmasta uspravne stabljike do 1 metar visine. Listovi su naizmjenični, bez zalistaka, u obliku bezbrojnih tupo urezanih lapova, zeleno-plavičaste ili žućkaste boje. Žućkasti cvjetovi čine cvatnu gronju s konkavnim laticama, valovitim i nazubljenim. Cvate od svibnja do srpnja, a bere se prije cvjetanja. Listovi imaju svojevrstan miris i ljuto – oštar , pomalo gorkast okus.

Razmnožava se sjemenom u travnju. Stanište joj je na Suncu ili u polusjeni. Voli rahlu i laku zemlju. Potrebno ju je redovito zalijevati , ali s mjerom, ne obilno, dvaput tjedno. U prirodi je u nas rasprostranjena i njezina srodna vrsta Ruta divaricata, ali znatno slabijeg mirisa. Za vrućih ljetnih dana pojačava se izlučivanje eteričnih ulja iz žlijezda na listićima. Uobičajeno je na ruti naći i gusjenice leptira lastin rep, koje se hrane tom biljkom. Rutu možemo naći na Balkanskom poluotoku i jugoistočnoj Europi. [2]

Raširenost[uredi VE | uredi]

Kao izvorni areal navodi se Balkanski poluotok,danas se uzgaja širom svijeta.Kod nas je ima u Istri,te na Sjevernom i Srednjem Velebitu,kao i na otocima.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ruta je porijeklom iz južnih zemalja Europe, no za uporabu u kulinarstvu i za pripremu lijekova obično se uzgaja. Ruta je igrala nekad veliku ulogu kod starih Egipćana; Grci i Rimljani su je cijenili kao svetu biljku i kao začin. Spominje ju i Hipokrat.

Upotreba[uredi VE | uredi]

U ljekovite svrhe koristi se lišće i rascvjetana biljka, bez korijena! Lišće se koristi i kao začin. Lišće se suši u hladu. Kao lijek koristi se u obliku praška, čaja, tekućeg ekstrakta i kao tinktura. Kao začin lišće se stavlja u rakiju koja se aromatizira i tako pripremljena ima digestivno djelovanje. U narodnoj medicini se koristi kao sedativ i kao sredstvo za izazivanje pobačaja (ne preporučujemo!), te za bolju probavu, protiv navale krvi u glavu i nervoznog lupanja srca, te tegoba u donjem dijelu trupa. Jača oslabljene krvne žile i snižava krvni tlak. [3]

Zbog svoje žestine izaziva crvenilo i mjehure na koži (osjetljive – alergične osobe ne bi je smjele brati ili ih brati u rukavicama). Sadrži eterično ulje, flavonske glikozide, furanokumarine, alkaloide kinolinskog tipa. Treba je koristiti samo u obliku standardiziranih gotovih pripravaka. U homeopatskim pripravcima daje se kod nagnječenja mišića i zglobova, bolesti vena.

U kulinarstvu zbog jake arome listići se upotrebljavaju u vrlo malim količinama. Ruta ima jaku mirodijsku aromu i jak okus, te se kao začin koristi rijetko i u malim količinama za začinavanje zelenih salata, jela od sira i ovčetine, kao dodatak namazima, umacima, marinadama, i za meso divljači. Dodaje se vinima kako bi dobila okus po muskantnom vinu, te rakijama. [4]

Sastav[uredi VE | uredi]

U lišću i vršcima sadrži do 1,2 % eteričnog ulja,koje sadrži metil-para-nonilketon i metil-para-heptiketon,kinolinske alkaloide,flavonoidni glikozid rutin,furokumarinsku i kumarinsku smolu,jabučnu kiselinu,do 156,6 mg% vitamina C.[5]

Kontraindikacije[uredi VE | uredi]

Izaziva crvenilo i mjehure na koži. U većim količinama ili jačoj koncentraciji, ruta može izazvati upalu želučane sluznice i probavnih organa. Izaziva kontrakciju mišića, što dovodi do jačeg priljeva krvi u maternicu, pa može eventualno izazvati pobačaj. Mnoge žene su platile životom kad su htjele izazvati pobačaj! Ne smije se primjenjivati tokom trudnoće!Ne davati djeci! To znači da ruta u većim količinama predstavlja otrov. Osobe sa slabim želucem, jetrom i žučnim tegobama, ne bi smjele uzimati rutu u bilo kojem obliku.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] "Začini i začinsko bilje", recipeci.com, 2011.
  2. [2] "Začinsko i ljekovito bilje : Ruta - lat. Ruta graveolens L.", www.cvijet.info, 2011.
  3. [3] "Rutvica", herbalism.bloger.hr, 2011.
  4. [4] "Aromatične ljekovite biljke", www.istrapedia.hr, 2011.
  5. Putirskij,I.N.,Prohorov,V.N. Universalnaja enciklopedija lekarstvenih rastenij,Moskva 2000.,str.249

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ruta
Wikispecies-logo.svgWikivrste imaju podatke o: Ruti