Koordinate: 45°56′N 19°09′E / 45.933°N 19.150°E / 45.933; 19.150

Stanišić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Stanišić
Katolička crkva "Ime Blažene Djevice Marije", 1788.
Katolička crkva "Ime Blažene Djevice Marije", 1788.
Koordinate: 45°56′N 19°09′E / 45.933°N 19.150°E / 45.933; 19.150
Država Srbija
Pokrajina Vojvodina
Okrug Zapadnobački okrug
Općina Sombor
Površina
 - Ukupna 89,9 km²
Visina 103 m
Stanovništvo (2002.)
 - Grad 4.808
 - Gustoća 53 stan./km²
Poštanski broj 25284
Pozivni broj 025
Registarska oznaka SO
Zemljovid
Stanišić na karti Srbija
Stanišić
Stanišić
Srpska pravoslavna crkva

Stanišić (srp.: Станишић, nje.: Donauwachenheim, Stanischitsch, Stanischitz, Tannenschütz, Tannischitz, Tanaschitz, mađ. Őrszállás) je naselje u Bačkoj u Vojvodini. Nalazi se u okolici grada Sombora.

Zemljopisni položaj[uredi | uredi kôd]

Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Vojvodine u općini Sombor, oko 7 kilometara južno od granice s Mađarskom i oko 25 km od granice s Hrvatskom. Nalazi se u prostoru između sela Riđice, Gakova, Rastine, Lemeš i Aleksa Šantić. Smješten je na rubu velike lesne zaravni Telečke na 91 m nadmorske visine. Neki manji dijelovi sela se nalaze na 1 metar manjoj nadmorskoj visini, jer se nalaze izvan zaravni.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Prvi se put spominje 1366. godine kao selo Pariš. Vidljivo je na srednjovjekovnim zemljovidima iz 15. i 16. stoljeća. Opustilo je koncem 17. stoljeća nakon dugih austro-osmanskih ratova. U srednjem vijeku bila je pustara. Iz Baračke i Dautova 1763./64. godine preseljeno je stotinjak prognanih srpskih obitelji, prvotno se naselivši na Šari, no zbog loših uvjeta naseljavanja premjestili su se zapadnije. 1783. ovdje su se doselili Slovaci i Mađari. Prve njemačke obitelji doselile su 1786. godine iz Lotaringije, Porajnja-Palatinata i Saara. Između 1790. i 1830., a osoito između 1812. i 1820. novih je preko 150 njemačkih obitelji doselilo u Stanišić, većinom iz Čatalje. 1800. spominje se i 30-ak ostalih, većinom Židova. Stanišić je od 1805. godine bio u posjedu plemićke porodice Redl sve do 1894. godine. Sve do 1811. godine selo je bilo podijeljeno na dva dijela — njemački (novi) i srpski (stari) Stanišić. Oko 45 mađarskih i oko 25 slovačkih obitelji naselilo se u Stanišić do 1830. godine. Potpisom austrijskog cara Franje I. selo je dobilo 1811. g. status trgovačke i poljoprivredne varošice, a srpska i njemačka općina spojene su u jednu. To je značilo da je Stanišiću bilo dopušteno održati sajam što je bilo veliko poboljšanje u odnosu na druga sela u okružju. Stanišićki Slovaci su do kraja 19. stoljeća većim dijelom pomađareni i ponijemčeni. 1870. godine sagrađena je sinagoga. 1904. godine ugarske su vlasti preimenovale Stanišić u Őrszállás i ime je nosilo sve do prestanka austro-ugarske vlasti 1918. godine. Isto je ime opet ponijelo tijekom mađarske okupacije 1941. – 1944. godine. 1905. izašle su prve novine u Stanišiću Allgemeine Zeitung. 1931. u Stanišiću je živjelo 7588 stanovnika, od čega 5582 Nijemca, 1102 Srba, 686 Mađara, 185 Hrvata, 60 Roma i 40 Židova. 1930-ih pokrenut je list Lokal Anzeiger. Godine 1944. stanišićki Nijemci prihvatili su preko stotinjak djece iz bombardirane Njemačke. Smjestili su ih u domove obiteljima Kulturbunda. Između 4. i 10. travnja 1944. godine u Stanišiću su kao i u cijeloj Bačkoj skupljene židovske obitelji i prevezene u logor u Auschwitzu. S istoka je pretkraj rata nadirala sovjetska Crvena armija, a neki mjesni Nijemci i Mađari (njih oko 130) napustili su Stanišić plašeći se odmazde za zločine koje je počinila njemačka i mađarska vojska. Crvena armija ušla je u selo 22. listopada 1944. godine. Komunističke vlasti su 10. kolovoza 1945. godine deportirale oko 3500 Podunavskih Švaba u susjedne logore Kruševlje i Gakovo, gdje su mnogi ostali do ožujka 1948. godine. Oko 500 logoraša vratilo se uskoro u selo na posao za nove vlasti. U tim je logorima od gladi i hladnoće stradalo najmanje 270 ljudi, dok je navodno više od 1000 pobjeglo iz tih logora tijekom 1946/1947. godine u Austriju, što može biti službena laž za pokriće umorstava logoraša. 1945. i 1946. godine su iz Hrvatske, iz Dalmacije kolonizacijom dovedeni Hrvati (2340 osoba) i Srbi (3000 osoba). Mnogi u se vratili u rodni kraj od 1947. do 1950. godine, Hrvati iz primorja i s otoka. 1948. godine pušteno je oko 2000 ljudi iz logora za Nijemce a većina je emigrirala u Zapadnu Njemačku u razdoblju od 1952. do 1964. godine.

Kultura[uredi | uredi kôd]

Tradicionalna manifestacija Rado Hrvat ikavicu zbori.[1]

Gospodarstvo[uredi | uredi kôd]

Stanovništvo[uredi | uredi kôd]

Po narodnosnom sastavu na popisu 2002.:

Hrvati u Stanišiću[uredi | uredi kôd]

Do pred razdruženje Hrvatske od SFRJ je u Stanišiću živjelo skoro 1100 Hrvata. Svojevremeno je taj broj bio i veći, a to je bilo nakon Drugog svjetskog rata, kada je kolonizacijom stanovnika iz Dalmacije u Stanišiću bilo čak oko 2500 Hrvata.[2] Doseljeni Hrvati su najvećim dijelom bili iz okolice Sinja i Muća.[3][4] te 120 obitelji iz tadašnjeg kotara Metkovića.[5] Osim tih Hrvata, u Stanišiću su već prije živjeli i Hrvati iz jedne druge skupine. To su bili bunjevački Hrvati koji su bili podrijetlom iz Mađarske, iz sela Gare i Kaćmara.[6]

1990-te su bile okrutnom prekretnicom za hrvatsku zajednicu u ovom selu. Početkom tog razdoblja je pretrpilo etničko čišćenje za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.

Domaći Hrvati su bili izloženi nasilju i pritiscima (bombaški napadi, palež...) velikosrpskih ekstremista. U kolovozu 1995. su iselile 43 hrvatske obitelji (od 87 koliko ih je iselilo za cijelo vrijeme srpske agresije na Hrvatsku) ,[7] a ukupno u razdoblju od 1991. do 1995. je iz Stanišića protjerano blizu 700 Hrvata (oko 70% Hrvata iz sela).[8][9]

Nakon završetka Domovinskog rata, u Stanišiću je ostalo samo 300 Hrvata.[2]

Do 1990-ih, Hrvati su u Stanišiću imali kakvi-takvi organizirani kulturni život, a od tada je stagnirao.

Radi promjene takve situacije, u Stanišiću je 26. ožujka 2009. održana osnivačka skupština Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva "Vladimir Nazor".[2]

Danas Hrvati u Stanišiću žele dobiti dobiti svoj Dom u kome je nekada bilo sjedište tamošnjeg bivšeg KUD-a «Vladimir Nazor». Tome se protivilo vijeće Mjesne zajednice Stanišić, iako su u HKUD-u Vladimir Nazor, inicijatoru tog projekta, potporu dobili iz Grada Sombora (dvaput), Ministarstva za ljudska i manjinska prava, pokrajinskog Tajništva za upravu, propise i nacionalne zajednice, Hrvatskog nacionalnog vijeća i DSHV-a.[8]

Stanišić je poznat po tome što je to najveće hrvatsko selo u Vojvodini.[nedostaje izvor] Selo su većinom sagradili težaci, dalmatinski Hrvati. [nedostaje izvor]

HKD Vladimir Nazor organizira folklorne programe. Od 2009. organizira Likovnu koloniju Ivan Gundić Ćiso - Dalmata[10][11] i druge aktivnosti. Hrvatsko kulturno društvo „Vladimir Nazor“ svake godine počevši od 2010. godine organizira književno-pjevačku Večer ikavice: „Ikavica - govor hercegovačkih, bosanskih, dalmatinskih, ličkih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata".[12][13]

Poznate osobe[uredi | uredi kôd]

Šport[uredi | uredi kôd]

Športska društva i klubovi koji ovdje djeluju su:[16]

  • nogomet: Stanišić
  • karate: ŽAK - IPON
  • šah: Bogoljub Mihajlović

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Ferata Sinjani i ove godine na manifestaciji u Stanišiću ‘Rado Hrvat ikavicu zbori’ 24. studenoga 2016. (pristupljeno 5. srpnja 2017.)
  2. a b c Radio SuboticaInačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2021. U Stanišiću osnovano HKUD «Vladimir Nazor», 9. travnja 2009.
  3. HKD Vladimir Nazor[neaktivna poveznica] Aktivnosti, preuzeto 9. ožujka 2011.
  4. FERATA Autor/ica: Ferata: Sinjani u Vojvodini, 27. studenoga 2015.
  5. Lađari u SomboruInačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2012. Maraton lađa, 9.-10. prosinca 2011., autor Marko Marušić
  6. ZKVH Mario Bara: Pregled povijesti Hrvata u Vojvodini, preuzeto 10. ožujka 2011.
  7. (srpski) Dnevnik, Novi Sad Teror glasan, država nema: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji o etničkom čišćenju u Vojvodini, 19. veljače 2003., preuzeto 21. ožujka 2011.
  8. a b Radio Subotica, program na hrvatskomInačica izvorne stranice arhivirana 8. ožujka 2021. Siniša Jurić: Hrvatski dom u Stanišiću: Ministarstvo i Grad Sombor odobrili, Mjesna zajednica ne, 28. rujna 2009., preuzeto 21. ožujka 2011.
  9. Slobodna Dalmacija Milorad Bibić: Dalmacija u Bačkoj Da smo znali što nas čeka, ne bismo ni dolazili ovamo!, 27. travnja 2010.
  10. Radio Subotica, program na hrvatskomInačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2014. Najave (za 18. lipnja): Likovna kolonija u Stanišiću, preuzeto 9. lipnja 2011.
  11. a b Radio Subotica, program na hrvatskomInačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2014. Siniša Jurić: I. likovna kolonija u Stanišiću, 15. listopada 2009.
  12. U Stanišiću održana „Večer ikavice“ Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2014., Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Tekst i fotografije: Zlata Vasiljević/Hrvatska riječ
  13. Održana „Večer ikavice" u Stanišiću. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2014. Pristupljeno 26. prosinca 2014. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  14. www.hr
  15. Hrvatska riječ SuboticaInačica izvorne stranice arhivirana 6. prosinca 2016. Z. Vasiljević: Nove veze sa starim krajem, Obljetnica Savezne kolonizacije Hrvata u Vojvodinu, 5. prosinca 2016. (pristupljeno 10. prosinca 2016.)
  16. SOinfo

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]