Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ
Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ, pravni dokument kojima se reguliraju posljeratni odnosi između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Potpisan je u Beogradu 23. kolovoza 1996. godine, a potpisnici su bili, s hrvatske strane, Mate Granić, ministar vanjskih poslova RH i, s jugoslavenske strane, Milan Milutinović, ministar vanjskih poslova SRJ. Zastupnički dom Hrvatskog sabora potvrdio je sporazum 20. rujna iste godine.[1]
Odredbe sporazuma[uredi | uredi kôd]
Sporazumom o normalizaciji odnosa uređeni su odnosi između Republike Hrvatske i SRJ nakon Domovinskog rata. U čl. 1. Sporazuma obje zemlje se obvezuju da će poštovati jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica. Nadalje, dogovoreno je da će, u skladu s međunarodnim pravom, poštovati teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge ugovorne stranke te provesti uređenje svojih granica i razgraničenje samo međusobnim dogovorom, da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji ili uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Također, obje države se obvezuju da će jačati međusobne odnose i povjerenje, uspostaviti diplomatske odnose.
U čl. 5., Republika Hrvatska konstatira postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije, polazeći od povijesne činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao neovisne države prije stvaranja Jugoslavije, a imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produljila međunarodnopravni subjektivitet ovih država. S druge strane, Savezna Republika JUgoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti, polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti.
U daljnjem tekstu navodi se da su obje države suglasne da pitanja sukcesije SFRJ rješavaju na temelju pravila međunarodnog prava o sukcesiji država te sporazumno. Također, obvezuju se raditi na zbrinjavanju izbjeglica i prognanika, proglašavanju općeg oprosta, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i provedbi Erdutskog sporazuma.
Sporazumom je dogovoreno i da će u roku od šest mjeseci ugovorne stranke sklopit Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu i poseban ugovor o socijalnom osiguranju koji će uključiti invalidsko, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ukljućujući i isplatu mirovina te da će se nastaviti suradnju u normalizaciji cestovnog, željezničkog, zračnog i rječnog prometa na temelju načela uzajamnosti i dobrosusjedstva (čl. 10.).
Pitanje naknade ratnih šteta[uredi | uredi kôd]
Zadnja tri stavka čl. 7. Sporazuma glase:
Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba k~je imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.
U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.
U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se. u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisi.ja sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.
U proteklom razdoblju je Republika Hrvatska isplaćivala naknade za ratne štete na imovini (obnova infrastrukture, javnih objekata i privatnih kuća, dodjela stanova obiteljima koje su preseljene povodom ratnih zbivanja, a koje su u socijalizmu imali stanarska prava) i na osobama (mirovine i dr.), i to u visini od oko 5,5 milijardi eura, zaključno s 2012. god.[2] Nije zabilježeno da bi Srbija kao pravni sljednik SR Jugoslavije - plaćala naknade čak ni za štete izazvane izravnom vojnom akcijom s teritorija Srbije poput primjerice onih u Bitki za Vukovar. Ratni zatočenici logora u Srbiji predlažu vlastima Republike Hrvatskoj da ugrade ova pitanja u pregovore za pristupanje Republike Srbije u Europsku uniju,[3] ali Hrvatska to pitanje za sada ne postavlja.
Crna Gora, kao preostali sljednik SR Jugoslavije, počela je 2010. godine isplaćivati naknade štete privatnim osobama na području Dubrovnika,[4] te je nakon sudskih postupaka plaćena stanovita odšteta zatočenicima zarobljeničkog logora "Morinj",[5] te vlasnicima u ratu postradale imovine.[6]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑ Odluka o proglašenju zakona o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije - narodne-novine.nn.hr
- ↑ Grčić: Hrvatska spremna za trajno rješenje problema izbjeglica. Dnevnik.hr. 24. travnja 2012. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}. Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|accessdate=(pomoć) - ↑ Zatočenici srpskih logora traže naknade i uvjetuju ulazak Srbije u EU. Dnevno.hr. 17. srpnja 2015. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. ožujka 2019. Pristupljeno 24. ožujka 2019.
- ↑ Pokušava li Crna Gora izvansudskim nagodbama izbjeći plaćanje ratne odštete Hrvatskoj?. Index.hr. 23. kolovoza 2010. Pristupljeno 24. ožujka 2019.
- ↑ Crna Gora mora isplatiti odštetu više od 200 Hrvata zatvorenih u logoru Morinj: Tukli ih kad su htjeli i čime su htjeli. Narod.hr. 23. studenoga 2017. Pristupljeno 24. ožujka 2019.
- ↑ Crna Gora će platiti dio ratne odštete Republici Hrvatskoj!?. Kamenjar.hr. 11. rujna 2017. Pristupljeno 24. ožujka 2019.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Odluka o proglašenju zakona o potvrđivanju Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije - narodne-novine.nn.hr
- Sporazum o normalizaciji odnosa između SRJ i RH - peacemaker.un.org Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. listopada 2017. (Wayback Machine) (engl.)